‘Žena u kabini 10’: Od bestselera do stilske vježbe

Adaptacija bestselera autorice Ruth Ware, u režiji Simona Stonea, korektno je izvedena i dovoljno je intrigantna da ispuni vrijeme. Film uspješno balansira između klasične misterije ubojstva i modernog psihološkog trilera, zadržavajući napetost i neizvjesnost do samog kraja. U glavnoj ulozi je uvjerljiva Keira Knightley a nije loš ni Guy Pearce.

Roman Žena u kabini 10 autorice (The Woman in Cabin 10) Ruth Ware postao je međunarodni književni fenomen, a njegova filmska adaptacija nedavno je stigla na Netflix, brzo se probivši među najgledanije naslove. Objavljen 2016. godine, roman je odmah privukao pažnju čitatelja i kritike, pozicionirajući autoricu kao jedno od najzvučnijih imena suvremenog psihološkog trilera.

Jedan od najvažnijih trilera desetljeća

Knjiga je nominirana za Goodreads Choice Award u kategoriji omiljenog trilera te godine, a ubrzo je postala i New York Times bestseller, zadržavši se na listi više tjedana. Roman su mnogi uspoređivali s djelima Agathe Christie, ističući njezinu sposobnost da u zatvorenom prostoru razvije snažnu napetost i neizvjesnost. Preveden je na brojne jezike i prodan u milijunskim nakladama, čime je dodatno učvrstio status Ruth Ware kao autorice koja uspješno spaja komercijalni uspjeh s književnom kvalitetom. Iako nije osvojio velike književne nagrade, njegova popularnost među čitateljima i utjecaj na žanr čine ga jednim od najvažnijih trilera desetljeća.

Za ekranizaciju ovog romana pobrinuli su se redatelj Simon Stone (The Dig, 2021.), inače glumac i scenarist. Što se tiče scenarija, njega su sa Stoneom adaptirali supružnici Joe Shrapnel  i Anna Waterhouse (Rebecca, 2020., Posljedice/The Aftermath, 2019.). Njihov scenaristički rad karakterizira naglašena emocionalna dubina, precizna karakterizacija i sklonost adaptacijama koje balansiraju između intime i napetosti.

Radnja filma prati novinarku Lauru Blacklock (Keira Knightley), koja dobiva poziv od teško bolesne milijarderke Anne Bullmer (Lisa Loven Kongsli) da se pridruži putovanju na luksuznoj jahti i putovanju na humanitarnu večeru u Norveškoj. Njezin zadatak bi bio da proširi glas o tome putem svog izvještaja. Dakako, ona taj poziv ne odbija.

Tijekom prve noći, Laura čuje vrisak i vidi tijelo kako pada u more iz susjedne kabine za koju posada tvrdi da nije bila zauzeta. No, ona je tog dana, spletom okolnosti, ušla u kabinu i tamo vidjela nepoznatu ženu. Unatoč tome što nitko ne prijavljuje nestanak, Laura inzistira da je svjedočila zločinu, no njezine tvrdnje nailaze na ignoriranje i sumnju. Među putnicima je i vlasnik jahte Richard Bullmer (Guy Pearce), čija prisutnost izaziva dodatnu nelagodu.

Suvremena verzija klasične misterije

Laura se na jahti susreće sa svojom bivšom ljubavi Benom Morganom (David Ajala), fotografom koji joj pokušava pomoći, ali i on skriva vlastite motive. Laura se suočava s nizom prijetnji, manipulacija i pokušaja diskreditacije, dok pokušava otkriti istinu o ženi iz kabine 10. Uskoro otkriva da je ona Carrie (Gitte Witt) a završni čin donosi razotkrivanje ubojstva, oslobađanje žrtve i pad mreže laži koja je prijetila da ostane neotkrivena.

Ovo ostvarenje Simona Stonea uspješno balansira između klasične misterije ubojstva i modernog psihološkog trilera, zadržavajući napetost i neizvjesnost do samog kraja. Odmah je primjetno da scenografija luksuzne jahte u filmu nije samo kulisa, već aktivni sudionik u stvaranju atmosfere (glamur prostora ne umanjuje prijetnju, već ju pojačava).

Vizualni kontrasti između raskoši i klaustrofobije stvaraju osjećaj nelagode koji ne popušta, dok zatvoreni prostori, staklene površine i ogledala funkcioniraju kao simboli nepovjerenja i iskrivljene percepcije. Kroz tu vizualnu igru, film neprestano podsjeća gledatelja da ništa nije onakvo kakvim se čini – ni prostor, ni ljudi, ni istina.

Za scenarij možemo reći da se odlikuje precizno konstruiranim obratima koji vješto održavaju napetost. Film ne nudi jednostavne odgovore, već svjesno ostavlja prostor za tumačenje, sumnju i osobnu interpretaciju gledatelja. U tom smislu, Žena u kabini 10 djeluje poput suvremene verzije klasične misterije: prilagođena publici naviknutoj na brzinu, ali gladnoj dubine.

Tehnički korektno ali emocionalno udaljeno

Ipak, iako režija filma djeluje vizualno dotjerano, ona je bez prepoznatljive osobnosti – estetika je tu, no nedostaje joj puls. Zaplet se razvija brzo, ali ključni obrat dolazi prerano i previše očito, što umanjuje osjećaj napetosti. Likovi su funkcionalni, ali psihološki tanki te gledatelj teško pronalazi emocionalnu točku povezivanja. Glavna junakinja Laura Blacklock ima jasnu vanjsku motivaciju, no njezina unutarnja borba ostaje nedovoljno razrađena.

Mora se reći da dijalozi, iako dinamični, povremeno zvuče mehanički, kao da služe radnji više nego likovima. U trenucima kada bi film trebao zaroniti dublje u paranoju i sumnju, on se povlači u površnu dramaturgiju. Vizualna simbolika postoji, ali nije dosljedno iskorištena za psihološki učinak. Sve to rezultira dojmom da je film više konstrukcija nego iskustvo – tehnički korektan, ali emocionalno udaljen.

Kao glavna junakinja Keira Knightley (TV serija Crne golubice/Black Doves, 2024.) donosi izvedbu koja je istovremeno krhka i odlučna. Njezina sposobnost da prenese paranoju, sumnju i unutarnju borbu čini lik uvjerljivim i emocionalno dostupnim. Ona ne igra junakinju koja sve zna, već ženu koja se lomi, sumnja, ali ne odustaje.  Gitte Witt (Cadaver, 2020.), u ulozi misteriozne žene iz kabine 10, unosi sablasnu prisutnost i tiho uznemirujuću energiju. Njezina pojava je fragmentirana, ali ključna za razvoj radnje. Iako nema mnogo dijaloga, Witt uspijeva ostaviti snažan dojam, gradeći lik kroz geste, pogled i atmosferu. Njezina interpretacija žene koja je istovremeno žrtva i katalizator radnje daje filmu dodatnu slojevitost.

Treba spomenuti i Guyja Pearcea (Gospodar mrtvih/The Shrouds, 2024.), u ulozi Richarda Blummera, za kojeg se može reći donosi hladnu karizmu i kontroliranu prijetnju. Njegov lik nikad ne viče, ali uvijek dominira prostorom. Pearceov nastup je odmjeren, s dozom aristokratske nelagode, što savršeno odgovara ulozi čovjeka koji skriva više nego što pokazuje. Art Malik, u ulozi liječnika, uspijeva ostaviti dojam čovjeka koji zna više nego što govori, čime dodatno pojačava paranoičnu atmosferu filma. Njegov lik veći dio filma djeluje kao promatrač, no upravo ta suzdržanost otvara prostor za sumnju i nelagodu.

Korektno izveden ali…

U konačnici, Žena u kabini 10 je film koji se oslanja na atmosferu i unutarnje stanje lika, više nego na vjernu rekonstrukciju romana. Njegova snaga leži u vizualnoj sugestiji, zatvorenim prostorima i osjećaju nelagode koji ne popušta. Iako se temelji na popularnom književnom predlošku, ne pokušava ga doslovno prenijeti, već ga reinterpretira kroz psihološki filter.

Režija Simona Stonea je tehnički precizna, ali bez prepoznatljivog autorskog potpisa. Iako njegovo ostvarenje funkcionira kao napeta enigma, ne uspijeva emocionalno angažirati gledatelja. U trenucima kada bi trebao zaroniti dublje, on ostaje na površini. Vizualna simbolika je prisutna, no nije dosljedno razrađena. Jedna od većih scenarističkih mana je da su dijalozi služe kao funkcionalni alati, a ne kao izrazi unutarnjih stanja. Samim time, film je u kvalitativnom smislu dosta izgubio.

No, sve to ne znači da film nema vrijednost. Riječ je o naslovu koji je korektno izveden, atmosferičan i dovoljno intrigantan da ispuni vrijeme. No, istovremeno je i jedno od onih ostvarenja koje se brzo zaboravljaju. Nakon odjavne špice, ostaje dojam da smo gledali konstrukciju, a ne iskustvo. U tom smislu, Žena u kabini 10 više funkcionira kao stilska vježba nego kao emocionalno zaokružena filmska priča.

O autoru

Tihomil Hamilton

Pogledaj ostale članke ovog autora