Biografska priča redatelja Bennyja Safdieja, o legendarnom MMA borcu Marku Kerru, jedno je od najvažnijih ovogodišnjih filmskih ostvarenja. Film se ne fokusira primarno na sport, nego na unutarnji život svog glavnog protagoniste. Dwayne Johnson, koji je ostvario nastup vrijedan Oscar nominacije, i Emily Blunt nose film s nevjerojatnom snagom i ranjivošću.
Mark Kerr je bivši američki borac mješovitih borilačkih vještina i prvak u hrvanju na sveučilišnoj razini. Rođen je u Toledu, savezna država Ohio, a sportsku karijeru započeo je kao srednjoškolski hrvač. Nacionalnu prepoznatljivost stekao je na Sveučilištu Syracuse, gdje je dominirao u hrvanju. Nakon diplome, od 1992. do 1996. trenirao je u Arizoni s ciljem da se kvalificira za američku olimpijsku reprezentaciju.
Nagrada na festivalu u Veneciji
Kad u tome nije uspio, okrenuo se tada novom svijetu mješovitih borilačkih vještina (MMA) kako bi unovčio svoje znanje. Njegov rani MMA uspjeh uključuje turnir World Vale Tudo Championship u Brazilu, gdje je u jednoj noći pobijedio u tri brutalne borbe. Taj nastup lansirao ga je u središte pozornosti i donio mu nadimak “The Smashing Machine“. Ubrzo je postao dominantna sila u UFC-u, poznat po iznimnoj snazi i vrhunskom hrvanju.
Kako je UFC nailazio na političke prepreke i ograničenu medijsku vidljivost, Kerr je prešao u japansku organizaciju PRIDE. Tamo je nastupao pred desecima tisuća gledatelja, uz nacionalne televizijske prijenose i postao međunarodna zvijezda. U svom vrhuncu, smatran je najboljim teškašem na svijetu. Iza kulisa, borio se s kroničnim bolovima i sve većom ovisnošću o lijekovima protiv bolova. Njegov privatni život bio je obilježen nestabilnošću, uključujući napete odnose i emocionalne krize.
Priču o životu Marka Kerra prihvatio je Benny Safdie, američki redatelj, scenarist, producent i glumac. Safdie je za ovaj projekt napisao scenarij, režirao film, producirao ga i montirao a on je ujedno i njegov prvo samostalno redateljsko ostvarenje. Prije toga, stvarao je filmove u tandemu sa svojim bratom Joshom Safdiejem. Njihova suradnja rezultirala je hvaljenim naslovima poput Paklena noć (Good Time, 2017.) i Uncut Gems (2019.), poznatim po intenzivnoj atmosferi i dokumentarističkom realizmu.
The Smashing Machine: Život u ringu (The Smashing Machine, 2025.) označava prijelaz iz tog kaotičnog, kolaborativnog stila u intimniji, samostalni pristup. Safdie je projekt razvijao godinama, a ideja je ponovno oživjela kada je kao glumac snimao film Oppenheimer (2023.). Tada ga je razgovor s Emily Blunt u šminkerskoj prikolici potaknuo novu fazu produkcije. Film je inspiriran dokumentarcem iz 2002. godine koji je Safdie detaljno proučavao.
Njegova odluka da preuzme sve ključne kreativne uloge odražava duboku osobnu povezanost s temom. Film je svjetsku premijeru imao 1. rujna 2025. na Međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji, gdje je Benny Safdie nagrađen Srebrnim lavom za režiju. Time je potvrdio svoj status jednog od najautentičnijih autora suvremenog američkog nezavisnog filma.
Dokumentaristički stil
Redatelj Benny Safdie pristupio je filmu izrazito dokumentaristički, s naglaskom na neposrednost i sirovu prisutnost. Većina kadrova snimana je iz ruke, s čestim naglim zumiranjima i snimanjima izbliza. Time se stvara dojam da se gledatelj nalazi, ako ne u glavi, onda barem kao pratnja glavnom junaku. Kamera ne promatra izdaleka, ona naprosto diše s njim, prati ga u trenucima slabosti, napetosti i tišine.
Vizualno, film precizno evocira atmosferu kasnih 1990-ih i ranih 2000-tih. Osim scenografije, taj dojam pojačava zrnata fotografija, dobivena korištenjem VHS, 16mm i 65mm filmskih formata. Safdie je svjesno odabrao te medije kako bi postigao emocionalnu dubinu i teksturu koja podsjeća na arhivske snimke. Prijelazi između formata nisu samo tehnički, oni označavaju i promjene u emocionalnom stanju lika. Zrnati vizualni sloj nije uklonjen, nego je zadržan kao dio autentičnosti.
Soundtrack filma prati vizualnu estetiku te u bitnim trenucima i reflektira unutarnje stanje lika. Glazba ne vodi emociju, nego je prati, ostajući u pozadini dok kamera bilježi stvarnost. Cjelokupni audiovizualni pristup stvara osjećaj da gledamo ne fikciju, nego prošireni dokumentarac. Safdie ne rekonstruira prošlost. On je oživljava, s punim poštovanjem prema vremenu i prostoru u kojem se priča odvija. Kao takav, film ne stvara distancu između gledatelja i lika, već potiče osjećaj njegove izravne uključenosti.
The Smashing Machine: Život u ringu je biografski film koji se ne fokusira primarno na sport, nego na unutarnji život Marka Kerra. Redatelj Benny Safdie svjesno je izbjegao klasičnu sportsku dramaturgiju i umjesto toga oblikovao intimnu studiju karaktera. Film prati Kerrovu borbu s ovisnošću, emocionalnim slomovima i pokušajima da zadrži kontrolu nad vlastitim životom. On nije prikazan kao heroj, nego kao ranjiva figura koja se neprestano bori sa sobom.
Film ne glorificira uspjehe u oktogonu, već se zadržava na trenucima slabosti, tišine i samoće. Redatelj je koristio stvarne događaje, ali ih je dramaturški prilagodio kako bi pojačao emocionalnu istinu. U tom smislu, ovo ostvarenje dijeli tematsku bliskost s filmom Hrvač (The Wrestler, 2008.) redatelja Darrena Aronofskyja. Oba filma prikazuju fizički snažne muškarce koji se izvan ringa raspadaju pod teretom vlastitih demona.
Dwayne Johnson za Oscara
I Kerr i Randy “The Ram” Robinson, glavni (fiktivni) lik iz filma Hrvač (inspiriran životima boraca poput Jakea “The Snake” Robertsa, Lexa Lugera i dr.), pokušavaju pronaći smisao u svijetu koji ih pamti samo po borbama. Safdie ne rekonstruira Kerrovu karijeru, on ju koristi kao okvir za priču o čovjeku koji pokušava preživjeti. Oba filma istražuju granicu između fizičke snage i emocionalne krhkosti. Borilački ring u tom kontekstu nije mjesto trijumfa, nego prostor u kojem se unutarnji konflikti privremeno suspendiraju.
Dwayne Johnson (Crveni/Red One, 2024.) je u ulozi Marka Kerra ostvario glumačku izvedbu koja je nesumnjivo najdublja i najautentičnija u njegovoj dosadašnjoj karijeri. Umjesto prepoznatljivog “The Rock” imidža, on se potpuno povukao iza takvog lika, donoseći slojevitu i emocionalno ogoljenu interpretaciju. Njegova fizička transformacija bila je očekivana, ali ono što iznenađuje jest tiha ranjivost koju je unio u lik.
Johnson ne glumi snagu, on prikazuje čovjeka koji se raspada iznutra, ali pokušava ostati prisutan. Kamera ga prati u trenucima slabosti, a on ne bježi od tih scena, već ih nosi s emotivnom jasnoćom. Ova njegova glumačka izvedba nesumnjivo je velika prekretnica u njegovoj karijeri te je dokaz da može nositi kompleksne dramske uloge s punom težinom. I nećemo pretjerati kada kažemo da se njome nametnuo kao ozbiljan kandidat za nominaciju za nagradu Oscar.
Emily Blunt (Kaskader/The Fall Guy, 2024.) tumači Dawn Staples, Kerrovu partnericu, i u svom nastupu je iznimno slojevita. Lik koji tumači vrlo je slojevit, ona donosi prikaz žene koja se kreće između nježnosti, frustracije i unutarnje rastrganosti, pokazujući nagle i uvjerljive promjene raspoloženja koje odražavaju emocionalnu nestabilnost lika.
Njezina dinamika s Dwayneom Johnsonom je kao snažna i uvjerljiva. Možemo reći da je kemija između njih dvoje dodatno pojačana činjenicom da su već surađivali na filmu Krstarenje džunglom (Jungle Cruise, 2021.). U ovom Safdieovom ostvarenje njihova međusobna energija prelazi iz nježnosti u destruktivnost, stvarajući emocionalni kontrapunkt borbama u ringu. Blunt ne glumi “partnericu borca”, nego osobu s vlastitim unutarnjim borbama, čime dodatno produbljuje priču. Njihove zajedničke scene nose težinu odnosa koji je istovremeno pun ljubavi i razaranja.
Jedan od najvažnijih ovogodišnjih filmova
Spomenimo da se u filmu pojavljuju i stvarni borci iz svijeta MMA i boksa, čime se dodatno pojačava autentičnost prikaza. Tako je tu Oleksandr Usyk, nedvojbeno najbolji teškaš današnjice svijeta i aktualni neprikosnoveni prvak u teškoj kategoriji sa svim relevantnim naslovima, koji tumači Igora Vovchanchyna, legendarnog borca s kojim je Mark Kerr imao dva nezaboravna okršaja u PRIDE organizaciji. Osim njega, u filmu glume i Satoshi Ishii, James Moontasri, (izvanredni) Bas Rutten te Stephen Quadros koji se pojavljuju kao oni sami.
The Smashing Machine: Život u ringu nije samo biografski film, nego duboko ljudska priča o borbi, slabosti i traženju smisla. Safdie je uspio spojiti dokumentarističku preciznost s emocionalnom dubinom, stvarajući djelo koje ne traži divljenje, nego razumijevanje. Vizualna i zvučna estetika dodatno pojačavaju dojam prisutnosti, čineći svaki kadar živim i istinitim. Još jednom moramo naglasiti da glumačke izvedbe Dwaynea Johnsona i Emily Blunt nose film s nevjerojatnom snagom i ranjivošću.
Film ne nudi jednostavne odgovore, ali postavlja važna pitanja o tijelu, ovisnosti, ljubavi i identitetu. Autentičnost borbenih scena, uključujući nastupe stvarnih boraca, daje dodatnu težinu prikazu svijeta koji rijetko vidimo iznutra. Ovoje jedan od filmova koji ostaje s gledateljem dugo nakon odjavne špice. To je priča koja boli, ali i iscjeljuje. Jednostavno, ovo je film koji se ne smije propustiti. I ostvarenje koje s pravom zaslužuje mjesto među najvažnijim ovogodišnjim naslovima.
O autoru
