Redatelj Osgood Perkins, u svom najnovijem ostvarenju Čuvar, oslanja se na sugestiju i atmosferu, ali ne nudi dovoljno dramaturške logike da bi ih u potpunosti podržao. Film po stilu možemo svrstati i u eksperimentalni horor a njegova vizualna preciznost i formalna kontrola dojmljivi su, ali često dolaze nauštrb sadržaja. Tatiana Maslany je najjači aspekt filma.
Osgood Perkins nametnuo se kao redatelj u horor žanru zbog svog pristupa i filmova koji donose “ono nešto više”, prvenstveno kroz atmosferu priče, i čiji je potpis jasno vidljiv i prepoznatljiv. U ljeto prošle godine vidjeli smo njegovog Sakupljača duša (Longlegs, 2024.), u kojem je gotovo svaki kadar prava noćna mora. Početkom ove godine stigao je Majmun (The Monkey, 2025.), njegova adaptacija priče Stephena Kinga, “krvava i ludo zabavna”, ali i dalje prepoznatljivo njegova.
Ljudska izopačenost
U našim kinima zaigrao je Čuvar (Keeper, 2025.), Perkinsova nova horor bravura. Scenarist filma je Nick Lepard, čiji smo solidni filmski pisani prvijenac Opasne životinje (Dangerous Animals, 2025.) imali prilike vidjeti sredinom godine. Za njegovu režiju pobrinuo se Sean Byrne, poznat po radu na rubu žanrovskih granica. Riječ je o doista rijetko viđenom spoju survival trilera i psihološkog horora. Priroda u tom filmu nije prijetnja sama po sebi – već produžena ruka ljudske izopačenosti.
Lepard ovdje nastavlja svoj scenaristički put započet u Opasnim životinjama, ovoga puta zakoračivši dublje u horor žanr. U najnovijem Osgoodovom filmu pozabavio se s nadnaravnim elementima, ali zadržava prepoznatljivu tematsku nit. No, u pozadini se ponovno provlači autorova poruka da je “ljudska izopačenost” glavno zlo, a ne vanjska prijetnja.
Film počinje montažom u kojoj pratimo niz žena koje upoznaju, zavole i postupno bivaju razočarane osobom čiju perspektivu preuzimamo kroz kameru. Na kraju prologa, gledamo kratke bljeskove njihovih krikova i krvavih lica. No, uzrok tome ne vidimo niti možemo naslutiti. Ali sasvim je jasno da ih je zadesila zla sudbina.
U nastavku pratimo priču Liz (Tatiana Maslany), koja odlazi u osamljenu kolibu kako bi provela godišnjicu sa svojim partnerom, bogatim liječnikom Malcolmom (Rossif Sutherland). Njihovu idilu nakratko prekida Malcolmov rođak Darren (Birkett Turton) i Minka (Eden Weiss). Nakon večere Liz nevoljko pojede neukusan komad torte koji je ostavila “nevidljiva” domaćica kao dobrodošlicu. U svojevrsnom polusnu, tijekom večeri pojede i ostatak torte.
Sporogoreći horor
Uskoro ju počnu mučiti halucinacije i neka vrsta noćnih mora. Kada Malcolma pozovu natrag u grad zbog pacijenta, kuća kao da preuzima inicijativu. Počinje škripati pod nevidljivim koracima, lica nalik oživljenim leševima pojavljuju se na tren, a savršen signal mobitela iznenada nestaje, prekidajući vezu s njezinom najboljom prijateljicom. Jednostavno, nešto kao da je čekalo da Liz ostane sama…
Čuvar je film koji se oslanja na atmosferu kao primarni izvor strave, odbijajući žanrovske prečace i umjesto toga bira polagano zasićenje prostora nelagodom. Njegov ritam je sporogoreći, gotovo meditativan, što u prvih sat vremena rezultira osjećajem suspregnute prijetnje, ali i potencijalne stagnacije. Lepard i Perkins koriste poznatu postavku “kolibe u šumi” kao polazište za ono što bismo mogli nazvati postupnim silaskom u pakao. Po atmosferi ga možemo ga usporediti i s filmovima M. Night Shyamalana. Perkins ne traži šok, već nelagodu koja se polako uvlači pod kožu, gradeći svijet u kojem ništa nije kako se čini.
Vizualna kompozicija filma oblikovana je s izrazitom preciznošću, gdje svaki kadar djeluje kao zatvoreni prostor u kojem se značenje ne izgovara, već sugerira. Perkins koristi statične kadrove i strogu simetriju kako bi stvorio osjećaj kontrole, ali i emocionalne paralize – kadriranje ne otvara mogućnosti bijega, već zatvara lik u njegovu nelagodu. Svjetlo i sjena nisu samo estetski elementi, već jezici unutarnje napetosti (pomaci u osvjetljenju često signaliziraju promjenu u Lizinoj percepciji, a ne u radnji).
U tom smislu, možemo reći da vizualni stil nije ukras, već strukturalni temelj filma. No, ta vizualna strogost povremeno dolazi na rub hermetičnosti, gdje se značenje zatvara u formu, a emocionalni angažman riskira udaljenost. Tomu treba dodati da su dijalozi svedeni na funkcionalni minimum, čime se dodatno pojačava izolacija protagonista. Folklorni motivi prisutni su kao sjenke, ne kao objašnjenja, što filmu daje hermetičnost, ali i određenu simboličku težinu.
Eksperimentalni horor
Po stilu ovo Perkinsovo ostvarenje možemo svrstati i u eksperimentalni horor, s obzirom na njegovu strukturalnu slobodu i fokus na atmosferu umjesto klasične naracije. Vizualna preciznost i formalna kontrola dojmljivi su, ali često dolaze nauštrb sadržaja – stil dominira, dok značenje ostaje nedorečeno. Oslanjanje na šapat, tišinu i suptilne pomake rijetko rezultiraju konkretnim emocionalnim učinkom.
Možemo reći da je zamišljen kao atmosferična studija ali često djeluje kao da imitira dubinu, bez jasne tematske artikulacije. U konačnici, njegova eksperimentalnost više zatvara nego otvara te ostavlja dojam forme koja traži tumačenje, ali ne nudi dovoljno unutarnje logike da ga podrži. Takav pristup može impresionirati formalnošću, ali istovremeno otežava gledateljevu angažiranost, ostavljajući film da više rezonira kao koncept nego kao iskustvo koje se doista proživi.
Iako film nudi bogat tematski sloj, ali ga rijetko razrađuje, ostavljajući gledatelja bez jasnih uporišta. Priča ambiciozno otvara pitanja o prirodi entiteta i njegovoj povezanosti s protagonističkim iskustvom, ali ne nudi dovoljno dramaturških uporišta koja bi ta pitanja artikulirala ili povezala u koherentnu cjelinu. Umjesto da gradi značenje, film se povlači u sugestiju, što može djelovati kao autorska suzdržanost, ali i kao manjak pripovjedačke odgovornosti. U konačnici, ono što bi moglo biti enigmatično i poticajno, ostaje nedovoljno oblikovano da bi zaista rezoniralo.
Kao što smo već rekli, u pozadini Lepardove priče se ponovno provlači autorova poruka da je “ljudska izopačenost” glavno zlo, a ne vanjska prijetnja. Film djeluje kao da se bavi muškim nasiljem i kontrolom, ali to čini bez jasne tematske artikulacije, ostavljajući ključne motive u polju sugestije. Spomenuti entitet koji se pojavljuje nije oblikovan kao konkretna sila, već kao odraz unutarnje destruktivnosti – ne demonske, već ljudske.
Glumačka jezgra filma
Takva dramaturška neodređenost može se tumačiti kao pokušaj da se nasilje prikaže kao strukturalna sjena, ali bez jasnih narativnih linija ta sjena ostaje gotovo neuhvatljiva. Umjesto da se suoči s vlastitim tematskim potencijalom, film ga zaobilazi, prepuštajući interpretaciju gledatelju bez dovoljno unutarnje logike da je podrži. U tom smislu, ono što bi moglo biti snažna moralna osovina, ostaje tek naznačeno. Rekli bi – prisutno u tonu, ali ne i u strukturi.
Tatiana Maslany (Majmun/The Monkey, 2025.) donosi iznimno preciznu i emocionalno nijansiranu izvedbu, koja filmu daje dubinu koju scenarij često izostavlja. Njezina sposobnost da prenese nelagodu, sumnju i unutarnji rasap bez eksplicitnih dijaloga čini je središnjim nositeljem značenja. Maslany uspijeva održati napetost i u trenucima kada narativ posustaje, gradeći lik koji je istovremeno ranjiv i neprobojan. U njezinoj izvedbi nema viška – svaki pogled, pokret i šutnja djeluju promišljeno i funkcionalno. U konačnici, ona je najjači aspekt filma, glumački oslonac koji omogućuje da Čuvar uopće funkcionira kao psihološki horor.
Rossif Sutherland (TV serija Ubojstvo u malenom gradu/Murder in a Small Town, 2024.- 2025.) igra suzdržano, ali s emocionalnom težinom koja se postupno otkriva kroz njegov odnos s Maslany. Njegova izvedba ne traži pažnju, ali je prisutna poput tihe prijetnje koja se ne mora imenovati da bi se osjetila.U trenucima kada se dinamika između njih dvoje mijenja, Sutherland uspijeva zadržati ambivalentnost, ne nudeći jednostavne odgovore.
Treba posebno istaći da se njihov odnos, isprva nježan i zavodljiv, postupno pretvara u prostor nelagode, gdje svaka gesta nosi potencijal prijetnje. Ta promjena nije naglašena dijalogom, već ritmom pogleda i tišinom koja se širi između njih i to glumački precizno, dramaturški poticajno. U tom suptilnom raspadu intimnosti, Maslany i Sutherland uspijevaju zadržati napetost bez eksplicitnih obrata. Njihova glumačka suigra postaje jezgra filma, mjesto gdje se nelagoda ne prikazuje, već osjeća.
Perkinsovo (pre)zahtjevno ostvarenje
Čuvar je svakako zanimljiv horor u kojem je redatelj Osgood Perkins još jednom ostavio svoj upečatljivi autorski pečat. Njegov vizualni stil, kontroliran i precizan, potvrđuje redateljevu dosljednost u stvaranju nelagode kroz atmosferu, a ne kroz eksplicitnu radnju. Ipak, film ima svojih mana, prije svega u sporom početku koji traži strpljenje i spremnost na iščekivanje.
Narativna nedorečenost, osobito u odnosu na entitet i tematsku osovinu, ostavlja gledatelja bez jasnih uporišta. Završnica filma također je nedovoljno snažna, više simbolička nego emocionalno zaokružena, što kod dijela publike može izazvati frustraciju. Film se oslanja na sugestiju i atmosferu, ali ne nudi dovoljno dramaturške logike da bi ih u potpunosti podržao. U tom smislu, film više rezonira kao koncept nego kao zaokruženo iskustvo.
Za gledatelje koji traže jasnu strukturu i narativnu isplatu, ovo Perkinsovo ostvarenje može djelovati (pre)zahtjevno. Njegov ritam traži strpljenje, a značenjski slojevi ne nude brze odgovore (ako ih uopće i nudi). No, za one koji su spremni pratiti ritam nelagode i prihvatiti hermetičnost kao dio autorskog izraza, film nudi dovoljno elemenata za interpretaciju.
O autoru
