Dino Mustafić: “Mi smo društvo koje se smije dok tone”

“Mladi imaju potencijal, ali im ostavljamo spaljenu zemlju i disfunkcionalni sistem”, govori redatelj Dino Mustafić, koji u filmu Paviljon prikazuje što se dogodi kada se stari revolucionari pobune protiv novog sistema.

Jesu li nam doista posljednji revolucionari završili u staračkom domu? Pitanje je to koje postavlja sarajevski redatelj Dino Mustafić u filmu Paviljon, crnohumornoj komediji s dobrom dozom politike i akcije, ali i gerijatrijskog humora.

Paviljon je imao svjetsku premijeru na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu, gdje je kao film otvaranja istovremeno prikazivan na više lokacija pred više tisuća gledatelja. Uz dobre najave, film je došao i u hrvatska kina.

Film je uzbudljiva i potresna priča o grupi stanara staračkog doma „Paviljon“, koji se nakon godina zlostavljanja i poniženja odlučuju na oružanu pobunu. Scenarij je napisao Viktor Ivančić, prema vlastitoj priči „Paviljon“ iz knjige „Radnici i seljaci“, a koscenarist je Emir Imamović Pirke.

Impresivna glumačka postava

Snaga filma zasigurno je i impresivni glumački ansambl koji čine Rade Šerbedžija, Zijah Sokolović, Miralem Zubčević, Ksenija Pajić, Jasna Diklić, Branka Petrić, Meto Jovanovski, Vladimir Jurc Lali, Kaća Dorić, Muhamed Bahonjić, Ivo Barišić, Ermin Bravo, Alban Ukaj, Nikša Butijer, Vedrana Božinović, Mirjana Karanović i drugi.

Redatelj Dino Mustafić privukao je pažnju još 2003., kada je njegov debitantski film Remake prikazan na Filmskom festivalu u Rotterdamu. Nakon toga je radio puno, što u kazalištu, što na dokumentarnim filmovima, no tek se s Paviljonom vratio dugometražnom igranom filmu.

Zašto je prošlo više od dva desetljeća od vašeg hvaljenog debija Remake do drugog dugometražnog igranog filma, Paviljona?

Dino Mustafić: Nisam birao tišinu, birala ju je stvarnost u kojoj film nije prioritet. Nakon Remakea ostao sam u prostoru umjetnosti, ali pod pritiskom sistema koji nas neprestano podsjeća da ovdje film nije potreba, nego incident. Radio sam u kazalištu, na dokumentarcima i kulturnoj politici, gradio institucije… To je bio i izbor i otpor. A igrani film je velika odgovornost i golema investicija. Nisam želio snimiti bilo što, nego djelo s političkom, etičkom i emocionalnom težinom. Paviljon je imao tu snagu. Kad u ovakvim okolnostima dobijete priliku snimiti film, onda snimate ono što se mora reći, a ne ono što se od vas očekuje.

Tko je zapalio “prvu iskru” filma – vi ili scenarist Viktor Ivančić, autor istoimene novele prema kojoj je nastao scenarij?

Dino Mustafić: Iskru je upalio Viktor, lucidno, beskompromisno i precizno, kao i uvijek. Kada sam pročitao njegovu priču, osjetio sam nešto što mi je dugo nedostajalo u umjetnosti, autentičan bijes koji zna kamo udara. Znao sam da iz tog jezika možemo graditi sliku društva zatvorenog ne samo zidovima, nego i mentalitetom. Naša suradnja nije bila tiha. Bila je stvarna, živa, dijaloška. Upravo zato i plodna. Radili smo u duhu međusobnog poštovanja i uvjerenja da umjetnost mora imati kičmu i beskompromisan stav.

Kada ste odlučili da Paviljon bude spoj komedije, akcijskog i političkog filma, pri čemu nijedan od tih elemenata ne smije prevladati?

Dino Mustafić: Od samog početka rada na scenariju. Jer to je stvarnost u kojoj živimo, apsurdna, nasilna i do srži politična. Mi smo društvo koje se smije dok tone, koje pleše dok propada. Taj spoj nije žanrovski hir, već portret društva koje više ne razlikuje ozbiljno od grotesknog. Nisam želio da se publika uljuljka u udobnu naraciju. Htio sam da se istodobno smije i zgrozi, da osjeti mučnu ravnodušnost koja vlada oko nas. Film ne mora tješiti, film mora provocirati.

Kako je bilo raditi s tolikim glumačkim velikanima s prostora bivše Jugoslavije?

Dino Mustafić: Osjećaj odgovornosti. I uzbuđenja. Ti ljudi nisu samo glumci, oni su nositelji jedne razbijene kulturne cjeline. Okupljanje takvog ansambla nije bilo nostalgično, već političko. Zajedno su stali pred kameru ne da bi evocirali prošlost, nego da bi progovorili o sadašnjosti u kojoj nas pokušavaju podijeliti do posljednje rečenice. Njihova predanost bila je izvanredna. A publika će, vjerujem, osjetiti tu sabranost i odlučnost koja nastaje kada umjetnici vjeruju u ono što rade.

Koji je bio najveći izazov u radu s tako velikim glumačkim ansamblom?

Dino Mustafić: Održati zajednički puls. Kada imate toliki broj jakih individualaca, najveći je izazov spriječiti da ego nadjača temu. A tema je važnija od svih nas. Riječ je o generaciji koja je vjerovala da može promijeniti svijet, a sada čeka grobno mjesto koje može dobiti samo preko veze. Režijski izazov bio je u detalju, u krupnom planu pogleda, u ritmu kaosa pobune, u dinamici socrealističkog arhitektonskog prostora. No najteže je bilo ostati vjeran osnovnoj intenciji: ansambl sam okupio ne po slavi, već po sposobnosti da jasno prenesu ideju našeg filma.

U filmu je mlada generacija prikazana kao inertna i bez razumijevanja za revolucionarne težnje “staraca”. Smatrate li da mladi danas nemaju snagu ni volju za promjenu sistema?

Dino Mustafić: Mladi imaju potencijal, ali im ostavljamo spaljenu zemlju i disfunkcionalni sistem. Oduzeli smo im vjeru u institucije, perspektivu i mogućnost utjecaja. Ne bih ih krivio za rezignaciju. No istina je da današnji bunt više nalikuje na lajkanje nego na organizaciju. Revolucija je postala “content”, a ne ideja. Paviljon prikazuje taj jaz. Stariji su frustrirani jer su vjerovali u sistem koji ih je izdao, dok mlađi ne vjeruju ni da postoji sistem vrijedan promjene. Ostaje ključno pitanje: jesmo li stvorili društvo u kojem je pobuna postala besmislena ili je ona moguća jedino kao radikalna, oružana?

Možete li zamisliti filmske djelatnike da se na ovakav način pobune protiv (ne)funkcioniranja sistema?

Dino Mustafić: Ne mogu. Iako je za takvu pobunu odavno bilo vrijeme. Filmski radnici u BiH desetljećima su taoci političke nebrige, kulturne amnezije i institucionalnog diletantizma. A ipak stvaramo. I dalje pravimo filmove ni od čega. No jednog dana netko mora reći: dosta. Ne može se vječno očekivati da umjetnici budu i producenti, i aktivisti, i molitelji. Pobuna u kulturi ne mora imati transparente, može početi tako da stalno i glasno imenujemo odgovorne za stanje u kojem jesmo. Ja to činim i platio sam cijenu dvadesetogodišnjom pauzom, “crnim listama” nepodobnih i kritičnih autora koji su se usudili otvoriti u javnom prostoru teme sistemske i institucionalne korupcije.

Intervju s Dinom Mustafićem originalno je objavljen u Journalu 31. Sarajevo Film Festivala

O autoru

Josip Jurčić

Pogledaj ostale članke ovog autora