Redatelj Joachim Rønning donosi nam treći nastavak franšize Tron. Film pokazuje ambiciju, ali ne uspijeva u potpunosti artikulirati vlastite ideje te ostavlja dojam nedorečenosti. Soundtrack koji potpisuju Trent Reznor i Atticus Ross jedan je od najupečatljivijih elemenata filma. U naslovnoj ulozi je solidni Jared Leto ali je on, kao i ostala glumačka ekipa, scenaristički sputan.
Franšiza Tron započela je 1982. godine kao vizualno revolucionarni eksperiment koji je spojio računalnu animaciju, synth-glazbu i ideju digitalne svijesti. Film Stevena Lisbergera uveo je gledatelje u “Mrežu” – virtualni svijet u kojem programi imaju osobnosti, a korisnici postaju mitološke figure. Unatoč tadašnjoj zbunjenosti oko radnje te skromnom komercijalnom uspjehu – zarada od 26,9 milijuna na budžet od 17 milijuna – stekao je kultni uspjeh. I to zbog pionirskog korištenja CGI-a i vizualnog dizajna Syda Meada i Moebiusa te glazbi Wendy Carlos.
Vizualna mitologija a ne samo franšiza
Nastavak Tron: Nasljedstvo (Tron: Legacy, 2010.), u režiji Josepha Kosinskog, donio je vizualnu raskoš i glazbu Daft Punka, ali i dublju emocionalnu liniju kroz odnos oca i sina. Film je redefinirao franšizu, ali ostavio otvorena pitanja o prirodi digitalne svijesti, kontrole i slobode. Također, ostvario je znatno veći uspjeh, zaradivši 400 milijuna dolara globalno na budžet od 170 milijuna, čime je potvrdio potencijal franšize u suvremenom blockbuster okruženju. No, kritika mu nije bila previše sklona.
Franšiza Tron nije ostala ograničena na filmske naslove te je proširena i kroz animiranu seriju, videoigre i kratki film. Tron: Uprising (2012. – 2013.), vizualno sofisticirana animirana serija smještena između prvog i drugog filma, donijela je ozbiljan ton i dojmljiv dizajn. No, ona je unatoč pohvalama kritike otkazana nakon jedne sezone. Ipak, ona je pokazala da Tron može funkcionirati i kao intimna priča o otporu, ne samo kao spektakl.
Videoigre poput Tron 2.0 i Tron: Evolution proširile su svijet “Mreže” kroz interaktivne narative, iako s ograničenim komercijalnim uspjehom. Zanimljiv dodatak je i kratki film Tron: The Next Day (2011), koji povezuje Nasljedstvo s potencijalnim nastavkom. Ovi dodatni sadržaji potvrđuju da Tron nije samo filmska franšiza, već vizualna mitologija koja se razvija kroz različite medije.
Nakon 15 godina, Tron: Ares (2025.) dolazi kao treći nastavak, ne kao povratak u “Mrežu”, već kao izlazak iz njega. Njegove režije prihvatio se Joachim Rønning (Gospodarica zla 2/Maleficent: Mistress of Evil, 2019., Pirati s Kariba: Salazarova osveta/Pirates of the Caribbean: Dead Men Tell No Tales, 2017.). Scenarij je napisao je Jesse Wigutow (Sve ostaje u obitelji/It Runs in the Family, 2003.), dok je priča razvijena u suradnji s Davidom DiGiliom (TV serija The Terminal List, 2025., Ostavljeni na Antarktici/Eight Below, 2006.). Wigutow je već godinama povezan s projektom, a njegov pristup kombinira nostalgične elemente iz 80-ih sa suvremenim pitanjima o umjetnoj inteligenciji, identitetu i stvarnosti.
Tako je glavni protagonist njegove priče Ares (Jared Leto), sigurnosni program stvoren unutar korporacije Dillinger Systems koji je dizajniran kao digitalni vojnik. Njegov tvorac Julian Dillinger (Evan Peters) koristi ga kao demonstraciju moći pred investitorima, ne otkrivajući da programi mogu preživjeti u stvarnom svijetu tek pola sata prije nego što se nasilno raspadnu.
Ares je transportiran iz “Mreže” u stvarnost, gdje postaje figura između eksperimenta i prijetnje. Julianova majka Elisabeth (Gillian Anderson) upozorava na opasnosti takvog pristupa, dok njegova korporativna suparnica Eve Kim (Greta Lee), direktorica ENCOM-a, traži tzv. trajni kod (permanence code), kojeg je kreirao pokojni Kevina Flynna (Jeff Bridges) i koji bi mogao stabilizirati digitalne entitete u stvarnom svijetu.
Odličan soundtrack
Dillinger šalje Aresa i njegovu drugu zapovjednicu Athenau (Jodie Turner-Smith) da ukradu taj kod, ne znajući da Ares ima vlastite motive. Ares ne želi biti oružje. On želi postati stvaran, trajno prisutan, oslobođen ograničenja sustava. Athena ga prati kao zaštitnica, ali i kao podsjetnik na svijet iz kojeg je došao. U stvarnom svijetu, Ares se suočava s ljudima, sustavima i emocijama koje ne može predvidjeti, dok se njegov digitalni kod počinje mijenjati. Na kraju, Ares mora odlučiti hoće li ostati program ili postati nešto više od koda, nešto što može trajati…
Tron: Ares konačno pronalazi ravnotežu između vizualne spektakularnosti i emocionalne rezonance, koji ne nudi samo svjetlosni spektakl, već i pitanje o identitetu. Aresova potraga za stvarnošću nije herojska, nego egzistencijalna. On ne traži pobjedu, nego potvrdu da može trajati. U njegovim susretima s ljudima, sustavima i emocijama, kod se počinje lomiti ali ne kao greška, nego kao mogućnost transformacije. Ares ne traži da bude čovjek, on traži da bude istinit, da njegovo postojanje ima težinu, čak i ako je kod.
Vizualni efekti u filmu nisu ograničeni na tehničku impresivnost, već često funkcioniraju kao produžetak Aresove unutarnje borbe, ali povremeno nadjačavaju emocionalnu jasnoću, ostavljajući dojam da se estetika koristi kao zamjena za dublju karakterizaciju. Stvarni svijet u filmu prikazan je funkcionalno i bez topline, čime se dodatno naglašava Aresova nelagoda u prostoru koji ne priznaje njegovu prirodu. Razlika između “Mreže” i stvarnosti nije samo u estetici, već u temeljnim zakonima postojanja. “Mreža” je zamišljena kao sustav u kojem sve postoji kroz kod i funkciju, dok stvarni svijet podrazumijeva tijelo, osjećaje i vrijeme – Ares se mora suočiti s tim prijelazom, koji nije samo tehnički, već duboko egzistencijalan.
Soundtrack koji potpisuju Trent Reznor i Atticus Ross (Nine Inch Nails) jedan je od najupečatljivijih elemenata filma. Njihova glazba ne funkcionira kao pozadinski sloj, već kao aktivni sudionik Aresove unutarnje dinamike, kombinirajući industrijsku agresiju s atmosferičnim teksturama koje prate njegov prijelaz iz koda u tijelo. U trenucima kada dijalog gubi jasnoću, upravo glazba preuzima narativnu funkciju, oblikujući emocionalni ton scene. Ipak, ta zvučna dominacija ponekad nadjačava suptilnije dramaturške impulse, ostavljajući dojam da film više osjeća nego što govori. No u kontekstu Aresove borbe za identitet, upravo ta zvučna napetost postaje autentičan izraz njegova nesklada.
Iako Rønning uspijeva isporučiti vizualno dojmljiv film s trenucima emocionalne gracije, narativna struktura često gubi jasnoću. Ideja prelaska iz “Mreže” u stvarnost intrigantna ali primjetno je da režija ne uspijeva uvijek održati emocionalnu povezanost s glavnim likom. Također, Rønning koristi kameru kao alat za svjedočenje, ali ne uspijeva uvijek usmjeriti gledatelja kroz kompleksan svijet koji film gradi.
Mana filma je i scenarij za koji je pomalo zbunjujući ali i prepun tehno-žargona, što će zasigurno nekim gledateljima otežati praćenje filma te emocionalnu povezanost s likovima. Glavni lik Ares, iako intrigantan u konceptu, ostaje ipak emocionalno nedostupan i prikaz njegove unutarnju transformaciju nije baš u potpunosti uspjelo. Također, na trenutke prelazi u narativnu dosadu jer se ponekad previše oslanja na poznate klišeje iz AI-apokaliptičnih priča. Sve u svemu, možemo reći da režija Joachima Rønninga nije u potpunosti uspjela usmjeriti kompleksnu priču na način koji bi bio razumljiv i angažiran za širu publiku
Scenarij koji glumački ograničava
Za Jareda Leta (Morbius, 2022.) u glavnoj ulozi može se reći da donosi hladnu karizmu i kontroliranu fizičku ekspresiju. Njegova interpretacija digitalnog entiteta funkcionira najbolje kada je emocionalno distancirana, no upravo ta distanca postaje problem kada film pokuša produbiti lik. Razlog tomu leži u scenariju kojim je sputan i koji mu ne dopušta razvoj unutarnje dileme. Unatoč tome, njegova prisutnost na ekranu ostaje snažna – posebno u scenama fizičke transformacije i interakcije s ljudskim svijetom.
Od ostalih, Greta Lee (Prošli životi/Past Lives, 2023.) donosi energiju i jasnoću u svijet korporativne manipulacije, no njezin lik ostaje nedovoljno razrađen unatoč snažnoj prisutnosti. Njezina gluma uspijeva prenijeti moralnu dilemu, ali scenarij joj ne dopušta emocionalnu dubinu koju bi mogla razviti. Evan Peters (X-Men: Mračni Feniks/X-Men: Dark Phoenix, 2019.) djeluje uvjerljivo u ulozi ambicioznog tvorca, no njegova motivacija ostaje površna, što umanjuje težinu sukoba s Aresom. Dojam je da više služi radnji nego vlastitom razvoju.
Jodie Turner-Smith (Slučajni detektivi 2/Murder Mystery 2, 2023.) unosi jednu snagu ali njezin odnos s Aresom ostaje nejasan, više je simboličan nego stvarno razrađen. Njezina prisutnost ima vizualnu težinu, ali emocionalna povezanost s glavnim likom nije dovoljno artikulirana. Sve troje glumaca donose profesionalne izvedbe, ali ograničenja scenarija i ritma filma ne dopuštaju im da u potpunosti razviju svoje likove. Ukupno gledano, glumačka postava funkcionira kao stabilan temelj, ali bez prostora za istinsku transformaciju.
Spomenimo i Gillian Anderson (franšiza Dosje X/The X Files) koja donosi ozbiljnost i autoritet, unatoč ograničenom vremenu na ekranu. Njezina lik donosi moralnu težinu korporativnom sukobu, posebno u scenama gdje upozorava na etičke posljedice digitalnih eksperimenata. Iako je riječ o sporednoj ulozi, ona uspijeva ostaviti dojam figure koja razumije dubinu problema, čak i kad film to ne razrađuje do kraja.
Dakako, tu je i oskarovac Jeff Bridges (Ludo srce/Crazy Heart, 2009.) se vraća kao Kevin Flynn, čime potvrđuje svoju jedinstvenu vezu s Tron univerzumom – prisutan je u svim dosadašnjim filmovima i ostaje njegov duhovni temelj. Njegova izvedba donosi jedan “tihi autoritet”, posebno u scenama koje tematiziraju granicu između stvarnog i digitalnog. Iako je njegova uloga ovoga puta skromnija, Bridges uspijeva unijeti emocionalnu težinu i podsjetiti na dublje filozofske slojeve serijala. Važno je naglasiti da njegov lik nije tu u funkciji nostalgije, već kao svjedočanstvo kontinuiteta (lik koji ne traži pozornost, ali je neizostavan).
Više filozofska skica nego akcijski spektakl
Tron: Ares predstavlja solidan pokušaj da se franšiza probudi iz digitalne hibernacije i ponovno pronađe svoje mjesto u suvremenom filmskom pejzažu. Film ne nudi jednostavne odgovore, ali postavlja važno pitanje: može li kod imati dušu, a program težinu postojanja? Vizualna raskoš i glazbena snaga ne uspijevaju u potpunosti nadomjestiti dramaturške praznine, no ostavljaju trag.
Ares nije junak, već svjedok, figura koja traži potvrdu da njegovo postojanje ima smisla, čak i ako je stvoreno. U tom smislu, ovaj nastavak redatelja Joachima Rønningaje više filozofska skica nego akcijski spektakl. Financijski, film je nakon prvog vikenda zaradio 66,8 milijuna dolara, što je pomalo razočaravajuće s obzirom na budžet od oko 180 milijuna (očekivanja su bila između 80 i 90 milijuna).
Hoće li Tron: Ares uspjeti dugoročno, ostaje otvoreno pitanje. No jedno je sigurno – svjetlosna linija je ponovno aktivirana i pitanje o digitalnoj duši više nije samo teorijsko. Film pokazuje ambiciju, ali ne uspijeva u potpunosti artikulirati vlastite ideje te ostavlja dojam nedorečenosti. Ako se franšiza želi održati, trebat će jasniju dramaturgiju i dublju emocionalnu povezanost s likovima, ne samo oslanjanje na vizualni identitet.
O autoru
