Stranci u vlaku, debitantski roman Patricije Highsmith, objavljen je prvi puta prije 75. godina. Taj protek vremena nije mu ni najmanje naškodio, nije izgubio niti trunku svoje moći da nas uznemiri te i danas djeluje svježe i moderno. Legendarni Alfred Hitchcock ekranizirao ga 1951. godine i taj film smatra se najuspjelijom ekranizacijom nekog romana ove spisateljice.
Ove godine, točnije 15. ožujka, navršit će se punih 75. godina od prvog izdanja debitantskog romana slavne spisateljice Patricie Highsmith Stranci u vlaku (Strangers on a Train). On je navijestio njezinu veliku spisateljsku karijeru te se smatra jednim od njezinih najpoznatijih i najboljih djela. Ovaj roman objavljen je kod nas u izdanju nakladnika Petrine knjige a za prijevod se pobrinuo Dado Čakalo.
Dobro i zlo u nama
Njegova priča prati arhitekta Guya Hainesa koji želi ostaviti svoju nevjernu suprugu Miriam i oženiti Anne, ženu koju voli. Na jednom će putovanju, slučajno, u vlaku upoznati bogataškog sina Charlesa Bruna ne prepoznajući u njemu psihopata i hohštaplera. On će mu predložiti da razmijene ubojstva: Guy će ubiti Charlesova oca, a Charles Guyevu nevjernu ženu, pa ih nitko neće moći otkriti i dokazati motive za ta ubojstva. Guy ne shvaća Charlesa ozbiljno, ali nedugo potom Miriam je doista ubijena.
Spisateljica Highsmith napisala je prvu verziju ovog svog romana 1948. godine, tijekom dvomjesečnog razdoblja kreativnosti dok je boravila u Yaddou, umjetničinoj zajednici smještenoj na imanju u Saratoga Springsu (New York). Sama ideja za knjigu nastajala je godinama a inspiraciju za lik Charlesa Bruna pronašla je u događaju iz svog života, kada se vraćala u svoj rodni grad Fort Worth. U jednom razgovoru za BBC o tome je rekla:”Kad sam imala sedamnaest godina, u Teksasu, nakratko sam srela vrlo razmaženog dječaka koji je bio vrlo sličan Bruni, potpuno raspušten… Potpuno bezvrijedan, bio je neka vrsta Brunove geneze.”
Za nju je važno reći da je imala nesretno djetinjstvo a kao odrasla osoba patila je od depresije, anoreksije i alkoholizma a kao pisac nije bila previše zainteresirana za temu sreće. No, zato je bila fascinirana idejom da svi mi u sebi nosimo sposobnost za dobro i zlo, da identitet nije fiksiran, već se mijenja, da u svima nama postoji neka vrsta dualizma . U svoju bilježnicu 1947. godine je zapisala:” Uvijek postoji dvoje. Može se voljeti dvoje ljudi, spolovi su u svima nama, direktno suprotne emocije postoje jedna pored druge.“
Ova ideja, koju je često iznosila, središnja je tema njezinog romana Stranci u vlaku. Njezin glavni protagonist Guy Haines koji je dobar čovjek – odgovoran, ljubazan, savjestan i pun ljubavi – iskvaren je strahom i krivnjom, pati od rascjepa u svojoj osobnosti te tijekom romana postaje netko koga jedva prepoznaje, netko o kome govori u trećem licu, kao da govori o strancu.
Jedan od velikih talenata Highsmith je da stvara psihološki uvjerljiv — i često monstruozne — likove, koji nas mame da ih prigrlimo kao svoje junake. Ona se time čitatelju naprosto uvlači po kožu. Ovaj roman napisan je iz perspektive obojice muškaraca, koji su itekako zanimljivi likovi i teško im se može odoljeti. Tijekom čitavog romana ona se poigrava s njima ali i s čitateljima. Primjerice, na početku se suosjećamo s Hainesom, dok se odupire planovima Brune. Kako priča odmiče, kada počinje popuštati pod pritiskom da izvrši umorstvo, tako nam postaje sve manje simpatičnim.
Roman koji je Hitchcock odabrao
Highsmith je briljantna u konstruiranju i izvođenju svoje radnje tako da stvori maksimalnu napetost i očekivanje. Užitak je čitati i biti uvučen u priču te osjetiti kako pritisak na Hainesa raste, kako ga on počinje tjerati u ludilo i kako neizvjesnost raste. Čitatelj si počinje postavljati mnoga pitanja a prvo je “hoće li on ili neće počiniti ubojstvo”.
Svu vrijednost njezina romana uvidio je i legendarni Alfred Hitchcock, koji je otkupio prava i ekranizirao ga 1951. godine. Tu moramo spomenuti da je ovaj film našim krajevima pod naslovom Nepoznati iz Nord Ekspresa. Godine 1962. čuveni francuski redatelj Francois Truffaut nagovorio je Alfreda Hitchcocka da mu da intervju. Taj intervju trajao je tjedan dana i iz njega je proizašla čuvena Truffautova knjiga Hitchcock, koja je objavljena 1966. godine. U tom razgovoru veliki Hitch se osvrnuo i na rad na filmu:”Roman “Nepoznati iz Nord-ekspresa” nije mi bio dan kao zadatak, već roman koji sam ja odabrao. Osjećao sam da je to pravi materijal za mene.“
Roman je do Hitchcocka stigao tada uobičajenim putem – odmah po njegovom objavljivanju, agent Patricie Highsmith poslao je nekoliko njegovih primjeraka u Hollywood. Godine 1988. ona je, tijekom jednog od rijetkih svojih javnih pojavljivanja, dala intervju za cijenjeni Sight &Sound. Prava za ekranizaciju prodana su Hitchcocku za 7500 dolara a deset posto zadržao je njezin agent. Mnogi bi rekli da je to mala cijena ali Highsmith se s time ne slaže:”To nije bila loša cijena za prvu knjigu, a moj ju je agent podigao što je više moguće. Imala sam 27 godina i ništa iza sebe. Radila sam kao budala da zaradim za život i platim stan. Nisam trošila vrijeme na filmova. Ne znam jesam li ikada gledala Hitchcockovu “Damu koja nestaje” (The Lady Vanishes, 1938.).” Bilo kako bilo, svemu dodajmo da je kasnije čula da je Hitchcock platio samo 9000 dolara za prava na ekranizaciju romana Psiho (Psycho, 1960.) Roberta Blocha.
Problemi s Raymondom Chandlerom
U razgovoru s Truffautom Hitchcock je otkrio da je imao velikih problema vezanih za pisanje scenarija. No, ti problemi nisu se odnosili samo na težinu adaptacije romana Patricie Highsmith, već na suradnju s velikim piscem Raymondom Chandlerom koji je bio suradnik na scenariju. Pojasnio je to riječima:”Bilo je problema a oni su proizašli iz drugog problema: kad god surađujem s piscem koji je, poput mene, specijaliziran za misterije, trilere ili napetost, čini se da stvari ne funkcioniraju najbolje.“
Svemu je dodao i sljedeće:”Nije nam išlo. Sjedili smo zajedno i ja bih rekao: “Zašto ne ovako?” a on bi odgovorio: “Pa, ako ti to možeš odraditi, onda ne znam čemu ja služim?”. Ono što je on radio nije bilo dobro i angažirao sam Czenzi Ormonde, spisateljicu koja je bila jedna od pomoćnica Bena Hechta. Kad sam završio scenarij, šef Warnera je pokušao pronaći nekoga tko bi poradio dijalog i malo je pisaca željelo da se u to upusti. Nitko od njih nije mislio da je to dobro.” Ovdje treba dodati da su među onima koji su odbili raditi na ovom scenariju bili čuveni književnici John Steinbeck i Thornton Wilder te Dashiell Hammett.
Malih problema Hitchcock je imao i s odabirom glumaca. U razgovoru s njim Truffaut mu je priznao da je glavna mana njegovog filma glavna glumica Ruth Roman a Hitchcock mu je otkrio s kim on nije bio zadovoljan:”Pa, ona [Ruth Roman] bila je glavna glumica Warner Brothersa, a ja sam je morao angažirati jer nisam imao njihovih drugih glumaca. No, moram reći da nisam bio previše zadovoljan Farleyjem Grangerom [glumio je lik Guya Hainesa]. On je dobar glumac, ali volio bih vidjeti Williama Holdena u ulozi jer je jači. U ovoj vrsti priče što je junak jači, to je situacija učinkovitija.” Dodajmo da je ulogu Brune odigrao Robert Walker.
Ideja koja uzburkava maštu
Bilo kako bilo, neponovljivi Alfred Hitchcock snimio je zasigurno najuspjeliju ekranizacija nekog romana Patricije Highsmith. Osim toga, ovaj njegov film smatra se jednim od od najuspjelijih i najutjecajnijih ostvarenja u njegovom cjelokupnom opusu. Valja spomenuti da je direktor fotografije Robert Brooks bio nominiran za Oscara za svoj rad na ovom filmu.
Mala zanimljivost krije se u pismu koje je Patricia Highsmith 1985. godine uputila britanskom piscu Marcu Brandelu, svom prijatelju za kojeg se umalo udala. U njemu je priznala je da je oduševljena idejom da bilo tko – najobičniji susjed, najgluplji kolega na poslu, ta neuobičajena djevojka koju viđate svaki dan u vlaku – možda skriva neku strašnu tajna ili neke užasne sklonosti: “Ne mogu se sjetiti ničega prikladnijeg što bi uzburkalo maštu,lutanje, stvaranje, nego ideju – činjenicu – da bi svatko pokraj koga prođete na ulici bilo gdje mogao biti sadist, kompulzivni lopov ili čak ubojica.“
Upravo tom idejom pozabavila se u ovom svom uspješnom književnom prvijencu, kada je imala dvadeset devet godina. I to na jedan briljantni način koji će vas istovremeno oduševiti i zaplašiti. O tom talentu Patricije Highsmith američki kritičar i spisatelj Robert Towers je napisao:”U rukama Patricije Highsmith ubojstvo se doima gotovo slučajnim, poput dodira branikom automobila ili napadaja mučnine uzrokovane trovanjem hranom. Njezin način na koji umanjuje osjećaj drame… doživio je mnogo hvale, baš kao i jednostavnost detalja kojima oslikava svakodnevicu i misli koje prolaze glavama njezinih psihopata. U njezinoj prozi i jedno i drugo nesumnjivo pridonose tome da zločin izgleda pitomo, domaće, što još više uvlači čitatelja u jezivu fantaziju koja se pred njim raspliće.“
Roman Stranci u vlaku do danas je objavljen u čak 190 različitih izdanja. Doživio je mnogobrojne kazališne predstave i radio drame te različite TV i filmske adaptacije (imitacije i inspiracije). Nakon gotovo 75. godina, nije izgubio niti trunku svoje moći da nas uznemiri te i dalje djeluje svježe, moderno i privlačno. Jedan je od onih književnih klasika koji se jednostavno ne smiju preskočiti.
O Patriciji Highsmith
Rođena 1921. u Forth Worthu u Teksasu, Patricia Highsmith većinu je svog odraslog života provela u Švicarskoj i Francuskoj. Obrazovala se na Koledžu Bernard (Barnard College), na kojem je studirala engleski, latinski i grčki. Njezin prvijenac, Stranci u vlaku (Strangers on a Train), čije je prvo izdanje objavljeno 1950., pokazao se velikim komercijalnim uspjehom te je po njemu Alfred Hitchcock snimio film. Usprkos ranom priznanju, Highsmith je cijeli svoj spisateljski vijek bila podcijenjena u Sjedinjenim Državama.
Pod pseudonimom Claire Morgan zatim je objavila Cijenu soli (The Price of Salt) 1953. godine, koju je isprva odbio njezin američki izdavač zbog iskrenog propitivanja teme homoseksualnosti. Njezin najpopularniji književni lik bio je Tom Ripley, psihopat i kicoš, koji se prvi put pojavio u romanu Talentirani gospodin Ripley (The Talented Mr. Ripley, 1955.). Za njim su uslijedila još četiri romana o Ripleyju. Posthumno je snimljen i hvaljeni istoimeni film, koji je pridonio revalorizaciji i priznanju njezina djela u Sjedinjenim Državama.
Napisala je više od dvadeset knjiga i dobila mnoge nagrade, uključujući nagradu O. Henry Memorial, nagradu Edgara Allana Poea, Le Grand Prix de Littérature Policière i nagradu Saveza pisaca kriminalističkih romana Velike Britanije (Silver Dagger Award of the British Crime Writers’ Association). Umrla je u Švicarskoj 4. veljače 1995., a njezina se književna djela čuvaju u Baselu.
O autoru
