‘Bubimir Bubimir’: Burton je još uvijek u formi, ali…

Nakon punih 36 godina, Tim Burton konačno je snimio nastavak Bubimira, koji je jednostavno naslovljen Bubimir Bubimir. Izvorni plan za nastavak uključivao je odlazak na Havaje, ali ta je ideja u međuvremenu odbačena i sada smo dobili film koji je istovremeno i oda voljenom klasiku iz 1988. godine, ali i Bubimir za jednu novu generaciju gledatelja.

Ako bismo išli secirati karijeru velikog Tima Burtona, trebalo bi nam sigurno desetak kvalitetnih tekstova da pošteno i dostojno obradimo sve njegove uratke. Burton je nesumnjivo velikan moderne kinematografije, vizionar koji je promijenio određene stvari i oblikovao specifičan, ali naširoko prepoznatljiv stil u svojim filmovima koji, iako se ponavlja, uvijek uspijeva očarati i pokazati koliko je Burton vješt u reinvenciji samoga sebe i koliko je u stanju donijeti nešto novo u nečemu prilično poznatome.

Prema onome što je veliki redatelj govorio, činilo se da je bio otišao u mirovinu – iako ima samo 66 godina – nakon što igrani Dumbo nije polučio uspjeh koji je trebao polučiti (iako autor ovog teksta osobno smatra kako je Dumbo bio odlično režiran film koji je, slično kao i Christopher Robin, podcijenjen, iako je puno bolji od nekih razvikanijih Disneyjevih igranih adaptacija), jer doista nije snimio ništa od 2019. godine, kada je Dumbo došao u kina. Međutim, onda se pojavio Bubimir Bubimir, koji je oživio ne samo jedan od najpopularnijih filmova 80-ih godina, već i Burtonovu karijeru. I iako je i ovo sve dio vala rebootova/remakeova/revivala koji već godinama zapljuskuje Hollywood, nastavak Bubimira film je koji publika doista i željela i čekala, za razliku od nekih sličnih filmova.

Tim Burton i dalje je majstor svoga zanata

Burton je ponovo preuzeo režiju i u tom smislu filmu se ima malošto prigovoriti. Bubimir Bubimir pokazao je da je Burton još uvijek u formi. Njegovi su filmovi tečni, jednostavni za pratiti, a opet dovoljno zabavni unatoč svim nedostacima; da se razumijemo, Burton nije ni blizu savršenog redatelja – nema on disciplinu jednog Kubricka ili Finchera – on je autor koji se fokusira na estetiku, a sitne nesavršenosti koje se javljaju u konačnom proizvodu maskira vizualnom čarolijom koja dominira njegovim filmovima. Istina, u nekoliko je navrata napravio gotovo pa savršene filmove (Ed Wood, Batman se vraća ili Edward Škaroruki; kratkometražni Vincent posebna je priča), ali Burton uvijek ima te neke sitne pogreške koje se potkradaju pa tako i u Bubimiru Bubimiru imamo niz scena čija narativna funkcija nije najjasnija, gdjekojeg pretjerivanja u naslagivanju (lajt)motiva i čak nekoliko likova čija narativna funkcija nije najjasnija, ali o potonjima nešto niže.

Ono što je važno izvući iz ovog filma jest to da je Burton napravio izrazito zabavan i šarmantan uradak, film koji je uspio donijeti sve što je trebao – Burtonovu dark fantasy estetiku, zabavu, maksimum izvučen iz glavnih likova i, na kraju, film u kojem ćete moći uživati i koji će vas zabaviti, jer to je i bila poanta. Da se ne varamo, nije Burton kada je radio ovaj film htio napraviti Kuma; htio je napraviti film koji će biti dovoljno zabavan da će publika moći uživati u njemu, odnosno film koji će autentično odati počast originalu, a opet donijeti nešto novo. I u tome je uspio.

Zasluge za taj konačni uspjeh djelomično idu i Dannyju Elfmanu, koji se vratio kako bi surađivao na filmu kao kompozitor, te scenografima i kostimografima, koji su vrlo vjerno i vrlo precizno prenijeli Burtonovu viziju na ekran, kombinirajući suvremene specijalne efekte s nešto klasičnijim animacijskim i dizajnerskim postupcima. Sve u svemu, u tehničkom aspektu – kako smo rekli – ne možemo puno prigovoriti.

Dvojakost scenarija, 1. dio – Nedostatak fokusa

I dok nije upitno da je film bio dovoljno dobar da vas očiti problemi koje ima neće smetati, isto tako nije upitno da je scenarij najveći problem ovoga filma. Tehnički na visokoj razini i s vrlo inspiriranim glumačkim interpretacijama, Bubimir Bubimir nije uspio biti savršeni film, što znači da su postojali određeni problemi, a njih je ipak bilo toliko da ih ne možemo preskočiti.

Priča sama po sebi nije loša – ima glavu i rep i jako se dobro nadovezuje na prvi film, iako je prošlo 36 godina i to je sada jedan sasvim novi svijet na koji se likovi moraju prilagoditi (1988. godine nismo imali ni mobitele, a kamoli pametne telefone) – međutim film je obilovao nizom loših narativnih odluka koje su umanjile konačni dojam. Prva među njima odnosi se na scene u kojima se svijet Bubimira morao prilagoditi suvremenim društvenim tekovinama pa je tako scena s Marie Curie, primjerice, djelovala toliko neprirodno i usiljeno da je bilo jasno da se radi o stranom tijelu kojemu nije bilo mjesto u toj sceni.

I dok razumijemo zašto je to tako učinjeno, uvijek postoje elegantniji načini – a Delia Deetz, koji tumači sjajna Catherine O’Hara izvrstan je primjer toga – da se to izvede; dapače, čak je i Jenna Ortega imala puno boljih trenutaka za takve poruke, a na nekima od njih scenaristi su i poentirali. Ono što svakako nismo mogli opravdati bilo je “masakriranje” Dostojevskog u najcringe trenutku filma, što je trenutak površnosti koji se mogao potkrasti samo u američkom filmu, a najžalosnije je što uopće nije bio bitan za radnju već je služio kao ex machina način da se Astrid (Ortega) i Jeremy povežu na nekoj višoj razini.

S druge strane, scenariju je nedostajalo fokusa. Nije to bilo ništa pretjerano loše, dapače, ali ostaje dojam da je u ovaj film ugurano materijala za dva filma, bilo zato što scenaristi nisu imali dovoljno ideja za dva samostalna filma pa su sve fragmente ugurali u jedan, bilo zato što se zasad ne planira još jedan nastavak pa je pisanje priče bilo “daj šta daš”. Previše negativaca od kojih nijedan nije dobio pravilan razvoj, jako puno nabacanih kratkih priča koje nikada nisu pravilno razvijene i raštrkanost priče na nekoliko strana dovele su do toga da su određeni likovi – najviše Bubimir i Lydia – propatili jer je film morao posvetiti dovoljno vremena i pažnje ostalim likovima, kojih je bilo mnogo. I dok, ponavljamo, to nije bilo ni približno katastrofalno jer film i dalje uspijeva zadržati koherentnost priče, radi se o stvarima koje ipak nisu neprimjetne.

Dvojakost scenarija, 2. dio – Sve dobro i loše kada su u pitanju likovi

I ovo nas potonje, na koncu, dovodi do samih likova. Ne možemo reći da su Alfred Gough i Miles Millar učinili nešto loše s ovim likovima (Seth Grahame-Smith također je potpisan, ali kao autor priče, ne scenarija), ali one stvari koje su bile dobre bile su uglavnom dobre jer su glumci svojim šarmom izvukli loše razrađene likove, dok su one stvari koje su bile loše bile takve da ih ni velika imena nisu mogla spasiti. U ovom filmu svakako je nedostajalo Bubimira, naslovnog antijunaka koji ni nakon 36 godina nije odustao od želje da se vjenča s Lydijom, a koji je ovdje istovremeno i žrtva jer ga proganja bivša supruga. Michael Keaton naprosto je fantastičan u ovoj ulozi, još jednom (zato nam djeluje čudno da ga je Burton zapravo morao nagovarati na povratak), i uspio je svojom karizmatičnom interpretacijom spasiti činjenicu da mu scenaristi nisu dali dovoljno prostora; isto vrijedi i za Winonu Ryder, koja je sada jedna sasvim drugačija Lydia u odnosu na onu djevojčicu koju smo vidjeli prije 36 godina, a koja je svojim glumačkim umijećem uspjela podići ulogu, mada je u njenom slučaju čak i donekle razumljivo da je manje u fokusu, s obzirom da se palica predaje Astrid, njezinoj kćerki.

I štogod vi mislili o Jenni Ortegi, radi se o jako darovitoj mladoj glumici koja je i u ovom filmu pokazala da je sposobna profesionalno odraditi ulogu. Astrid je novi lik u filmu i scenaristi su joj posvetili dovoljnu količinu vremena da ju adekvatno razrade i da je smjeste u ovaj univerzum, ali tu postoje dva problema. Dok je njezina karakterizacija odrađena izvrsno i oblikovana je kao samostalni lik koji definitivno nije kopija Lydije (što nam film zapravo vrlo direktno daje do znanja, nema tu nikakvog msterija), ona nije centralni lik filma. Istina, služi kao narativni element koji Bubimiru daje priliku da bude pozitivac i nadograđuje Lydijinu priču, ali ona sama ima vrlo labavu poveznicu s Bubimirom i iako jest glavni lik filma, u trenucima kada Bubimir i Lydia figuriraju zajedno u kadru (na bilo koji način), Astrid naprosto nestaje. Dapače, jedini lik koji se uspio “oduprijeti” snazi koju zajednički imaju Bubimir i Lydia bila je Delia, ali o tom po tom. Drugi problem jest taj da je Astridina priča oduzela vremena i prostora nekim drugim likovima, što nas vraća na ranije spomenuti problem s fokusom – iz potrebe da adekvatno razrede Astrid (u čemu jesu uspjeli), scenaristi su otkinuli dio kolača drugim likovima, a to nas ponovo vraća na raniju napomenu da je ovdje bilo materijala za dva filma. Međutim, generalno gledajući, Astrid je izvanredan primjer kako u etablirani fiktivni svijet uvesti novog lika na efektan i inteligentan način.

Kada već govorimo o dobrim likovima, treba spomeniti Deljiu Deetz i maestralnu Catherine O’Haru, koja je u ovom filmu još jednom pokazala zašto ju svi toliko volimo. Ova je interpretacija nadogradnja na originalni film i to na najbolji mogući način. Delia je karizmatična, duhovita i apsolutno scene-stealer u svakom trenutku. Dapače, gledajući samu karizmu, Delia je jedini lik u filmu koji može parirati Bubmiru i onih nekoliko kratkih scena koje su podijelili bile su apsolutno fantastične. Willem Dafoe kao pokojni glumac koji želi biti detektiv u zagrobnom životu, imena Wolf Jackson, također je bio izvanredan, iako se radilo o sporednom liku, međutim on spada u likove koje smo htjeli vidjeti češće, iako je njegova priča u filmu vrlo skladna i odmjerena.

Prije prelaska na one problematične aspekte, posebno bismo pohvalili kako je film odradio priču Charlesa Deetza; ako ne znate, glumac Jeffrey Jones, koji je tumačio Charlesa 1988. godine, u međuvremenu je osuđen kao seksualni prijestupnik zbog kaznenih djela na štetu djece i njegova je filmska karijere završena. Međutim, Burton je vratio lika i to na jedan vrlo inovativan način, što bismo svakako htjeli pohvaliti. Počast treba odati i sirotom Bobu, koji će ostati zapamćen kao neopjevani junak ovoga filma.

I sada dolazimo do problematičnih aspekata, a to su negativci. Film ukupno ima tri negativca – Roryja, Jeremyja i Delores. Svaki od njih fokusiran je na drugog lika, tako da je Rory Lydijin negativac, Jeremy Astridin, a Delores Bubimira. I dok je to konceptualno zanimljivo, na kraju nijedan od njih nije adekvatno razrađen. Rory, kojeg izvanredno tumači Justin Theroux, zapravo je komični negativac za kojeg vam je odmah na početku jasno da je negativac, ali i koji su njegovi motivi; iznenađeni možda mogu biti samo najmlađi gledatelji, ali za sve ostale, ovo je previše površno da bi bilo uvjerljivo. Jeremy, kojeg tumači Arthur Conti, nešto je manje očit i ima jako zanimljivu priču, ali kada sagledate priču u cjelini, on je potpuno nepotreban lik u filmu. Jeremy postoji samo da bi Astrid dobila dramski luk, dok je kao samostalni lik apsolutno irelevantan i da ga izbacite iz filma u cijelosti, ne bi se osjetilo; istina, scenaristi su ga se gotovo autoironično riješili pa je tu postojala određena satisfakcija na kraju.

U konačnici tu je Delores, koju tumači Monica Bellucci, koja je trebala figurirati kao glavna negativka filma i ona je ta koja naganja Bubimira, ali ona nije imala apsolutno nikakav razvoj i nestala je jednako iznenadno kako se i pojavila. Izuzev činjenice da je Burton uspio ubaciti vlastitu partnericu u film, ne čini se da postoji razlog njezina bivanja u ovom filmu, a to je svakako minus.

U konačnici, pohvalili bismo još i humor, koji je bio prilično dobar. Nije svaka šala sjela, niti je svaka bila dobra, ali nije bila nijedna katastrofalno loša šala, a one koje nisu baš sjele bile su samo prvoloptaške, ali ne i loše, tako da možemo pohvaliti scenariste za taj aspekt.

Burton kaže da neće biti trećeg Bubimira, ali…

Za kraj, ne možemo reći da je Bubimir Bubimir loš nastavak; dapače, u moru loših pokušaja, Bubimir Bubimir vrlo je ugodno i osvježavajuće iznenađenje i dokaz da se ipak može napraviti barem solidno dobar nastavak i nakon 36 godina. FIlm je nesavršen i ima svojih nedostataka, ali je i dalje dovoljno zabava i dovoljno šarmantan da vas zaokupi, a briljantne interpretacije Michaela Keatona, Winone Ryder, Jenne Ortege i ostalih dovoljne su da iz kina izađete zadovoljni. Ovo možda nije najbolji nastavak ikada, ali je dovoljno dobar da možemo zaključiti kako je – unatoč svim promjenama u svijetu filma – Tim Burton i dalje u formi, ali kako postoji još prostora za napredak kako bi se legendarni filmaš vratio na razinu na kojoj je bio. Istina, rekao je da treći film – koji bi valjda imao prikladni naslov Bubimir Bubimir Bubimir? – nije izgledan, ali ako se ikada odluči na još jedan film, ovaj nastavak može mu poslužiti kao dobar temelj za nadogradnju.

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora