Nema sumnje, uloga glavnog junaka u filmu je najodgovornija – on pokreće radnju, razrađuje glavne teme i zadužen je za emocionalnu notu filma. No, ponekad glumci s manjom minutažom imaju odlične izvedbe koje zasjene cijelu postavu i ostave trajan trag u kolektivnoj memoriji publike i kritike. Ovaj pregled podsjeća na takve, nezaboravne sporedne uloge.
Biti glavni glumac u filmu je prestižna stvar, ali to ne znači da je glavna uloga uvijek i najupečatljivija. Ponekad su sporedne uloge jednako upečatljive, a katkad čak kasnije pamtimo upravo njih, a ne one glavne. Brojni su glumci upravo kroz sporedne likove zablistali, zasjenivši velike zvijezde i katapultirajući svoje karijere u nebesa. U tom smislu, svakako se trebamo prisjetiti Brada Pitta u filmu 12 majmuna (12 Monkeys, 1995), Whoopi Goldberg u Duhu (Ghost, 1990) i Samuela L. Jacksona u Paklenom šundu (Pulp Fiction, 1994). Naime, Pitt je, u SF trileru redatelja Terryja Gilliama, kao mentalno rastrojen eko-terorist zasjenio akcijsku zvijezdu Brucea Willisa u glavnoj ulozi. Ova uloga donijela je Bradu Pittu prvu nominaciju za Oscara za sporednu mušku ulogu, kao i Zlatni globus. Whoopi Goldberg je pak za ulogu živopisne spiritistice koja pomaže glavnoj junakinji (Demi Moore) da stupi u kontakt s duhom svog voljenog (Patrick Swayze), osvojila Oscara, postavši tek druga Afroamerikanka u povijesti s tom nagradom. Ta ju je uloga na koncu lansirala među holivudske zvijezde i dovela do glavne uloge u hit-komediji Redovnice nastupaju (Sister Act, 1992). A i Samuel L. Jackson ostvario je, u Tarantinovom kultnom hitu, nezaboravnu sporednu ulogu Julesa Winnfielda, filozofirajućeg gangstera. Iako je John Travolta nominalno bio veća zvijezda filma i imao više vremena na ekranu, Jacksonov lik – s karakterističnom afrofrizurom, hladnokrvnim recitiranjem biblijskih stihova i prigušenom prijetnjom u glasu – ostao je duboko urezan u pamćenje filmofila, a glumca prometnulo u sinonim za cool, karizmatične likove.
U nastavku donosimo još takvih primjera glumaca i uloga koje su obilježile filmove u kojima su se pojavili, često ostavljajući glavne junake u njihovoj sjeni…
Dwayne “The Rock” Johnson – Povratak mumije (The Mummy Returns, 2001.)
Dwayne Johnson, poznatiji pod nadimkom “The Rock”, u Povratku mumije pojavljuje se u ulozi drevnog ratnika poznatog kao Scorpion King (Kralj škorpiona). Iako se njegov lik pojavljuje tek u uvodnoj sekvenci i kulminaciji filma – i izgovara svega par riječi na drevnom egipatskom jeziku – uspio je privući veliku pozornost publike. U završnoj borbi Johnsonov lik pretvara se u zastrašujuće napola ljudsko, napola škorpionsko čudovište, što je bio wow trenutak filma o kojem se dugo pričalo. Publika je nakon gledanja otvoreno željela vidjeti više od tog lika. U moru poznatih glumaca i CGI mumija, The Rock je svojim kratkim, ali impresivnim nastupom ostavio jak dojam.
Bio je to ujedno i filmski debi Dwaynea Johnsona, koji je dotad bio poznat isključivo kao WWE hrvač. Njegov nastup, iako kratak, toliko je zaintrigirao studio da je već sljedeće godine njegov lik dobio vlastiti spin-off film – Kralj škorpiona (The Scorpion King, 2002.). Time je započeo Johnsonov uspon u svijetu akcijskih blockbustera. Zanimljivo je prisjetiti se da redatelj Stephen Sommers u početku nije ni znao tko je “The Rock”, no nakon što je vidio njegove snimke iz hrvačkih dana, odmah je shvatio potencijal. Ostalo je povijest jer danas je teško zamisliti akcijski film bez karizmatičnog Dwaynea Johnsona, a sve je počelo s malom, ali izvanrednom sporednom ulogom.
Catherine Zeta-Jones – Chicago (2002.)
U ekranizaciji broadwayskog mjuzikla Chicago, Catherine Zeta-Jones glumi Velmu Kelly, glamuroznu i opasnu kabaretsku zvijezdu optuženu za ubojstvo. Nasuprot glavnoj junakinji Roxie Hart (Renée Zellweger), koja je željna slave, Velma je iskusna izvedbena veteranka, a Zeta-Jones dominira svakom zajedničkom scenom zahvaljujući svom vrhunskom pjevačko-plesačkom talentu. Jasno je to već od njezine izvedbe kultne pjesme “All That Jazz” odmah na početku filma od kada nam je jasno: iako je Roxie ta čiju priču pratimo, Velma je ta koja plijeni pažnju kada god se pojavi. Zeta-Jones uspijeva iznijeti lik koji je istovremeno i zavodljiva diva i očajna žena u zatvoru.
Catherine Zeta-Jones je za Chicago ovjenčana Oscarom za najbolju sporednu glumicu, što je predstavljalo krunu njezinoj dotadašnjoj karijeri te ju potvrdilo kao svestranu umjetnicu (glumicu, pjevačicu i plesačicu). Zanimljivo je da je tijekom snimanja bila nekoliko mjeseci trudna, no to je nije spriječilo da izvede sve zahtjevne plesne točke s nevjerojatnom snagom i elegancijom. Njezin nastup u Chicagu često se navodi kao školski primjer sporedne uloge koja je toliko snažna da se doima gotovo kao glavna. Uloga Velme Kelly ostala je jedna od najzapamćenijih u njezinoj filmografiji.
Mark Wahlberg – Pokojni (The Departed, 2006.)
U kriminalističkom trileru Martina Scorsesea,Pokojni,Mark Wahlberg tumači policijskog narednika, prgavog bostonskog detektiva oštrog jezika, Seana Dignama. Okružen glumačkim velikanima poput Jacka Nicholsona, Leonarda DiCaprija i Matta Damona, Wahlberg uspijeva iskočiti u gotovo svakoj sceni u kojoj se pojavi zahvaljujući svom liku koji bez pardona zasipa kolege sočnim uvredama i sarkazmom. Njegov narednik Dignam možda nema najviše minutaže, ali gotovo svaki njegov nastup na ekranu publiku oduševljava ili nasmijava.
Za ulogu drskog narednika Dignama, Mark Wahlberg je zaradio nominaciju za Oscara, što je mnoge iznenadilo s obzirom na žestoku konkurenciju unutar samog filma. Scorsese je kasnije šaljivo komentirao da je Markov Wahlberg bostonski naglasak bio toliko autentičan da su gotovo trebali staviti titlove za njegove replike. Upravo ta autentičnost i “bezdlakavi jezik” dali su liku posebnu draž. Wahlberg je ovom sporednom ulogom pokazao da može parirati najvećima, a mnogi fanovi Pokojnih i danas ga citiraju (“My unit is filled with guys like you.” i sl.) kao jedan od najzabavnijih elemenata filma.
Javier Bardem – Nema zemlje za starce (No Country for Old Men, 2007.)
Španjolski glumac Javier Bardem u ovom filmu tumači Antona Chigurha, nemilosrdnog plaćenog ubojicu s bizarnom frizurom i još bizarnijim oružjem (pištolj za ubijanje stoke). Iako formalno nije glavni lik filma, Bardemova sablasno mirna i prijeteća interpretacija dominira čitavim filmom braće Coen. Naime, njegov Anton Chigurh odiše tihim zlom – čovjek s ledenim pogledom koji odlučuje o životu ili smrti bacanjem novčića – pa se napetost osjeti u zraku svaki put kad se pojavi na ekranu. Glavni protagonisti (Josh Brolin i Tommy Lee Jones) ostaju pomalo u sjeni ovog nepredvidivog negativca, koji je s vremenom postao jedan od najupečatljivijih filmskih zlikovaca modernog doba. Javier Bardem je za ovu ulogu osvojio Oscara za najboljeg sporednog glumca, postavši prvi španjolski glumac kojem je to uspjelo. Kritika je osobito hvalila uvjerljivost kojom je prikazao psihopatsku ličnost. Naime, skupina forenzičnih psihijatara njegov je lik proglasila najrealističnijim filmskim psihopatom ikada. Tome su doprinijeli i genijalni detalji u izvedbi: od hladnog pogleda i smirenog glasa do onog čuvenog freaky šišanja koje je Bardemu isprva djelovalo smiješno, no dalo je liku dodatnu dozu jezivosti. Anton Chigurh ostaje upamćen kao primjer kako sporedna uloga psihopata može postati glavni adut filma.
Anne Hathaway – Jadnici (Les Misérables, 2012.)
Anne Hathaway u filmskoj adaptaciji slavnog mjuzikla glumi Fantine, samohranu majku u Francuskoj 19. stoljeća koja pada na najniže grane kako bi preživjela. Iako je na ekranu prisutna tek u prvom dijelu filma, Hathaway je svojom potresnom izvedbom pjesme “I Dreamed a Dream” doslovno ostavila publiku bez daha i zasjenila zvijezde poput Hugha Jackmana i Russella Crowea. Njezina emotivna interpretacija posrnule Fantine (uključujući scenu u kojoj joj se pred našim očima režu duga kosa i dostojanstvo) ubraja se u najupečatljivije glumačke trenutke posljednjeg desetljeća. Mnogi su se složili da je Hathaway, premda u sporednoj ulozi, bila srce i duša filma.
Ova uloga donijela joj je Oscara za najbolju sporednu glumicu, čime je Hathaway, do tada bila poznata uglavnom po romantičnim komedija, učvrstila svoj status ozbiljne glumačke zvijezde. Pripreme za ulogu bile su izuzetno zahtjevne: Hathaway je drastično smršavjela (oko 11 kilograma) i odrezala svoju dugu kosu kako bi vjerno prikazala iscrpljenost i očaj svoje junakinje. Ta posvećenost autentičnosti, u kombinaciji s dirljivom glumom, rezultirala je nastupom koji je obilježio njezinu karijeru.
Samuel L. Jackson – Odbjegli Django (Django Unchained, 2012.)
Iako, po vremenu pojavljivanja na ekranu, sporedan, Jacksonov Stephen (glavni sluga na okrutnoj plantaži koji potajno upravlja čitavim imanjem), manipulativniji je i podmukliji čak i od svog gospodara, sadističkog veleposjednika Candieja (Leonardo DiCaprio). Sa svojom pogrbljenom pojavom i pretjerano poniznim držanjem, Stephen se na prvi pogled čini bezopasnim, no iza tih staračkih naočala krije se oštar um i okrutno srce. Samuel L. Jackson je uspio stvoriti lika kojeg je publika istinski zamrzila, do te mjere da mnogi smatraju kako je upravo on glavni negativac filma.
Stephen je vjerojatno jedan od najkontroverznijih likova koje je Jackson utjelovio pa se i sam glumac našalio da mu je Quentin Tarantino ovom ulogom dao priliku da bude “najomraženiji crnac u povijesti filma”. Za razliku od Paklenog šunda, u kojem je tumačio simpatičnijeg antijunaka, ovdje je Jackson mogao biti “zao koliko god želi”, kako je izjavio u jednom intervjuu. Iako za Stephena nije osvojio prestižne nagrade, mnogi kritičari izdvojili su upravo Jacksona kao skriveno oružje Odbjeglog Djangoa.
Mark Ruffalo – Spotlight (2015.)
Mark Ruffalo u drami Spotlight utjelovljuje novinara Michaela Rezendesa, člana istraživačkog tima Boston Globea koji je razotkrio veliki skandal unutar Katoličke crkve. Iako je riječ o filmu s više ravnopravnih protagonista (uz Ruffala glume i Michael Keaton, Rachel McAdams te drugi), mnogi su upravo Ruffalovu izvedbu izdvojili kao posebno dojmljivu. Njegov lik Rezendes prikazan je kao strastveni, pomalo ekscentrični reporter koji neumorno pokreće radnju, a Ruffalo mu je dao prepoznatljiv nervozan govor, poletnost u pokretima i onu iskricu idealizma u očima.
Uloga u Spotlightu donijela je Ruffalu treću nominaciju za Oscara u karijeri (također za sporednu ulogu), potvrdivši da se izvrsno snalazi i izvan uloga superjunaka po kojima je široj publici poznat. Zanimljivo je da se Ruffalo temeljito pripremao – proveo je dosta vremena s pravim Michaelom Rezendesom i detaljno proučio njegov način govora i gestikulacije. U filmu je usvojio Rezendesov specifičan naglasak, brzi “tanki” glas i lagano pognut stav, što je oduševilo i samog novinara koji je priznao da se osjećao čudno gledajući “samoga sebe” na ekranu.
Tessa Thompson – Thor: Ragnarok (2017.)
U Marvelovom hitu Thor: Ragnarok, Tessa Thompson glumi Valkyrie, bivšu asgardsku ratnicu koja se od ogorčene lovkinje na nagrade pretvara u ključnu Thorovu saveznicu. Thompson je u toj ulozi spojila grubost i humor na jedan posve nov način: njezina Valkyrie psuje, pije, tuče se i pritom izgleda cool pa nije čudo što ju je publika odmah zavoljela. U ovom filmu punom poznatih lica (Chris Hemsworth, Tom Hiddleston, Cate Blanchett…), Tessa Thompson je unijela dozu otkačenosti i girl-power energije koja je mnogima bila pravo otkriće. Neki bi čak rekli da je ukrala show samom Thoru, pogotovo u scenama gdje se njih dvoje nadmeću u sarkazmu i borbi.
Bio je ovo glumičin debi u Marvelovom filmskom svijetu i odmah ju je lansirao među mladu glumačku elitu. A da njezin uspjeh nije bio slučajan, jasno je jer se za ovu ulogu temeljito pripremila. Između ostalog, “nabacila” je oko sedam kilograma mišića kako bi prikazala snažnu ratnicu koja izgleda kao da doista može parirati moćnom Thoru. Njezin trud se isplatio jer se nastavila pojavljivati u Marvelovim filmovima i ulogu Valkyrie pretvorila u jednog od zaštitnih likova serijala.
Ryan Gosling – Barbie (2023.)
Ulogom Kena u Barbie, Ryan Gosling je pokazao da ponekad glumac mora doslovno zasjati u sjeni kako bi ukrao svu pozornost. Iako je fokus filma bio na Barbie (Margot Robbie), Goslingov Ken se, kroz humor, glazbu i dozu egzistencijalne krize, pretvorio u jedan od najzabavnijih i najspominjanijih dijelova filma. Njegov Ken je pomalo izgubljen, ponekad djetinjast, ali i emocionalno ranjiv lik koji kroz čitav film traži identitet i u tom su ga traženju gledatelji apsolutno prigrlili.
Ova uloga donijela je Goslingu nominaciju za Oscara za najbolju sporednu mušku ulogu, kao i Zlatni globus. Iako poznat po dramama (Vožnja/Drive, La La Land, Bilježnica/NoteBook), Gosling je ovdje pokazao i zavidan komičarski timing, samoironiju i sposobnost da se potpuno prepusti apsurdu. Zanimljivo, Kenova pjesma i lik postali su viralni hit, toliko da je Gosling nastupio uživo s “I’m Just Ken” na dodjeli Oscara, pretvorivši to u minijaturni mjuzikl te ukrao show, baš kao što je to učinio i u filmu.
Kieran Culkin – Stvarna bol (A Real Pain, 2024.)
Nakon što je osvojio publiku kao neodgovorni i neodoljivo sarkastični Roman Roy u seriji Nasljeđe (Succession, 2018. – 2023.), Kieran Culkiniznova briljira, ovaj put u ulozi rođaka Benjija u filmu redatelja, scenarista i producenta Jessea Eisenberga,Stvarna bol. Ova putopisna drama s elementima komedije prati dva rođaka (drugog glumi Jesse Eisenberg) na emocionalnom putovanju kroz istočnu Europu, tijekom kojeg posjećuju mjesta povezana s obiteljskom poviješću i holokaustom. I dok Eisenberg igra povučenijeg, introspektivnijeg lika, Culkinov Benji je pravi uragan: impulzivan, izravan, duhovit i često neugodan, ali s nevjerojatnom sposobnošću da u jednom trenu bude komičan, a u sljedećem rastrgan emocijama.
Ova mu je uloga donijela Oscara za najboljeg sporednog glumca, što je kruna njegove dosadašnje karijere i prirodan nastavak uspjeha koje je ostvarivao na televiziji. Kritičari su ga hvalili zbog lakoće s kojom balansira između boli i humora, a da ne sklizne u karikaturu. Zanimljivo je da su, tijekom prikazivanja filma na Sundanceu i drugim festivalima, gledatelji spontano reagirali najviše upravo na Benjijeve replike.
