Redatelj David Mackenzie vraća se s paranoičnim trilerom Posrednik, koji se odvija poput šahovske partije, gdje svaki potez nosi težinu. Stvarna tehnologija “Relay” postaje dramaturški alat za anonimnost, kontrolu i manipulaciju. Ovo je film koji izaziva i traži pažnju. Riz Ahmed i Lily James u glavnim ulogama donose suzdržane, slojevite izvedbe koje napetost grade kroz tišinu.
David Mackenzie, škotski redatelj poznat je po svom iznimno uspješnom filmu Sve ili ništa (Hell or High Water, 2016.). Riječ je o filmu koji je redefinirao suvremeni američki vestern i donio mu međunarodno priznanje. Bio je nominiran za četiri Oscara, uključujući kategorije za najbolji film, originalni scenarij, montažu i sporednog glumca, dok je izostanak nominacije za režiju izazvao iznenađenje među kritičarima.
Film koji se ne oslanja na formulu
Film je istaknuo Mackenziejevu sposobnost da spoji žanrovsku formu s društvenim komentarom, čime je učvrstio svoj status jednog od najintrigantnijih europskih autora koji djeluju u američkom kontekstu. Sada nam se vraća s novim filmom Posrednik (Relay, 2024.) koji je premijerno prikazan na Toronto International Film Festivalu 2024. godine. Tamo je dočekan s interesom, a sam projekt ocijenjen je kao rijetka kombinacija autorske ambicije i žanrovske pristupačnosti, što ga čini iznimkom u današnjoj produkcijskoj klimi.
Ovo njegovo ostvarenje oslanja se na atmosferu, formalnu preciznost i suzdržanost u izrazu, a nastao je iz suradnje s Justinom Piaseckijem, scenaristom kojemu je ovo prvi profesionalni rad u igranom filmu. Redatelj Mackenzie je u intervjuu za IndieWire, u kolovozu prošle godine, naglasio da ga zanima “dramatska istina nasuprot faktografskoj istini“, čime potvrđuje svoju dosljednu sklonost prema strukturama koje ne podilaze realizmu.
Radnja filma smještena je u New Yorku i prati Asha (Riz Ahmed), koji djeluje kao tajanstveni posrednik koji ugovara nagodbe između korporacija i zviždača. On koriti sofisticirane metode komunikacije kako bi ostao anoniman. Njegova pravila su stroga a identitet skriven iza sustava “Relay“, koji omogućuje komunikaciju bez izravnog kontakta. Kada Sarah Grant (Lily James), zaposlenica biotehnološke kompanije, zatraži njegovu pomoć, Ash prihvaća slučaj koji će testirati granice njegovih pravila.
Sarah posjeduje dokumentaciju koja dokazuje da genetski modificirana žitarica koju njena tvrtka promovira ima toksične nuspojave. U strahu za vlastiti život, ona želi vratiti dokumente i izbjeći korporativnu odmazdu. Ash organizira složenu operaciju u kojoj se koriste lažne pošiljke, kodirane poruke i zamjene identiteta. Dok Sarah putuje u Pittsburgh, pod nadzorom korporativnog tima, Ash je korak ispred, manipulirajući njihovim kretanjem.
Uspijeva osigurati izvornik dokumentacije i koristi ga kao polugu protiv kompanije. Korporacija pristaje na nagodbu, ali u pošiljci s novcem skriva uređaj za praćenje. Van tog posla, zbog ranijih životnih problema, Ash sudjeluje na sastancima anonimnih alkoholičara gdje se upoznaje i povremeno druži s detektivkom Wash (Eisa Davis). Ipak, pod pritiskom, njegova igra i pravila u šahovskoj partiji s kompanijom polako počinju pucati…
Prizivanje paranoičnih trilera 70-ih
Film Posrednik uspješno revitalizira paranoični triler koristeći stvarnu i postojeću tehnologiju “Relay” kao središnji narativni alat. Ovaj servis, koji se u stvarnosti koristi za komunikaciju među gluhim i nagluhim osobama, u filmu dobiva novu funkciju – kao alat za anonimne pregovore i prikrivanje identiteta.
Tematski, ovo ostvarenje istražuje granice privatnosti, etiku posredovanja i moć korporativnog nadzora bez moraliziranja. Njegova snaga leži u sposobnosti da kompleksne ideje prenese kroz jednostavne, ali efektne filmske postupke. Sveukupno, riječ je o promišljenom i elegantno izvedenom trileru koji poštuje inteligenciju gledatelja. Njegov scenarij je strukturiran poput šahovske partije, gdje svaki potez ima težinu, a dinamika između likova proizlazi iz informacijske asimetrije.
Režija Davida Mackenzieja precizno orkestrira napetost, oslanjajući se na tišinu, telefonske razgovore/poruke kroz servis “Relay” i neizravne prijetnje umjesto klasične akcije. Svojom atmosferom i tematskim fokusom snažno priziva paranoične trilere iz 70-ih, posebno na Prisluškivanje (The Conversation, 1974.) redatelja Francisa Forda Coppole. Minimalistički stil, tišina i etičke dileme oko nadzora čine ga suvremenim nasljednikom tog introspektivnog žanra.
Posebno treba izdvojiti da tehnička preciznost u montaži i zvuku dodatno pojačava osjećaj kontrole i paranoje. Možemo slobodno reći da snaga ovog Mackenziejog djela leži u sposobnosti da kompleksne ideje prenese kroz jednostavne, ali efektne filmske postupke. Ovo je promišljeni i elegantno izvedeni trileri koji poštuje inteligenciju gledatelja. Tu treba istaći da je jedno od obilježja filma ograničavanje perspektive gledatelju na ono što protagonist zna, čime se izbjegava pretjerano objašnjavanje te zadržava napetost i neizvjesnost same priče.
Unatoč intrigantnoj premisi, film u završnici radi narativni zaokret koji djelomično poništava prethodno izgrađeni svijet i motivaciju likova. Struktura radnje povremeno gubi fokus, osobito u drugom dijelu, gdje se dramaturška napetost razvodnjava kroz paralelne podzaplete. Neki dijalozi djeluju suvišno, osobito u trenucima kada tišina i vizualna sugestija već dovoljno govore.
Jedna od mana je i korištenje već spomenutog “Relay” servisa. To u početku funkcionira kao elegantan dramaturški alat – prostor tišine, posredovanja i kontrole – njegova učestalost u filmu postupno umanjuje učinak. Razgovori preko tipkanja, iako napeti, s vremenom počinju djelovati kao statični prizori telefonske komunikacije, bez dodatne emocionalne ili narativne vrijednosti. Time se gubi ono što je u početku bilo najzanimljivije – ideja da tišina može biti najglasniji dio priče (glavni protagonist izgovara prve riječi tek nakon gotovo 30 minuta).
Glumačka zrelost Lily James
Tematski potencijal filma – etika posredovanja i korporativna manipulacija – ostaje nedovoljno razrađen, bez dublje refleksije ili emocionalnog vrhunca. Iako film uspješno ograničava perspektivu gledatelja, to ponekad rezultira konfuzijom umjesto napetosti, osobito u ključnim momentima raspleta. Dojam je da je ovo film koji je više zaljubljen u vlastitu koncepciju nego u jasnoću pripovijedanja, pa umjesto da razotkrije slojeve, često ih samo gomila.
Što se tiče glumačkih izvedbi, Riz Ahmed (Feničanska spletka / The Phoenician Scheme, 2025.) u naslovnoj ulozi donosi iznimno suzdržanu i preciznu interpretaciju, koristeći minimalan dijalog i izražajnu neverbalnu komunikaciju kako bi oblikovao lik Asha, posrednika koji djeluje iz sjene. Njegova prisutnost na ekranu oslanja se na gestu, pogled i ritam pokreta, čime se postiže osjećaj kontrole i unutarnje napetosti. Ahmedov lik nikada ne traži dominaciju nad scenom, ali njegova suptilna energija neprestano usmjerava dinamiku odnosa i ritam naracije. U tom tihom intenzitetu krije se slojevita psihološka konstrukcija – čovjeka koji istovremeno kontrolira situaciju i skriva vlastitu ranjivost.
Lily James (Čelična kandža / The Iron Claw, 2024.) donosi iznenađujuće suzdržanu i preciznu izvedbu, daleko od svojih ranijih, glamuroznijih uloga (npr. Pepeljuga/Cinderella, 2015., Rebecca, 2020.). Ona unosi emocionalnu slojevitost u svoj lik koji se postupno transformira iz uplašene zviždačice u odlučnu ženu koja preuzima kontrolu nad vlastitom pričom. Treba pohvaliti način na koji prenosi emocije kroz ograničenu komunikaciju, što zahtjeva preciznu kontrolu izraza i tona. Upravo ta ograničenost izražajnih sredstava dodatno ističe glumačku zrelost i sposobnost da emocije prenese kroz tišinu i distancu.
Međusobna dinamika Ahmeda i James izbjegava narativnu prenaglašenost; odnosi se grade kroz ritam šutnje, pogleda i emocionalne tenzije. Temelji se upravo na onome neizrečenom, čime se dodatno pojačava atmosfera filma. Možemo slobodno reći da su njihove izvedbe uvjerljive, precizne i nenametljive te su u službi priče, a ne izvan nje.
Film koji nagrađuje pažnju
Posrednik redatelja Davida Mackenzieja potvrđuje njegovu sklonost narativima koji se ne oslanjaju na žanrovske obrasce, već na unutarnju logiku priče. Film koristi stvarnu tehnologiju kao dramaturški alat, pretvarajući je u sredstvo kontrole, manipulacije i anonimnosti. Radnja je precizno konstruirana, s fokusom na informacijski jaz među likovima, dok se napetost gradi kroz postupno otkrivanje, a ne kroz spektakl.
Mackenzie režira s osjećajem za prostor, ritam i vizualnu ekonomiju, stvarajući atmosferu paranoje bez oslanjanja na klasične trilerske trope. Glavne uloge donose izvedbe koje ne traže pozornost, već je zaslužuju kroz emocionalnu preciznost i suzdržanost. Film ne moralizira, već postavlja pitanja o etici posredovanja i granicama privatnosti, ostavljajući prostor za interpretaciju.
Iako završnica donosi određenu dramaturšku raspršenost, cjelina ostaje dosljedna u tonu i ambiciji. Posrednik je film koji ne podilazi, već izaziva – traži pažnju, ali je ne nameće. Iako zahtijeva strpljivog gledatelja, on nagrađuje pažnju slojevitim pristupom i atmosferom koja se ne oslanja na površne efekte. U svakom slučaju, riječ je o naslovu koji vrijedi pogledati zbog načina na koji misli, a ne zbog onoga što glasno izgovara.
O autoru
