Arsen Oremović: “Ovo nije klasičan biografski film o grupi Haustor”

“Već smo na početku znali da su Rundek i Sacher dosta suprotstavljeni karakteri, koji teško dolaze u situaciju da surađuju jedan s drugim, ali i da su spremni vrlo otvoreno pričati o tome jer su naprosto sadržajni ljudi”, govori Arsen Oremović, koji je u filmu Treći svijet prikazao magiju koja je činila (i čini) grupu Haustor.

“Ovaj film nije biografija. Nije ni priča o albumu. Ni o okupljanju benda nakon 40 godina na remakeu pjesme Treći svijet. Ovo je putovanje kroz magiju svakodnevice – one koja je u jednom trenutku spojila dva umjetnika. Dva različita svijeta. I kroz Sacherovu muziku i Rundekove stihove stvorila – treći.“

Ovo ćemo prvo pročitati na filmskom platnu i poslužit će da nas uvede u film Treći svijet redatelja Arsena Oremovića, koji se od četvrtka prikazuje u hrvatskim kinima. I sve je istina što piše – film o grupi Haustor je sve to što jeste, i što nije, i još puno više. Priča o dvije kreativne energije koje su se spojile u jednu da bi napravile treću i opet se razišle. I opet se sastavile. I opet nam podarile nešto prelijepo što će trajati. Magija, definitivno – posebno za nas koji smo rasli i odrasli uz Sacherove note i Rundekove stihove.

Odrastali ste u istom vremenu, slušajući Haustor. Naravno, i mnoge druge bendove koji su nam u to vrijeme otvarali vrata magičnog svijeta glazbe. Kako ste dobili kreativni impuls da se pozabavite bendom koji je oduvijek njegovao posebnost i kada se desio ključni momenat kada ste rekli – želim da moj naredni film bude baš o njima?

Arsen Oremović: Kao klinac od četrnaest godina gledao sam Haustor na dva za mene vrlo važna koncerta: prvi je bio u zagrebačkom SKUC-u, drugi u Domu sportova na Music Biennaleu, kada su Haustor i Šarlo akrobata bili predgrupa Gang of Four. Danas možemo reći da su ti koncerti, posebno ovaj drugi, bili među najvažnijim trenucima glazbe bivše države, ali tada ja to nisam osjećao jer sam mislio da je to posve normalno i da tako treba biti. I da nikada neće biti ništa manje od toga. To je bila velika greška.

Kad sam čuo stihove „Tko je pojeo Sljeme sinoć i popio Savu“ (Tko je to), „Proljeće kad stigne, 23. ožujak–travanj, stolicu iznesem na verandu“ (’60–’65) i slične – to su bili trenuci koji su mi, kao nekome tko polaže pažnju na tekstove, naprosto odstranili veći dio ex-jugoslavenskog rocka, posebno onoga što se dotad smatralo veličinama, jer sam smatrao da pjevaju niočemu, da tekstovi postoje da bi se imalo što za pjevati uz glazbu.

Taj poseban način poetskog promatranja stvari Haustora postao je fokus rada na filmu Treći svijet, kada smo se prije točno pet godina našli u prostorijama Interfilma – Darko Rundek, Srđan Sacher i ja – s idejom da porazgovaramo o mogućem filmu. Taj razgovor je snimljen, kasnije sam ga puno puta preslušavao i shvatio sam da su obojica upravo likovi kakvi vam trebaju za film. Već smo znali tada da su dosta suprotstavljeni karakteri, koji teško dolaze u situaciju da surađuju jedan s drugim, ali i da su spremni vrlo otvoreno pričati o tome jer su naprosto sadržajni ljudi, a ne ljudi-projekti kao veliki dio naših glazbenih zvijezda koje primarno zanima PR.

Odmah smo se složili da nikako ne želimo napraviti klasični biografski film o bendu u kojem će pet uvijek istih glazbenih kritičara iz regije govoriti o njihovu značaju. Složili smo se da je pravi put – s obzirom na njihovu doista živopisnu estetiku – raditi film o stvarima koje su oblikovale tu dvojicu posebnih, ali karakterno različitih likova i umjetnika.

Ispostavilo se da je to bila sklonost magiji svakodnevice, prostorima „između“, teatralnosti i dubokoj ukorijenjenosti u lokalni zagrebački štih. Ta spona omogućila je da njih dvojica, u vremenu od nekoliko singl ploča i dva albuma, kako kaže Sacher, „odluče preskakati plot zajedno“. Ta je postavka za mene imala jak vizualni motiv, ali i sadržajni pečat. Naravno, za publiku koja voli gledati u životu više od onoga što se vidi na prvi pogled.

Remake Trećeg svijeta pružio vam je savršen trenutak da propratite ne samo kreativni proces preodijevanja stare pjesme u suvremeno ruho nego i okupljanje ljudi koji su nekad blisko surađivali, da vidite, osjetite i snimite dinamiku njihovog odnosa kakav je sada. Jeste li već radili na filmu kada se Haustor, u nekadašnjem sastavu (Rundek, Sacher, Prica, Gul i Zexa), okupio da „predubira“ dobru staru pjesmu?

Arsen Oremović: U trenutku prvih dogovora nisam mogao ni sanjati da će bend poželjeti ponovno ući u studio. Najveći mi je problem bio kako raditi dokumentarni film o bendu koji više ne postoji, jer u tom slučaju nemate nikakav kreativni proces za pratiti. I onda su se dvije godine nakon toga dogodila dva krucijalna trenutka koja su omogućila jasnu točku gledanja filma.

Povodom pripreme reizdanja albuma Treći svijet, u arhivu Croatije Records pronađena je dub-verzija naslovne pjesme, koja je svojedobno bila skinuta s albuma i gotovo 40 godina ostala neobjavljena. Istodobno sam u arhivu HRT-a pronašao ne samo nikada prikazanu snimku Haustora iz splitskog studija 1984., nego i zasebne video-kanale svakog člana posebno. Tu je pjesma Treći svijet postala fokalna točka priče i metafora cijelog onog svijeta koji je oblikovao njih dvojicu i estetiku Haustora.

Sigurno ste u rad na filmu ušli s barem okvirnom idejom kako biste htjeli da izgleda. Koliko se vaša početna zamisao razlikuje od onoga što ste na kraju dobili – i koliko su sami akteri utjecali da se toj ideji približite ili udaljite?

Arsen Oremović: Njihova odluka da za potrebe filma ponovno uđu u studio i dorade originalni dub, koji im se sada činio nedorađenim, bila je najveća i najbolja moguća promjena – jer je opservacija vrlo važan dio dokumentarizma. Taj razvoj – od nepostojećeg benda do studijskog okupljanja – nije promijenio samo sadržaj filma, nego i njegov ton i vizualnu dinamiku. Prolazile su godine rada, primarno zbog dinamike njihove suradnje na toj i drugim pjesmama, koja je bila specifično spora. Ali meni je to sve omogućilo da dublje prodrem u njihove osobne procese i načine funkcioniranja, a boravak u tom trećem svijetu magije svakodnevice donio mi je i neke osobne promjene u pogledu na svakodnevicu.

Na primjer?

Arsen Oremović: Dok mi je bend, naravno među mnogima, u ranoj fazi života pomogao oblikovati interese i estetiku, sad – u ovoj kasnijoj – kada čovjek traži nove motive, ukazao mi je na važnost mašte i čarolije. Ne kao bijega od svakodnevice, ni kao utočišta, nego kao goriva. Prije nekoliko godina nisam se mogao ni zamisliti da pišem knjigu i film za djecu, a to je upravo ono što ovih dana radim.

Svjedočimo tome da je kreativna energija fluidna i da se interakcije, promjene i zaokreti dešavaju nenadano i neplanirano. Ekipu je preplavio zanos, ponio gušt, zapljusnuo stvaralački val i, uz remake, nastala je još jedna, sasvim nova pjesma.

Pokazalo se da su za dorade koje su planirali oni previše plodni kada se nađu jedni uz druge. I tako je praktično nastala nova verzija “Trećeg svijeta koja s originalnom dub verzijom praktično nema veze. Imali smo nekoliko dana u studiju, pa je drugoga dana bila ideja da se snimi jedna nova pjesma, ali je Rundek došao s idejom za preradom pjesme „Čaura“ Milana Mladenovića i Mitra Subotića koja je nakon sat-dva probi benda u studio poprimila poptunod drukčiji oblik od originala i postala pjesma „Probudim“. Ta verzija nalazi se i u filmu.

Rundek u jednom momentu kaže da se osjećao kao da on od nekad promatra sebe od sad. Koliko je za vas bilo dojmljivo i neočekivano doživjeti pred kamerom proces stvaranja?

Arsen Oremović: To je bio zanimljiv trenutak – kada se Rundek sjetio da je prilikom snimanja nikad prikazanog TV spota za Treći svijet imao zadatak gledati ravno u kameru u dugom krupnom planu. Tada je, kaže, zamišljao da gleda sebe u budućnosti. I sad se, četrdeset godina kasnije, našao doslovno pred tom istom slikom, samo u obrnutim ulogama. Taj se krug zatvorio i pred kamerom, ali i u životu.

Za mene je to bilo snažno, ali ne senzacionalno – više kao još jedan znak da sam se u tom trenutku zatekao tamo gdje trebam biti. Ima nešto posebno u tome kad kao četrnaestogodišnjak gledaš Haustor iz publike, a desetljećima kasnije s istim tim ljudima radiš na restauraciji snimke tog istog koncerta. I na neki način si sad i ti na pozornici. Možda je to i moj osobni treći svijet: pozicija između prošlog i sadašnjeg vremena, između gledatelja i autora, obožavatelja i suradnika.

Razgovarala: Marinela Domančić

Intervju s Arsenom Oremovićem originalno je objavljen u Journalu 31. Sarajevo Film Festivala

O autoru

kinofilm

Pogledaj ostale članke ovog autora