Ne volim telefonske pozive. U današnje vrijeme, kad sve stane u WhatsApp poruku, pozivi nekako uvijek djeluju čudno. Pogotovo kad te netko zove s nepznatog broja – prva pomisao je uvijek da te netko želi preobratit na novi telekom, ili da te zovu zbog neplaćenog računa. “Evo, sigurno još jedan telekom” – pomislila sam kad mi je prije mjesec dana zazvonio mobitel i par sekundi sam razmišljala da se ne javim.
Srećom, javila sam se, a s druge strane je bila Martina.
“Iz Editusa”, rekla je, “zanima me jesi li zainteresirana za putovanje na Bali?”
Mislila sam da krivo čujem – tko te ikad zove s nepoznatog broja i nudi putovanje na Bali? Nevjerojatne ponude inače većinom stižu mailom, kad ti nigerijski princ piše s prijedlogom da ti prebaci milijune koji su mu blokirani na računu, ali prvo mu treba uplata od par tisuća eura.
Dok sam razmišljala o tome da je možda ipak vrijeme da sklopim slušalicu, Martina me podsjetila da su Editus isti oni koji su me prije par godina vodili na premijeru filma “50 Shades Darker” – mama i ja smo tom prilikom u Parizu “upoznale” Jamiea Dornana i ostale glumce iz filma.
“Imamo novi film”, rekla je Martina, a ja sam se pretvorila u uho, napokon sigurna da ne pričam s nekim tko me želi prevarit.
“Zove se Karta za raj, glavni glumci su Julia Roberts i George Clooney, a radnja je smještena na Bali.”
Ok…
“I želimo poslati nekoliko vas da doživite ljepote Balija prije premijere koja je 6.10.”
Ti plus jedan, Nika Pavičić i Pave Elez, ekipa Nove Tv (Julija i Jura) i Josip, koji uređuje portal na kojem ovo upravo čitate i koji će poludit kad vidi koliko teksta sam napisala, ali nisam ja kriva što je Bali mjesto o kojem ne možeš reć malo.
Pet dana Balija umjesto pet dana kišnog Zagreba?
PRODANO.
“Mama, hoćeš sa mnom na Bali?” – pitala sam čim sam završila razgovor. Prvo sam joj trebala objasnit da se ne šalim (i da joj ne pokušavam uvaliti pretplatu za telekom), a tri tjedna kasnije smo stajale na aerodromu s koferima.
Prvo letimo dva sata do Istanbula, pa još dvanaest do Denpasara, što zvuči kao naporan put, ali letimo Turkish Airlinesom, što zapravo znači da nas čeka wellness u zraku – barem je tako bilo svaki put kad sam letjela njihovim avionom, a ni ovaj put nije bilo ništa drugačije. Zapravo, bilo je malo drugačije – ovaj put su nas ugostili u svojem Business Loungeu, što znači da smo prvo ručale u avionu do Istanbula, pa onda još jednom na bogatom švedskom stolu u loungeu (u kojem se, između ostalog, nalazi neograničena količina baklave), pa onda još jednom na letu do Denpasara. I još jednom, ali to nije bio ručak, nego doručak. Dobro da sam se javila na telefon, a pravi put u raj još zapravo nije ni počeo.
Stigli smo u četvrtak navečer, a prije dolaska u hotel nas je čekala procedura na aerodromu – pokazivanje putovnice, vađenje vize i slično – ali i tu su nas tretirali kao da smo Julia Roberts i George Clooney. To je bio samo početak iznenađenja koja je za nas pripremila ambasada Indonezije – s nama je putovao Datu iz ambasade koji nam je omogućio da tijekom cijelog putovanja ne moramo previše razmišljati i da se fokusiramo samo na uživanje. Između ostalog, Datu se pobrinuo da nas dočeka predivna večera prilagođena nježnijim želucima koji nisu navikli na razinu ljutog koja je normalna u indonezijskoj kuhinji. Uz Datua, s nama je bio i lokalni vodič Nata, a zajedno smo sjeli u autobus koji nas je odvezao u hotel kakav inače samo sanjaš, ali se uvijek probudiš i shvatiš da ipak nisi tamo. Ovaj put se nismo probudili – san je bio stvaran.
Nahranili su nas večerom od tri slijeda, nazdravili smo alkoholnim pićem Arak koji se pojavljuje u filmu (i koji podsjeća na našu domaću rakiju), pa poslali u sobe s predivnim krevetom koji krasi baldahin. Opet smo čekali da se probudimo jer je sve djelovalo nerealno, a sljedeće jutro smo stvarno počeli vjerovati da ipak ne sanjamo.
Petak, dan prvi
Za razliku od mene, koja nikad ne doručkujem, moja mama bez konkretnog jutarnjeg obroka ne može započeti dan, pa smo se zaputile do recepcije da pitamo gdje se ovdje jede. Poslali su nas na plažu, na kojoj smo sjele za stol s Datuom koji je već jeo svoj tradicionalni jutarnji obrok – piletinu s rižom. “What are you eating?”, pitala ga je u čudu moja mama dok je mazala pekmez na kroasan. Ja sam jela palačinke jer, iako ne jedem doručak, nisam luda da preskočim palačinke kad su već tamo. Objasnio nam je da je u Indoneziji to sasvim uobičajeno i da se smatra da nisi jeo ako u obroku nije bilo riže. I stvarno, kad smo pogledale oko sebe, stolovi su bili prepuni ljudi koji jedu stvari koje nama djeluju kao konkretan ručak. Ali nismo dugo buljile u tuđe tanjure, ne samo zato što je to nepristojno, nego i zato što smo imale puno pametnijih stvari u koje smo mogle buljit.
Nakon kratke šetnje plažom, zaputili smo se prema autobusu koji nas je čekao – itinerar je bio krcat, a prva postaja je bila poslovnica Telkomsell-a, teleoperatera čije će nam sim kartice omogućiti da nas pri povratku ne dočeka ovrha zbog roaminga. Možda je ovo putovanje ipak bilo suptilno uvaljivanje novog teleoperatera? Naravno da nije, ovo je samo bio pametan potez. Nakon što smo u mobitele ubacili nove sim kartice, krenuli smo prema palači viceguvernera koji nas je ugostio i poslužio nam još hrane – i predivnu indonezijsku kavu nakon koje se teško vratiti na onu na koju smo navikli. Na pladnju nas je dočekalo nešto što izgleda kao sapun koji poklanjaš prijateljima za Božić, a zapravo je kolač od riže – ja sam se, naravno, nepovratno zaljubila.
Ovdje nam se pridružuju Mei i Febri, dvije divne žene koje su se pobrinule da nikad nismo gladni, žedni ni besposleni. Nakon što smo se (opet) najeli, krenuli smo u Art Village u kojem se tijekom srpnja i kolovoza održavaju festivali, a u zatvorenom dijelu se mogu kupiti rukotvorine koje nažalost ne stanu u kofer, ali stanu u sjećanje, što je skoro jednako dobro.
Sljedeća točka iz itinerara je bio ručak na plaži – nema veze što još nismo gladni, već znamo da ćemo sve pojest jer je Datu odlučio da se svaki dan moramo osjećat kao da je svadba. Ono što se dogodilo sljedeće nitko nije očekivao, a dogodilo se da smo dovedeni u resort Hyatt Regency – opet ručak u tri slijeda, s tim da je svaki slijed imao podslijed i podpodslijed. Tuna carpaccio, garlic prawns, chicken saltimbocca, foccaccia, ravioli, najbolji meatballs koji sam ikad probala, linguini s plodovima mora, njoki s tartufima, dvije vrste pizze – i tiramisu, za slučaj da se možda nismo najeli. Dali su nam i kokos iz kojeg se prvo pije, a kasnije se “meso” struže žlicom. Sreća da imamo bus koji nas vozi jer nitko nije bio sposoban hodati nakon ovoliko hrane, a tek smo na polovici prvog dana.
Sljedeća postaja je Tanah Lot, za koji Google kaže da je “slikovito mjesto” i potpuno je u pravu. Tamo između ostalog živi i “sveta zmija” koja u filmu ugrize nekoga – neću reći koga jer ne volim spoilere, ali reći ću da nas nije ugrizla. Ako dođete na vrijeme, tamo vas čeka najljepši zalazak sunca isprepleten oceanskim valovima, a mi smo zakasnili 15-ak minuta. Možemo reći da smo možda kasnili jer smo predugo uživali u hrani u Hyattu, ali radije ćemo okriviti promet koji na Baliju baš i nije idealan. Ali bit će još prilike za zalaske, ovaj se isplatilo propustiti zbog mesnih okruglica, barem ako mene pitate. Dan smo završili večerom u kineskom restoranu i dobro da jesmo, već smo jadni oslabili od neuhranjenosti.
“Ljudi u Indoneziji obroke shvaćaju kao vrijeme za druženje s obitelji i prijateljima”, objasnila nam je Febri.
Spavamo u drugom hotelu i opet se malo bojimo da ćemo se ujutro možda probudit u Zagrebu, ali opet se nije dogodilo.
Subota, dan drugi (obrok sto drugi)
Nakon doručka (mama pekmez, ja palačinke, Datu vjerojatno opet ručak), krećemo prema Garuda Wisnu Kencana statui od 122 metra koja na slici izgleda manje nego uživo.
Posjećujemo i Starbucks, koji nije znamenitost, ali Pave i ja skupljamo šalice, a Nika i moja mama se ne bune. Datu nam se možda malo smije zbog toga, ali naš vodič Nata nam je objasnio da se ljudi u Indoneziji rađaju s osmijehom na licu pa je možda to razlog. Je li vrijeme za ručak? Naravno da je, ali prvo posjećujemo Pandawa beach, plažu na kojoj opet pijemo (i jedemo) kokos.
Nekoliko noodle i nasi goreng porcija kasnije, krećemo u Ayana resort u sklopu kojeg nas čeka Kubu beach – plaža za koju su rekli da je lijepa, ali nisu mogli dočarati koliko.
Jednako kao što niti jedna slika ne može dočarati zalazak sunca koji smo tamo dočekali.
Borimo se (sve debljim) rukama i nogama da ne odlazimo od tamo, ali Datu nas vodi na tradicionalnu večeru na jednoj drugoj plaži na kojoj se dokle pogled seže nalaze restorani prepuni ljudi – sve izgleda kao svadba na kojoj je cijeli grad, miješaju se zvukovi žive muzike, vatrometa i vilica koje napadaju tanjure pune škampi, školjki i ribe, a mi po tko zna koji put ne želimo doma. Ali moramo, sutra je novi dan koji znači vožnju u planine, prema Ubudu.
Nedjelja, dan treći
Prva stavka na popisu je Ulun Danu temple na jezeru Brantan, što sa sobom nosi još minimalno petsto slika, ali neću vas mučiti pa evo samo jedna.
Ruke na trbuhu ne moram objašnjavat, a ako moram, onda je dovoljno da kažem da je sljedeća postaja – ručak. Ali ne prije nego što u autobusu dobivamo tradicionalne slatkiše zvane Pia Agung koji podsjećaju na lisnato tijesto, a punjeni su… ovisi kako te potrefi. Mene potrefila čokolada, moju mamu cappuccino, a Josip je dobio punjenje durianom – tradicionalnim voćem koje ili voliš ili ne podnosiš, a u oba slučaja poprilično smrdi. Probala sam griz njegovog “kolačića” i drago mi je da jesam, ali još mi je draže što više nikad neću. Ako ništa drugo, ovo voće barem ne glumi da je ugodno – jedan pogled je dovoljan da znaš da ga je bolje zaobić… osim ako nisi u teamu ljudi koji vole okus dinstanog luka koji je stajao na suncu.
Ali o ukusima se ne raspravlja, kao ni o okusima.
Ručak jedemo na lokaciji zvanoj Secret garden, a kasnije imamo i coffee tasting. Uz standardne vrste kave, imamo priliku probati i Kopi Luwak, najskuplju kavu na svijetu – skuplju čak i od one u Dubrovniku koju ljudi slikaju pa objavljuju račune na Facebooku. Luwak je životinja iz obitelji mački (kaže Google), a jede samo pažljivo probrana zrnca kave koja onda gotovo neprobavljena prolaze kroz njeno tijelo. Zvuči grozno ako želite da zvuči, ali kava je fina i nema okus po… crijevima.
Ovo je “autor” kave o kojoj pričam.
Nakon kave i ručka odlazimo na… wait for it… večeru, ali prvo posjećujemo poznati Ubud market na kojem se MORAŠ cjenkati. Pravi Ubud market je trenutno u preuređenju, ali snašli smo se i vratili sa suvenirima.
Za večeru nas čeka hrskava patka s rižom, a kao piće dobrodošlice dobivamo sok od lubenice koji je finiji od ijedne lubenice koju smo ikad probali. Voće i povrće na Baliju generalno ima okus po onom pravom voću i povrću kakvog se sjećamo iz vremena kad je paradajz imao okus po paradajzu – i kakvo i dalje jedu ljudi koji imaju baku na selu. S večere u bus, iz busa u novi hotel – zadnji na našem putovanju.
Ponedjeljak, dan četvrti (ne stanemo u odjeću ali smo sretni)
Nakon “skromnog” doručka koji opet izgleda kao ručak, krećemo na vjerojatno najpoznatiju lokaciju na Baliju, barem ako pitate Instagram. Od tisuću riječi koje imam, najbolje je da sve objasnim slikom.
Na početku birate koju ljuljačku želite – Couple swing, Bed swing, Extreme swing, Super extreme swing – a ako želite, možete unajmiti i haljinu koja vijori iza vas, što smo Nika i ja objeručke prihvatile. Pave nije jer nije bilo njegovog broja, a moja mama nije jer se boji visina, ljuljački, Gardalanda i svega ostalog što ja obožavam. Boji se i Julija, ali uspjeli smo ju nagovoriti da se ljulja i ostala je živa. Ljuljačka, naravno, ima hrpu sigurnosnih pojaseva koji vas osiguravaju, pa nema bojazni da ćete past u provaliju i ne daj Bože propustit ručak.
Ručamo uz jezero pored vulkana, a nakon toga odlazimo u Penglipuran, tradicionalno selo za koje nam Datu stalno ponavlja da je “the cleanest village”, što je jako zanimljivo, a još je zanimljivije da u njemu postoji poseban dio za poligamiju. Kad muškarac odluči da želi živjeti u poligamiji, seli u poseban dio na kraju sela, ali to znači da više ne smije imati kontakt s ostatkom populacije.
Poveselili smo se da ćemo upoznati “izopćenike”, ali vodič, ujedno i stanovnik sela, nam je objasnio da poligamija nikom ne zvuči dovoljno dobro da bi zbog nje žrtvovao sve ostalo. A gdje ručaju, vjerojatno se pitate? Svaka kućica u selu je ujedno i dućan i/ili mali restoran, a ako poželite, dozvoljeno vam je ući u svačiju kuću. HRT-ovi inkasatori bi uživali. Osim kućnog broja, na svakoj kućici se nalazi i tabla na kojoj piše broj ukućana – prema spolu.
Dugo nismo jeli, vrijeme je da se vratimo u hotel i krenemo u Ubud koji je prepun restorana i barova – večerali smo u svakom, kako i priliči našoj zadnjoj noći na Baliju. Naravno da nismo, ne bi stali u avion.
Utorak, dan peti (Googlamo ponudu Turkish Airlinesa za sljedeći posjet)
Prije checkouta imamo slobodno vrijeme, a kažu da se s Balija ne odlazi bez da isprobaš masažu, pa mama i ja nakon doručka odlazimo u najljepši spa centar u kojem smo ikad bile.
Čeka nas dug put do Zagreba, ali prije toga nas, jasno, čeka ručak “na jednom prekrasnom mjestu”, kaže Datu.
Mjesto je resort Viceroy Bali u kojem je nedavno odsjela Kim Kardashian – “family owned”, rekla nam je divna žena koja nas je provela vilama koje imaju privatne bazene.
Skoro smo ju pitali imaju li u familiji slobodnih sinova, ali bili smo pristojni pa nismo – samo smo pojeli sto pedeseti ručak i krenuli prema aerodromu na kojem nas je u Business loungeu Turkish Airlinesa dočekao još jedan ručak. I još jedan u avionu, pa doručak, pa još jedan doručak.
Ispada da smo na Baliju samo jeli, ali nismo – samo smo širom otvorenih ruku (i usta) primili svaki komadić gostoprimstva koji su nam domaćini ponudili.
Bali je, osim po predivnim plažama, poznat upravo po tome – gostoprimstvu ljudi koji te na svakom koraku obasipaju toplinom i zahvalnosti što si od svih destinacija odabrao baš njih. Iako je zahvalnost nešto što mi zapravo dugujemo njima – i vratit ćemo se da ju opet pokažemo. Let od 2+12 sati je mala cijena za bogatstvo s kojim smo se vratili.
Za slučaj da ste zaboravili u moru ljepote i hrane, film Karta za raj u kina dolazi 6.10. – a nakon toga dolazi Google search Bali + Turkish Airlines.
Doduše, pazite kad letite Turkishem, postoji mogućnost da nećete htjet izać iz loungea zbog baklava.
O autoru
