’28 godina kasnije’: Treći čin u Boyle-Garland zombi svijetu

28 godina kasnije najnovije je poglavlje zombi sage u režiji Dannyja Boylea prema scenariju Alexa Garlanda. Film je vizualno upečatljiv i tematski ambiciozan, ali osjetno suzdržaniji od prethodnika. Donosi evoluirane i prijeteće varijante “zaraženih”, ali ostavlja više pitanja nego odgovora. U glavnim ulogama su Alfie Williams, Aaron Taylor-Johnson, Ralph Fiennes i Jodie Comer.

Dvadeset i tri godine nakon što je 28 dana kasnije (28 Days Later) redefinirao zombi žanr, redatelj Danny Boyle i scenarist Alex Garland ponovno su udružili snage kako bi otvorili novo poglavlje u svijetu smrtonosnog virusa bijesa. Tako je pred nas napokon stigao 28 godina kasnije (28 Years Later, 2025.). Da podsjetimo, prvi film iz 2002., snimljen digitalnom kamerom i s budžetom od samo 8 milijuna dolara, postao je kultni hit i zaradio više od 80 milijuna.

Obitelj, izolacija, prijetnja

Drugi nastavak, 28 tjedana kasnije (28 Weeks Later, 2007.), iako bez Boylea i Garlanda u kreativnom kormilu, dodatno je proširio mitologiju i ostvario solidan komercijalni uspjeh. Na treći nastavak, koji je napokon pred nama, dugo se čekalo. Unatoč stalnim glasinama i željama fanova dugo je ostao u razvojnom limbu. No, to ne znači da su Garland i Boyle mirovali.

Garland se, u međuvremenu, profilirao kao jedan od najvažnijih autora distopijskog filma 21. stoljeća. Pogled na njegove redateljske i scenarističke radove govori sve – Ex Machina (2015.), Annihilation (2018.), Građanski rat: Svakom carstvu dođe kraj (Civil War, 2024.). Boyle je pak eksperimentirao s raznim žanrovima: od biografije (Steve Jobs, 2015.) i mjuzikla (Yesterday, 2019.) do televizijske miniserije (Trust, 2017.), potvrđujući svoju sposobnost da se prilagodi svakom narativnom okruženju.

Film je zamišljen kao prvi dio nove trilogije, a Garlandov scenarij, nastao nakon više odbačenih verzija, vraća fokus na tematske motive obitelji, izolacije i redefinirane prijetnje. Radnja filma započinje u Škotskoj tijekom prvih dana izbijanja smrtonosnog virusa bijesa, gdje dječak Jimmy (Jack O’Connell) preživljava napad zaraženih i skriva se u crkvenoj kripti. Dvadeset osam godina kasnije, Velika Britanija i dalje je u karanteni, dok je ostatak svijeta izolirao otok.

Na svetom otoku Lindisfarne živi izolirana zajednica preživjelih, uključujući dječaka Spikea (Alfie Williams), njegovu bolesnu majku Islu (Jodie Comer) i oca Jamieja (Aaron Taylor-Johnson). Spike kreće na svoje prvo putovanje na kopno s ocem, u sklopu tradicionalnog rituala inicijacije među otočanima (koji uključuje ubijanje zaraženog/zaraženih).

Tamo se susreću s novim “zaraženim” koje je izazvala mutacija virusa, među kojima je najizraženiji snažni i inteligentni “Alfa”. Kad Spike u šumi vidi vatru u daljini, počinje sumnjati u sve što je znao. Otkriva da njegov svijet možda i nije tako siguran kako su mu govorili – i da otac možda skriva nešto mračno. Nakon što se uspiju vratiti na otok, nakon opasnog sukoba s “Alfom”, Spike otkriva da iza vatre koju je vidio stoji doktor Kelson (Ralph Fiennes).

Površinska fascinacija

Uvjeren da bi baš Kelson mogao izliječiti njegovu majku, nakon sukoba s ocem, bježi s njom natrag na kopno. Tijekom putovanja susreću švedskog vojnika Erika (Edvin Ryding) i trudnu zaraženu ženu koja rađa zdravo dijete. Spikea i Islu od “Alfe” spašava doktor Kelson, koji ih odvodi u svoje utočište – hram od kostiju preminulih. Događaji koji slijede određuju daljnju sudbinu Spikea, a na samom kraju filma susreće se i s Jimmyjem…

Film 28 godina kasnije malo je drugačiji od prva dva nastavka. Prije svega, uvodi nove varijante zaraženih ali se ne oslanja na čistu žestinu ili horor efekt prethodnika. Umjesto toga, Boyle i Garland biraju drugačiji pristup: zaraženi su prisutni, opasni i vizualno upečatljivi, ali nisu u središtu svakog kadra. No, ono što ostaje isto su atmosfera nelagode, izolacije i emocionalne tenzije, gdje je prijetnja često tiha, udaljena i upravo zato uznemirujuća.

Što se tiče koncepta novih zaraženih, prvenstveno “Alfa” jedinki, donosi intrigantnu evoluciju unutar poznatog svijeta virusa bijesa. Njihova fizička nadmoć, inteligencija i gotovo plemenska organizacija otvaraju prostor za dublju mitologiju, no film se zadržava na površinskoj fascinaciji. Njihovo porijeklo, motivacija i odnos prema ostalim zaraženima ostaju gotovo potpuno nejasni (otkrivaju se tek nagađanja zašto su takvi).

To uvelike umanjuje njihov potencijal kao prijetnje i metafore. Umjesto da ih u potpunosti integrira u tematsku strukturu filma, scenarij ih koristi kao efektan, ali nedovoljno objašnjen element. U konačnici, “Alfe” ostaju fascinantna, ali nedovoljno razrađena ideja, više kao trailer za mitologiju nego njezin stvarni temelj. Kao da su ubačene da nas zaintrigiraju, a ne da nam išta objasne – što je u redu, ako vam je dovoljno da zombi izgleda snažno i donekle pametno (u svojim taktičkim postupcima) dok vas ubija.

Bez dublje emotivne razrade

Iako se film ponešto više bavi emocijama nego prethodnici, osobito kroz intimniji odnos između majke i sina, ti pokušaji ostaju suzdržani i fragmentarni. Odnos između Spikea i njegove majke Islu nosi potencijal emocionalnog sidra filma, ali ostaje više naznačen nego uistinu razrađen. Njihove zajedničke scene sugeriraju duboku povezanost i obostranu ranjivost, no film rijetko dopušta da se ta dinamika razvije izvan funkcionalne naracije.

Spikeova briga za majku i njegova odluka da je povede na kopno nose težinu, ali bez dovoljne narativne dubine koja bi tu odluku učinila do kraja uvjerljivom. Taj odnos majke i sina više funkcionira kao motivacijski okidač nego kao istinski izgrađena emocionalna os. Dodatno se tu prigovor mora uputiti i za lik Jodie Comer (Bajkeri/The Bikeriders, 2023., Počinjemo od kraja/The End We Starts From, 2023.). Ona, naime, daje sve od sebe da unese toplinu i tihu tjeskobu, no scenarij joj ne ostavlja dovoljno prostora za dublju emocionalnu razradu.

Odlična scenaristička ideja je ubacivanje lika doktora Kelsona. On je najzagonetniji lik filma – balansira između iscjelitelja, filozofa i potencijalnog proroka. Njegova pojava unosi novu dimenziju u film – smirenost usred kaosa, ali i nelagodu zbog njegove ritualne estetike i hladne racionalnosti. Ralph Fiennes (Konklava/Conclave, 2024.) ga igra s dozom suzdržane karizme, balansirajući između suosjećanja i jezive distanciranosti. Njegove ideje o smrti, memoriji i “boljim oblicima umiranja” otvaraju prostor za dublje teme, ali film ih samo površno dotakne. Kao i “Alfe”, tako i Kelson ostaje fascinantan koncept – ali više kao misaoni eksperiment nego kao u potpunosti realiziran lik.

Unatoč narativnim nedorečenostima, 28 godina kasnije briljira u vizualnom izrazu i atmosferi. Kamera Anthonyja Doda Mantlea koristi inovativne tehnike – od infracrvenih kadrova do montažnih skokova a treba naglasiti da koristi i minimalističke snimateljske sustave – poput posebno prilagođenih iPhone kamera – kako bi dohvatio lica iz nemogućih kutova i stvorio osjećaj klaustrofobične neposrednosti.

Jimmy se ne zaboravlja

Alfie Williams kao Spike donosi iznenađujuće zrelu i nijansiranu izvedbu, osobito s obzirom na to da mu je ovo prva veća filmska uloga. Njegova gluma uspijeva prenijeti unutarnji konflikt između dječje ranjivosti i prerano probuđene odgovornosti. Često Williamsov pogled govori više od dijaloga – osobito u scenama s majkom i kasnije s doktorom Kelsonom.

Aaron Taylor-Johnson (Nosferatu, 2024.) kao Jamie donosi grubost i emocionalnu zatvorenost, ali i tragove očinske nježnosti. Svoj lik uspijeva prikazati kao lik koji nije ni heroj ni zlikovac, već čovjek koji pokušava preživjeti po pravilima koje je sam stvorio. Njihove zajedničke scene, osobito tijekom inicijacijskog putovanja, nose emocionalnu težinu, ali i osjećaj nelagode. Kao par, on i Alfie Williams odlično funkcioniraju i to je veliki plus za film.

Moramo se vratiti i na lik Jimmyja s početka priče. On se pojavljuje na kraju filma a glumi ga Jack O’Connell (Grešnici/Sinners, 2025.). No, njegov ulazak u film djeluje kao da je došao iz sasvim drugog svemira – i to ne nužno loše, ali svakako zbunjujuće – te potpuno mijenja tonalitet završnice. U svijetu koji je do tada bio suzdržan, prigušen i atmosferičan, on dolazi kao eksplozija pop-kulture, traume i karikature.

Njegova simbolika je očita, ali i prilično riskantna – balansira na rubu satire i neukusa i to je nešto što će sigurno podijeliti gledatelje. U filmu koji već pleše na rubu simbolike i nadrealnog, Jimmyjeva prisutnost djeluje kao zadnji, namjerno pretjerani potez “kistom” (možda bi njegov ulazak bio bolji kao poscredit scena filma). U svemu tome jedno je sigurno – Jimmy se ne zaboravlja, čak i ako ne znamo točno što s njim učiniti.

I dalje dovoljno intrigantno

U konačnici, 28 godina kasnije možda nije savršeno zaokružen film, ali je svakako vrijedan pažnje. Njegove ambicije nadilaze žanrovske okvire, a vizualna hrabrost i tonalna nepredvidivost čine ga jedinstvenim iskustvom. Boyle i Garland ne nude samo nastavak, već pokušaj reinterpretacije vlastitog nasljeđa – s više kontemplacije, više tišine i više pitanja nego odgovora.

Film možda ne ispunjava sve što obećava, ali ono što nudi dovoljno je intrigantno da zadrži interes i nakon odjavne špice. Ako je ovo tek prvi čin nove trilogije, onda je to početak koji zaslužuje šansu. Jer, po svemu sudeći, iduće godine očekuje nas 28 Years Later: The Bone Temple, ponovno iz pera Alexa Garlanda ali bez Dannyja Boylea. U redateljskoj fotelji sjedit će Nia DaCosta (Marveli/The Marvels, 2023., Candyman, 2021.).

O autoru

Tihomil Hamilton

Pogledaj ostale članke ovog autora