Redatelj Macon Blair donosi svježu, anarhičnu viziju kultnog klasika 80-ih, zadržavajući njegovu grotesknu dušu. Ovaj film je eksplozivan, krvav i nepredvidiv, s estetikom koja vrišti “neprilagođeno”. On niti u jednom trenutku ne podilazi publici, već je poziva da se prepusti kaosu. Za one koji vole malo “pomaknute” filmove ovo je pravi izbor. U glavnoj ulozi je Peter Dinklage.
Toksični osvetnik nije rođen iz stripovskih mitologija, već iz filmskog podzemlja osamdesetih. Taj groteskni heroj s mopom u ruci prvi put se pojavio 1984. u istoimenom niskobudžetnom filmu produkcijske kuće Troma, kao groteskni odgovor na sterilne superheroje tog doba. Ovaj lik je bio sve ono što Hollywood nije htio priznati: ružan, krvav, apsurdan ali i neobično iskren.
Dvogodišnje čekanje na kino distribuciju
Njegova pojava bila je reakcija na društvenu nepravdu, korupciju i zgažene marginalce, prikazana kroz filter toksičnog humora i brutalne estetike. Toxie, kako ga od milja zovu fanovi, postao je simbol otpora, ne zato što je savršen, već zato što je deformiran a upravo u toj deformaciji leži njegova snaga. Film su režirali Lloyd Kaufman i Michael Herz, osnivači nezavisne produkcijske kuće Troma Entertainment. Kaufman je u tom filmu bio potpisan pod pseudonimom Samuel Weil, što je često radio u svojim ranim projektima.
Film je stekao kultni status zahvaljujući svojoj kombinaciji brutalnog nasilja, crnog humora i apsurdne estetike, što je Toxieja pretvorilo u zaštitno lice Tromine anarhične filmske filozofije. Tijekom godina, lik je proširio svoj utjecaj kroz stripove, animirane serije, pa čak i off-Broadway mjuzikl, potvrđujući da trash može imati srce.
U naša kina stigao je Toksični osvetnik (The Toxic Avenger), koji je remake Kaufmanovog i Herzovog filma. Američki producent, scenarist, glumac i redatelj Macon Blair potpisuje njegov scenarij i režiju (kao glumca mogli smo ga vidjeti u filmu Oppenheimer, 2023.). Ovaj film svoju premijeru imao je na festivalu Fantastic Fest u rujnu 2023. godine a nakon toga prikazan je iste godine na festivalu Beyond Fest te Sitges Film Festival (Španjolska). Iako je stekao gotovo kultni status među festivalskom publikom, film nije odmah krenuo u kino distribuciju. Zbog svoje ekstremne estetike i sadržaja, dugo je tražio distributera, a tek ove godine najavljen je za službenu kino distribuciju.
Glavni junak filma je samohrani otac Winston (Peter Dinklage), koji pokušava svom posinku Wadeu (Jacob Tremblay) pružiti dobar život. Nakon smrti supruge, on daje sve od sebe da ispuni taj cilj. Život ga ne mazi pa otkriva otkrio da i sam ima ozbiljnih zdravstvenih problema i da ima još 6 do 12 mjeseci života. Radi kao domar u korumpiranoj kompaniji BT Healthstyle, na čijem je čelu Bob Garbinger (Kevin Bacon) i ne pliva baš u novcu.
U pokušaju da spasi vlastiti život, Winston se suočava s nemilosrdnim sustavom – eksperimentalni tretman koji mu može pomoći nije pokriven zdravstvenim osiguranjem. U očaju se odlučuje na pljačku tvrtke Garbingera, no plan se raspada u kaosu, a on završava u bazenu toksičnog otpada. Taj trenutak zauvijek mijenja njegovu sudbinu. Iz običnog domara pretvara se u grotesknog, ali neuništivog borca – Toxiea.
Eksplozivan, krvav i nepredvidiv
Umjesto da se skriva, kreće u osvetnički pohod protiv korumpirane korporacije BT Healthstyle, koja je odgovorna za brojne tragedije. Među žrtvama je i mlada zviždačica J. J. Doherty (Taylour Paige), koja je izgubila majku zbog štetnih kemikalija koje tvrtka koristi. Ona posjeduje ključne informacije i odlučna je razotkriti istinu. Iako deformiran, Toxie ne gubi ljudskost, već postaje simbol otpora i pravde. Njegova borba nije bez krvi, ali iza svakog udarca stoji želja da zaštiti one koje sustav gazi.
Možemo reći da redatelj Macon Blair donosi svježu, anarhičnu viziju kultnog Troma klasika, zadržavajući njegovu grotesknu dušu. On je uspješno prenio kaotičnu estetiku originala, kombinirajući krvave praktične efekte s crnim humorom i stilom koji se ne boji apsurda i teatralnosti. Film izgleda kao da je strip iz osamdesetih oživio uz dozu otrovne ironije – eksplozivan je, krvav i nepredvidiv, s estetikom koja vrišti “neprilagođeno”.
Toksični osvetnik ne trudi se biti pristojan, njegov humor je sirov, ponekad šokantan ali uvijek prepušten vlastitom ludilu. Smijeh dolazi iz šoka, iz prepoznavanja apsurda svakodnevice, iz groteske koja razotkriva istinu. On niti u jednom trenutku ne podilazi publici, već je poziva da se prepusti kaosu. I upravo to je jedan od njegovih velikih pluseva.
Ispod slojeva sluzi i nasilja krije se oštra društvena kritika. BT Healthstyle, fiktivna farmaceutska korporacija, nije tek karikirani zlikovac. Ona je simbol sustava koji gazi pojedinca, profitira na bolesti i skriva istinu iza PR kampanja. Film se ne ustručava ismijavati korporativnu pohlepu, birokratsku bešćutnost i medijsku manipulaciju, koristeći grotesku i pretjerivanje kao oružje protiv stvarnih društvenih devijacija. Iako na površini djeluje kao trash spektakl, njegova srž je lucidna i beskompromisna kritika svijeta u kojem je profit važniji od ljudskog života.
Kaotična parodija
Vizualno, režija odiše dinamičnom energijom i kaotičnim ritmom, što savršeno odgovara Troma duhu, ali nije bez kontroverzi. Tako film obiluje CGI krvoprolićem, koje je pomno koreografirano pa se time možda malo gubi sirova spontanost praktičnih efekata iz originala. Umjesto da šokira, krv postaje dekorativni element i dodatak čitavoj apsurdnosti. Unatoč tome, film ostaje vizualno raskošan i beskompromisan u svom stilu, s efektima koji više podsjećaju na stripovsko pretjerivanje nego na krvavu realnost.
Redatelj Blair pokušava balansirati između groteskne satire i modernog superherojskog spektakla, ali pritom na trenutke gubi jasnoću u tonu. Tako film često djeluje kao niz nepovezanih epizoda, s montažom koja narušava ritam i umanjuje emocionalni učinak. Dojam je da film (pre)često izgleda kao neka kaotična parodija kojoj u konačnici fali konkretna poruka.
Za glumačke izvedbe možemo reći da ne služe samo kao pogonsko gorivo naracije, već kao temeljni stupovi njegove groteskne, ali emotivne strukture. Peter Dinklage (Igra prijestolja/Game of the Thrones, 2011. – 2019.) utjelovio je svoj lik s neobičnom kombinacijom ranjivosti i mračne karizme. Njegova transformacija u Toxiea nije samo fizička, već i duboko emocionalna (jer iza deformiranog lica krije se lik koji izaziva i sažaljenje i divljenje). Dinklage ne igra heroja u klasičnom smislu, već antijunaka koji se bori s vlastitim identitetom, što njegovu izvedbu čini slojevitom i upečatljivom.
Kevin Bacon (MaXXXine, 2024.)uživa u svakom trenutku svoje zloće, s izvedbom koja je teatralna, razigrana i potpuno svjesna vlastite apsurdnosti. Njegov lik oličenje je korporativne dekadencije, a njegova prisutnost na ekranu neprestano balansira između komičnog i prijetećeg. Taylour Paige (Policajac s Beverly Hillsa 4/Beverly Hills Cop: Axel F, 2024.) donosi svježinu i odlučnost. Njezina izvedba odiše snagom, ali i empatijom, a lik koji glumi postaje moralni kompas unutar kaotičnog svijeta filma. Njezina energija i jasnoća izraza daju filmu potrebnu dozu ozbiljnosti, bez gubitka na ritmu.
U filmu glumi i Elijah Wood (Majmun/The Monkey, 2025.) u ulozi Fritza Garbingera, grotesknog brata glavnog antagonista, čija pojava i ponašanje odišu bizarnim nasiljem i crnim humorom. Njegova glumačka transformacija uključuje fizičke deformacije i teatralnu ekspresiju, čime se savršeno uklapa u ekscentrični svijet Blairovog filma. Woodov lik djeluje kao karikatura zla, zastrašujući i apsurdno komičan, što doprinosi kaotičnoj atmosferi filma.
Za one koji vole “pomaknute” filmove
Sve u svemu, Toksični osvetnik je jedan od onih filmova za koje možemo reći da “nije za svakoga”, ali upravo u tome leži njegova vrijednost. Redatelj i scenarist Macon Blair uspijeva prenijeti duh originala, iako povremeno zapne u tonalnom kaosu koji razvodnjava poruku. Vizualno je dojmljiv, s efektima koji više podsjećaju na stripovsko pretjerivanje nego na stvarnu brutalnost. Humor je sirov, ponekad previše oslonjen na šok, ali dosljedan u svojoj anarhičnoj logici.
Narativno, film povremeno djeluje kao niz epizoda koje više funkcioniraju kao vizualni udarci nego kao koherentna cjelina. Montaža zna biti nespretna, što umanjuje emocionalni tempo. Blair ne pokušava ugoditi mainstreamu, već svjesno gradi film kao provokaciju. On je svjestan svoje trash estetike i koristi je kao alat za kritiku, a ne kao izliku za površnost
Film ne pokušava biti elegantan ni uglađen i baš to je njegova velika prednost. Ispod slojeva groteske krije se jasna kritika društva, iako ponekad zakopana preduboko u vizualni kaos. Unatoč manama, ovo ostvarenje je za svaku preporuku za sve one koji vole malo “pomaknute” filmove. U tom pogledu donosi sasvim dovoljno svježine, energije i zabave.
O autoru
