Konklava, razgovori među kardinalima, strah od odgovornosti i unutarnje borbe – sve su to teme koje su redatelji pretvorili u nezaboravne filmske priče. Donosimo pregled filmova koji približavaju svijet iza zatvorenih vrata Sikstinske kapele…
Smrt pape Franje označila je kraj jedne ere za Katoličku Crkvu te ostavila vjernike diljem svijeta u dubokoj žalosti. Jučer je u Vatikanu održana njegova sahrana, a sada slijedi konklava – stoljetna procedura izbora novog pape. U ovim trenucima sve su oči svijeta uprte u Vatikan, gdje se kardinali iz svih krajeva okupljaju kako bi kroz molitvu i glasovanje izabrali novog poglavara Katoličke Crkve.
Rijetko se svijet ujedini u tako napetom iščekivanju kao u trenucima izbora novog pape. Upravo spoj duboke duhovnosti, drevne tradicije i tihe drame koja se odvija iza zatvorenih vrata konklave tijekom desetljeća inspirirao je brojne filmske autore. U povijesti kinematografije snimljeno je nekoliko zapaženih filmova koji se bave intrigama i svečanošću papinske konklave, nastojeći publici približiti tajnovit postupak izbora novog pape iza zatvorenih vrata Vatikana. U nastavku ovog teksta predstavljamo pet filmova koji na različite načine – od povijesne drame do suvremenog trilera – prikazuju izbor novog pape. Kroz tu filmsku prizmu možemo doživjeti ozračje i veličanstvenost trenutka kada se iznad Sikstinske kapele pojavi bijeli dim, kao znak da je izabran novi Petrov nasljednik.
Konklava (Conclave, 2024.)
Iako je riječ o fikciji, ovaj film daje jasnu sliku kako izgleda izbor pape. Riječ je adaptaciji istoimenog bestselera Roberta Harrisa, a ovaj je politički triler na velika platna prenio redatelj Edward Berger.
U Konklavi je riječ o događajima u Vatikanu nakon iznenadne smrti pape. Naime, tad se u Svetoj Stolici okupljaju članovi Kardinalskog zbora kako bi, izolirani od vanjskog svijeta, prateći stoljetnu proceduru, u Sikstinskoj kapeli izabrali novog papu. U filmu, sam postupak provodi kardinal Lawrence (Ralph Fiennes), a za titulu poglavara katoličke crkve konkuriraju kardinali Bellini (Stanley Tucci), Trembley (John Lithgow), Tedesco (Sergio Castellitto) i Adeyemi (Lucian Msamati), koji bi mogao postati prvi afrički papa u povijesti. Svatko od njih krije vlastite ambicije, ali i tajne koje bi im mogle uništiti šanse za izbor. U glumačkoj ekipi je i Isabella Rossellini koja tumači lik sestre Agnes, časne sestre zadužene za vođenje Casa Santa Marta, rezidencije u kojoj su kardinali smješteni tijekom konklave.
Nakon smrti pape Franje, Konklava se vratila u kina,najbolje preporuke za gledanje dala je Američka filmska akademija koja je film nominirala u čak osam kategorija nagrade Oscar, a pozlaćenog kipića na kraju je odnio tek scenarist Peter Straughan (za najbolji adaptirani scenarij).
Dvojica papa (The Two Popes, 2019.)
Iako se ne bavi samom konklavom, film Dvojica papa donosi intiman pogled na razmišljanja dvojice papa – odlazećeg Benedikta XVI. i budućeg pape Franje – neposredno prije povijesne abdikacije i promjene u Katoličkoj crkvi. Film je režirao brazilski redatelj Fernando Meirelles, poznat po hitu Božji grad (Cidade de Deus / City of God, 2002.), dok scenarij potpisuje Anthony McCarten, koji se specijalizirao za biografske priče (Teorija svega /The Theory of Everything, 2014,; Bohemian Rhapsody, 2018.). U glavnim ulogama odlični su Anthony Hopkins kao papa Benedikt XVI. i Jonathan Pryce kao kardinal Jorge Mario Bergoglio, budući papa Franjo. Radnja prati njihove privatne razgovore uoči Benediktove abdikacije, otkrivajući njihove ideološke razlike, sumnje i osobne borbe. Film je oduševio i kritiku i publiku, a bio je nominiran za tri Oscara – u kategorijama najboljeg glumca (Pryce), najboljeg sporednog glumca (Hopkins) i najboljeg adaptiranog scenarija. Pohvale se posebno odnose na dijaloge i suptilne, emotivne glumačke interpretacije koje su publici približile likove izvan formalnog okvira crkvene hijerarhije.
Imamo papu (Habemus Papam, 2011.)
Psihološki aspekt izbora pape i odgovornost koju ta funkcija nosi prikazani su u duhovitoj, ali melankoličnoj drami Imamo papu. Film je režirao, ali i sudjelovao u pisanju scenarija (uz Francesca Piccola i Federicu Pontremoli), Nanni Moretti, a glavnu ulogu novog pape, koji doživljava živčani slom neposredno nakon izbora i odbija preuzeti svoju dužnost, tumači Michel Piccoli.
Dakle, radnja filma Imamo papu fokusira se na papinu unutarnju borbu i strah od ogromne odgovornosti koju funkcija nosi, dok Vatikan pokušava sakriti krizu od očiju javnosti.
Film je premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Cannesu, gdje je bio u konkurenciji za Zlatnu palmu, a kritičari su ga hvalili zbog suptilne ironije i toplog prikaza ljudske ranjivosti.
Zanimljivo je da Moretti, osim uloge redatelja i koscenarista, u filmu tumači i ulogu psihoterapeuta koji pokušava pomoći papi.
Papa mora umrijeti (The Pope Must Die, 1991.)
Komičnu stranu izbora pape donosi britanska crna komedija Papa mora umrijeti, redatelja Petera Richardsona, koji je, uz Petea Richensa, i koscenarist filma, a glavnu ulogu tumači Robbie Coltrane. On je, naime, pošteni i dobroćudni svećenik koji je, zbog administrativne pogreške, nakon smrti prethodnog crkvenog poglavara, izabran za papu.
Radnja prati njegovu borbu protiv korupcije unutar Vatikana i pokušaje mafije da ga ukloni. Film je izazvao velike kontroverze zbog provokativnog naslova i satiričnog prikaza Crkve, što je rezultiralo ograničenim distribucijskim mogućnostima u nekim zemljama. Kritike su pak bile podijeljene – dok su ga jedni hvalili zbog hrabrog humora, drugi su smatrali da se previše oslanja na površne gegove. Danas pak ima status kultnog filma među ljubiteljima crnog humora i britanske satire.
Ribareve cipele (The Shoes of the Fisherman, 1968.)
Ova epska drama iz 1968. prikazuje izbor pape u vremenu globalne političke krize. Film je režirao Michael Anderson, a scenarij je adaptacija istoimenog romana Morrisa Westa. U filmu gledamo Anthonyja Quinna kao Kirila Lakotu, bivšeg sovjetskog političkog zatvorenika koji je, nakon puštanja iz gulaga, izabran za papu, i to u trenutku kada svijetu prijeti nuklearni sukob.
Radnja kombinira osobnu duhovnu potragu s velikim političkim pitanjima, prikazujući papu kao mirotvorca u doba hladnog rata. Film je bio nominiran za dva Oscara – za najbolju originalnu glazbu i najbolju scenografiju – a istaknuo se i impresivnom rekonstrukcijom Vatikana na setu.
Kritike su bile uglavnom pozitivne, uz pohvale za ozbiljan pristup temi i za Quinnovu snažnu izvedbu. Danas se smatra klasičnim prikazom papinstva u fikciji, posebno zbog humanog prikaza poglavara koji se suočava s izazovima daleko većima od samog vjerskog vodstva.
O autoru
