‘Treći svijet’ – sjajan primjer kako napraviti dobar film za publiku, ali moglo je toga još!

U domaćim kinima prikazuje se dokumentarni film Treći svijet, koji dijeli svoj naslov sa sada već kultnim drugim albumom grupe Haustor, jednog od najvećih jugoslavenskih i hrvatskih bendova uopće. O tome kako je Arsen Oremović oblikovao ovu priču pročitajte u našoj kritici.

Treba li se što uopće reći o Haustoru? Čak i ako niste fan, sigurno ste čuli za njih i znate im barem nekoliko pjesama, među kojima su sigurno „Moja prva ljubav“ (odnosno, popularno nazvana „Djevojke u ljetnim haljinama volim“) i „Ena“, pjesme koje su daleko najreprezentativnije pjesme Haustora, iako zasigurno postoji nekoliko boljih i nekoliko važnijih.

Arsen Oremović prihvatio se režije ovog dokumentarca, što mu je bio prvi dugometražni uradak od Glave velike ribe iz 2022. godine. Film je dobio niz pohvala i nekoliko nagrada, a iako se – ruku na srce – ne radi o nekakvom revolucionarnom dokumentarističkom uratku, radi se o iznimno važnom filmu za hrvatske gabarite i o filmu koji je prava poslastica za sve ljubitelje Haustora.

I tu i tamo…

Film je na samom početku predstavljen kao film o pjesmi „Treći svijet“, odnosno o istoimenom albumu. Povod? Bend se ponovo okupio u originalnom sastavu da snime novu, „apdejtanu“ verziju slavnog hita. I, u većem dijelu, to doista jest dokumentarac o glazbi i Haustoru kao glazbenom fenomenu, ali Oremović nema neku fiksnu ideju oko koje se vrti nego vrluda s teme na temu, pri čemu film spašava post-produkcija, koja je jako dobro smontirala sve te kadrove, dijelove i djeliće u jednu koherentnu cjelinu koja ima glavu i rep, unatoč povremenoj stranputici.

Ako ste vidjeli poster filma u kojem su Rundek i Sacher suprotstavljeni jedan drugome, možda ste očekivali nekakav konflikt ili nekakvo razrješenje, ali u maniri domaćeg redatelja, Oremović vrlo apologetski pristupa jednom od najvećih kreativnih krahova u povijesti domaće glazbene povijesti, koji je doveo do raspada jednog od najvažnijih bendova ikada. Svi to komentiraju, ali sve je to nekako fino, svi su oko toga jako chill i jako pristojni, sve je to ispalo kao nešto neizbježno i nitko nikome ništa ne zamjera.

Istovremeno, film navodi da se neki od članova benda nisu vidjeli nekoliko desetljeća te da se po prvi puta nakon dugo vremena susreću za potrebe snimanja nove verzije pjesme, a bubnjar benda nam otkriva da je i on sam – zbog ovih ili onih razloga – više puta napuštao bend. I okej, fair enough, nismo se htjeli svađati, svi se volimo i te sheme, ali ako već poster osmisliš tako da izgleda kao najava meča za objedinjenu titulu u superteškoj kategoriji, onda pruži publici barem malo boksa – za grljenje ćemo lako!

Ovdje treba pridodati i to da film nije bio film o „Trećem svijetu“, odnosno bio je ponajmanje film o toj pjesmi. Ima tu nekakvog nejasnog suprotstavljanja Sachera kao „zagrebačkog dečka“ iz centra i Runde kao nekakvog „boema iz predgrađa“, pri čemu je ovaj prvi bio kulturološki superioran, a ovaj se drugi vječno morao dokazivati, nakon čega film počinje s dosta preciznom kronikom ranih godina Haustora, dolazi do „Trećeg svijeta“ i posvećuje mu solidnu količinu vremena, a nakon toga u par crtica spomene što se događalo s bendom nakon Sacherovog odlaska kao da priča o Haustoru tu negdje i staje, a zapravo je upravo tada bila najbogatija.

Film za fanove

Međutim, unatoč tim očitim strukturalnim problemima, film je pristupačan i rađen je za publiku. Neovisno o tome što vidite da ti odnosi, iako se nitko tu ne svađa, nisu baš najbajniji (upravo zato što se čini da se više nitko ne želi svađati, odnosno da su to već sve odradili), svi akteri pristupili su ovom uratku na jedan vrlo topao način, a ogroman plus leži upravo u činjenici da je dobar dio razgovora sniman odvojeno, što je dalo cijeloj priči jedan osobni obol koji je film učinio pristupačnijim.

Dvije su jake strane ovoga filma – njegov edukativni karakter i činjenica da je rađen za fanove. Kako se potonje nadovezuje na prethodno, započet ćemo s time. Na nedavno održanom Filmskom festivalu u Vukovaru, Treći svijet dobio je nagradu publike i to nas uopće ne iznenađuje. Film je rađen upravo za publiku i u tom pogledu ispunjava sve potrebne kriterije. Kako smo rekli, on je pristupačan, otvoren je prema publici i daje im ono po što su došli – priča o Haustoru i glazba Haustora.

Vrte se kroz film hitovi tog benda i objašnjava se kulturološki utjecaj koji je imao na tadašnju glazbenu scenu, a anegdote vezane uz produkciju „Trećeg svijeta“ točno su ono što fanovima treba dok u pozadini svira upravo taj „Treći svijet“, „Moja prva ljubav“ ili neki drugi hit slavnog benda.

I upravo se ta informativnost kao takva nadovezuje na edukativni karakter ovog filma. Kao pravi „školski dokumentarac“, Treći svijet donosi nam činjenice o bendu koje smo znali, ali i one koje nismo znali. Priča je ispričana iz perspektive samih članova benda, ali i nekih trećih osoba, poput Siniše Škarice, čime je tako zaokružena priča koju znamo pod imenom Haustor.

Ima tu i osobnog, i glazbenog, i povijesnog, i sociološkog, i kulturološkog, i psihološkog, i priče o formiranju benda, raspadu benda, utjecajima na bend, o Africi, o Južnoj Americi, o ovome i o onome, ali zapravo o dvojici dijametralno suprotnih genijalaca koji su – svaki na svoj način – obilježili jednu od najljepših priča domaće glazbe, sve dok to više nisu mogli raditi zajedno.

Bis, ili hoćemo još!

Zaključno treba reći da Treći svijet nije niti savršeno ostvarenje niti neki bravurozni dokumentarac koji će mijenjati paradigme. Dapače, Oremović je napravio jedan vrlo školski dokumentarac koji primarno ima edukativnu svrhu, iako je i ona neravnomjerno obrađena jer se o djelovanju benda nakon Sacherovog odlaska (a to je period kada Rundek izbacuje antologijske albume Bolero i Tajni grad) govori u crticama, ali do donekle ima smisla zbog uključenosti i Sachera i Rundeka u snimanje pa valjda nisu htjeli isticati jednog u odnosu na drugog.

Ako ga usporedimo s relativno recentnim dokumentarcem Moonage Daydream o Davidu Bowieju (remek-djelu koje je istovremeno i igrani i dokumentarni film, ali prije svega jedna stilizirana glazbena autobiografija koja ne trenutke postaje art film), Treći svijet izgleda kao poluamaterski dokumentarac koji će se vikendom poslije ručka pojaviti na HRT-u, ali neovisno o tome – radi se o simpatičnom i krajnje zabavnom filmu, ali i filmu kakav je hrvatskoj kinematografiji bio apsolutno potreban.

Na stranu Moonage Daydream, nakon desetljeća dokumentaraca, Ameri su sada u fazi kada rade igrane biografije epskih razmjera o svojim glazbenim legendama – od recentnijih treba istaknuti one o bendu Queen, Bobu Dylanu, Elvisu Presleyju, nadolazeći o Bruceu Springsteenu, ali i filmove o Beatlesima i Michaelu Jacksonu koji su trenutnu u izradi, iako je potonji upitan – dok mi… mi to radimo jako slabo. Ako netko i napravi dokumentarac kod nas, to mediji valjda poprate kao i sunčani dan bez oborina u Sahari, a ti filmovi kino mogu ugledati samo ako kino ima manje od 20 mjesta i nalazi se u kakvoj zapuštenoj zgradi za koju znaju samo vlasnik kina i ovih par vjernih fanova shady underground lokacija. I to je ono što je loše.

I zato je ovaj film toliko važan, jer može postati primjer budućim autorima, iako bi bilo dobro da nam ti budući radovi ponude malo više u nekom strukturalnom smislu. Jugoslavenska i hrvatska glazba dale su toliko osebujnih likova i zanimljivih priča da je pravo čudo da ne postoji serija dokumentaraca ili čak i igranih filmova o nekima od njih. Treći svijet dobar je primjer kako se to može napraviti bez velike pompe – jednostavno, a opet efektno – i kako publika, koja i je krajnji korisnik ovog proizvoda, može biti zadovoljna čak i kada joj ne servirate CGI efekte i zelena platna. Ako ste fan Haustora, u ovom ćete filmu uživati unatoč nedostacima (kao što je i autor ovog teksta uživao), a ako niste, onda ćete barem naučiti jako puno zanimljivih i važnih stvari koje dokazuju da je Haustor jedan od najvažnijih glazbenih projekata u povijesti naše glazbe.

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora