Mike Leigh, cijenjeni britanski redatelj i scenarist, vraća se filmom Bolne istine. Odmah ga možemo svrstati uz bok njegovim najboljim ostvarenjima. Ovo je djelo koje ne šuti iz mira, već iz unutarnje buke i baš zato odzvanja dugo nakon što utihne. U glavnoj ulozi briljira Marianne Jean-Baptiste s izvedbom koja je istodobno odbojna i razoružavajuća.
Britanski redatelj i scenarist Mike Leigh svoju filmsku reputaciju izgradio djelima poput Velike nade (High Hopes, 1988.), Razgolićeni (Naked, 1993.; njegov prvi međunarodni uspjeh). Tajne i laži (Secrets & Lies, 1996.; film s pet nominacija za Oscara, među kojima su i one za najbolji scenarij i režiju ), Topsy Turvy (Topsy-Turvy, 1999.; film s ukupno četiri nominacije za Oscara – među kojima je i ona za najbolji scenarij – i dobitnik jednoga), Sve ili ništa (All or Nothing, 2002.), Vera Drake (2004.; film s tri nominacije za Oscara, uključujući i one za scenarij i režiju), Još jedna godina (Another Year, 2010.; za koji dobiva nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg scenarija).
Uz bok najboljim ostvarenjima
Dakako, nisu izostale ni Zlatne palme u Cannesu, niti Zlatni lav u Veneciji a niti nagrade BAFTA. Leigh je jedan od rijetkih redatelja koji su osvojili i Zlatnu palmu i Zlatnog lava, što ga svrstava među najcjenjenije autore europske kinematografije. Kritičari ga često uspoređuju s redateljima poput Yasujirōa Ozua i Jeana Renoira, zbog njegove sposobnosti da iz običnog izvuče duboko ljudsko i univerzalno.
U svom prvom dugometražnom filmu nakon Peterloo (2018.), Mike Leigh nam donosi Bolne istine (Hard Truths, 2024.), emocionalno oporo ali nevjerojatno uvjerljivo djelo koje stoji rame uz rame s njegovim najboljim ostvarenjima. Odmah se mora reći da ovaj film nema pretjeranog fabularnog luka ni klasičnih kulminacija, ali ima ono što Leigh zna režirati poput rijetko koga – tišinu između rečenica, napetost iza pogleda i težinu onih stvari koje ostanu neizrečene.
U središtu priče je Pansy (Marianne Jean-Baptiste), sredovječna žena iz sjevernog Londona, koja živi s tjeskobnim suprugom Curtleyjem (David Webber) i sinom Mosesom (Tuwaine Barrett). Pansy je emocionalno zatvorena, sklona pasivnoj agresiji i prečesto kritična — prema drugima, ali i prema sebi. Iza njene grubosti krije se duboki osjećaj osamljenosti i nevoljenosti.
Redovito se susreće sa sestrom Chantelle (Michele Austin), vedrom i pristupačnom frizerkom, s kojom dijeli kompleksan odnos pun potisnutih zamjerki i nikad izgovorenih riječi. Radnja se odvija uoči pete godišnjice smrti njihove majke. Nakon dugog nagovaranja, Pansy odlazi s Chantelle na groblje gdje konačno izgovara bolnu istinu – da se oduvijek osjećala manje voljenom. Sestra odgovara zagrljajem.
Na kasnijem okupljanju u Chantellinom stanu, gdje se su njezine odrasle kćeri, Pansy je tiha, gotovo nevidljiva, ali njezina prisutnost i dalje stvara napetost. U jednom trenutku Moses spominje da joj je poklonio buket cvijeća za Majčin dan. To otapa dio njezine krutosti, sitnica koja razbija njezin obrambeni zid i natjera ju da se smije i plače.
Film o obitelji i traumi
Leigh, međutim, ne nudi katarzu: kad se vrate kući, Curtley baca buket kroz prozor. Sljedećeg dana, Curtley se ozljeđuje na poslu. Po dolasku kući šalje kolegu po Pansy a ona se prepadne. Ostaje sjediti u sobi a njezin suprug dnevnom boravku/kuhinji tiho zaplače. Za to vrijeme, Moses vani susreće djevojku i prvi put vidimo da možda postoji tračak nade za njega…
Završna sekvenca filma – bez dijaloga, bez glazbe, samo s tišinom i pogledima – sažima sve što Bolne istine jest, film o ljudima koji ne znaju kako voljeti, ali ipak pokušavaju. Ili barem žele pokušati. Tematski, ovo je film o obitelji, ali ne onoj iz reklama. Ovo je obitelj u kojoj se ljubav ne izražava riječima, već šutnjom, gestama, pa čak i pasivnom agresijom. Leigh istražuje kako trauma prelazi s generacije na generaciju, kako se emocionalna nepismenost prenosi poput nasljedne bolesti te kako ponekad ni ljubav nije dovoljna da se to prekine.
Režijski, Leigh ostaje vjeran svom stilu – nema glazbene podloge, kamera je statična, montaža nenametljiva. Sve je podređeno autentičnosti. Film je gotovo u cijelosti sniman isključivo u interijerima, s prirodnim svjetlom i minimalnim intervencijama. Zvuk tišine, škripa stolica, šaptanje iza zatvorenih vrata, sve to gradi atmosferu za koju se može reći da je napetija od većine trilera.
Što se glumačkih izvedbi tiče, krenut ćemo od Michele Austine (Još jedna godina/Another Year, 2010.) koja donosi toplinu i stabilnost, ali i vlastitu dozu frustracije. Njezin lik nije samo “glas razuma”, već žena koja je naučila živjeti s boli, ali nije dopustila da ju ona definira. David Webber (Prljavi poslovi/The 51st State, 2001.) donosi suzdržanu, ali duboko potresnu izvedbu čovjeka koji je godinama naučio šutjeti kako bi preživio.
Briljantna Marianne Jean-Baptiste
Njegova tišina nije prazna, već nabijena umorom, rezignacijom i neizrečenom tugom muškarca koji je emocionalno otupio pod težinom svakodnevne napetosti. U njegovim pogledima i gestama osjeća se čovjek koji više ne zna kako voljeti, ali još uvijek nije potpuno odustao. Tuwaine Barrett (Back to Black, 2004.) donosi tihu, ali duboko potresnu prisutnost njegov lik gotovo ne izgovara riječ, ali svaki pogled i pokret tijela odražava emocionalnu paralizu mladića koji je naučio preživljavati u sjeni majčine boli.
Šećer na kraju, a to je Marianne Jean-Baptiste (Tajne i laži/Secrets & Lies, 1996.), koja briljira u ulozi Pansy. Njezina izvedba je istodobno odbojna i razoružavajuća. U nekim trenucima doista poželite, onako iskreno, da zašuti jer je iznimno iritantna i vama kao gledatelju. No, jednako tako, često poželite da ju netko napokon zagrli i prenese joj dozu ljubavi. Njezina Pansy nije “teška žena” u klišeiziranom smislu. Ona je osoba koju je život slomio na tisuću tihih načina (i to dalje čini). Jean-Baptiste je za ovu ulogu već osvojila niz nagrada, uključujući priznanja kritičara u New Yorku, Londonu i San Franciscu – i to potpuno zasluženo.
Film Bolne istine ne nudi odgovore. Ne nudi ni utjehu. Ali nudi ogledalo — i to ono koje ne uljepšava. Gledajući ga, nećete pronaći rješenja, ali biste mogli prepoznati vlastite pukotine u tuđim tišinama. Ovo ostvarenje Mike Leigha nećete zaboraviti, ne zato što vas je zabavilo, već zato što vas je podsjetilo na nešto što ste možda pokušali zaboraviti. Nakon što ga odgledate, ne izlazite iz kina s osmijehom, nego s osjećajem da ste bili unutar filma, u toj tišini.
O autoru
