Roman Stephena Kinga Trkač, koji je njegov posljednji pod pseudonimom Richard Bachman, doživio je dvije ekranizacije. Obje verzije, ona iz 1987. i najnovija iz 2025., donose vlastite interpretacije romana. Ovom prilikom donosimo pregled njihovih najupečatljivijih odstupanja od Kingova pisanog djela.
Stephen King objavio je roman Trkač (The Running Man) 1982. godine pod pseudonimom Richard Bachman. Izdavač je bio Signet Books a izvorno je objavljen kao izdanje u mekom uvezu. To je bio četvrti te ujedno i posljednji samostalni roman koji je objavio pod pseudonimom Bachman. Godine 1985. roman je uvršten u zbirku The Bachman Books. Zbirka je okupila četiri Bachmanova romana i time učvrstila njihovu recepciju.
Završna točka jedne književne maske
Radnja romana smještena je u distopijsku Ameriku budućnosti a godina radnje je 2025., današnja godina kojoj se polako bliži kraj. U Kingovoj glavi ona je opisana kao vrijeme ekonomske krize i društvene nestabilnosti. Glavni lik je Ben Richards, siromašni građanin koji traži izlaz iz bijede. On se prijavljuje na smrtonosni televizijski show Trkač u kojem je cilj preživjeti dok ga progone ubojice. Roman je strukturiran u sto i jedno poglavlje a svako poglavlje nosi naslov u obliku odbrojavanja.
Taj oblik daje romanu ritam i osjećaj neumitnog kraja. Stil pisanja je brz, fragmentiran i gotovo reporterski a King koristi kratke rečenice i naglašenu dinamiku. Atmosfera je mračna, distopijska i pesimistična. Likovi su prikazani kroz njihove tjelesne i emocionalne reakcije. Roman se oslanja na socijalnu kritiku te prikazuje društvo koje je izgubilo moralni kompas. Televizija je prikazana kao instrument kontrole i nasilja a publika u romanu uživa u tuđoj patnji. To je snažna metafora za dehumanizaciju.
Kritičari su roman dočekali s podijeljenim mišljenjem. Neki su ga smatrali trivijalnim pulpom a drugi su isticali njegovu energiju i socijalnu oštrinu.
No, ljubitelji dobrog štiva su reagirali pozitivnije od kritike te roman je brzo stekao kultni status među čitateljima, a posebno je bio popularan u krugu Kingovih “stalnih čitatelja”. Ono što su oni najviše cijenili kod ovog romana bila je njegova napetost i brzinu.
Otkrivanje da je Bachman zapravo King dodatno je povećalo zanimanje za njega. Tada je roman dobio novu interpretaciju – čitatelji su ga počeli promatrati kao dio Kingova šireg opusa a kritičari su u retrospektivi isticali njegovu distopijsku viziju. Što se tiče stila, on je manje razrađen nego u Kingovim glavnim djelima. Unatoč tomu, valja istaći da se danas čita kao svjedočanstvo Kingova eksperimentiranja.
Njegova recepcija pokazuje kako pseudonim može oblikovati percepciju djela. Slobodno se može reći da je roman Trkač time postao završna točka jedne književne maske. I ono što je najvažnije – ostao je trajno upisan u povijest Kingova stvaralaštva. Dakako, hrvatska čitateljska publika nije ostala uskraćena za njegovo hrvatsko izdanje. Za njega se pobrinuo, još 2016. godine, nakladnik Zagrebačka naklada u prijevodu Maria Jovića.
Dvije adaptacije, dva komercijalna pobačaja
Iako je Trkač posljednji roman koji je Stephen King objavio pod imenom Richard Bachman, upravo je on prvi iz te faze doživio filmsku adaptaciju. Prva ekranizacija romana dogodila se 1987. godine u produkciji Tri-Star Pictures. Film je režirao Paul Michael Glaser, tada poznatiji kao glumac iz serije Starsky & Hutch (1975. – 1979.), dok je scenarij napisao Steven E. de Souza, autor Umri muški (Die Hard, 1988.) i Komandosa (Commando, 1985.).
Glavnu ulogu, policajca Bena Richardsa, odigrao je Arnold Schwarzenegger, tada na vrhuncu svoje akcijske karijere. Njegova prisutnost dala je filmu snažan komercijalni potencijal i prepoznatljivost. Film je u američkim kinima zaradio oko 38 milijuna dolara, što i nije bio neki uspjeh s obzirom na budžet od 27 milijuna. Kritički prijem bio je mješovit – neki su ga opisivali kao kičast akcijski spektakl, dok su drugi isticali satirične elemente. Publika ga je doživjela kao tipičan akcijski film osamdesetih, s naglaskom na spektakl i fizičku snagu glavnog junaka. Danas se film promatra kao kultni primjer distopijskog akcijskog žanra.
U naša kina nedavno je stigla nova adaptacija Kingovog romana. Redatelj je Edgar Wright (Posljednja noć u Sohou/Last Night in Soho, 2021., Vozač/Baby Driver, 2017.), koji je u projekt unio svoj prepoznatljiv vizualni ritam. U glavnoj ulozi je Glen Powell a uz njega u filmu glume Josh Brolin, Jayme Lawson, Michael Cera i William H. Macy, što je osiguralo dovoljno snažnu glumačku postavu.
Film je imao produkcijski budžet od oko 110 milijuna dolara i u svoju kino distribuciju krenuo je 14. studenog. Film je otvorio s 16,5 milijuna dolara domaće zarade a predviđalo se 40-50 milijuna dolara. Do danas je na kino blagajnama zaradio tek nešto više od 48,3 milijuna dolara što je, dakako, daleko ispod očekivanog. Već sada se može reći da je riječ o komercijalnom promašaju unatoč velikom budžetu i poznatom redatelju. Kao dodatni razlog može se i dodati i to da Glen Powell još uvijek nema snažnu karizmu holivudske zvijezde, odnosno još nema glumački status “garancije zarade” kod publike.
Tri vizije
Uobičajeno je da se filmske adaptacije razlikuju od književnog predloška, pa tako ni Trkač nije iznimka. Obje verzije, ona iz 1987. i najnovija iz 2025., donose vlastite interpretacije Kingova romana. Razlike se očituju u tonu, strukturi i naglascima koje redatelji stavljaju na pojedine elemente priče. Dok roman nudi mračnu distopijsku viziju s naglašenom socijalnom kritikom, filmovi se kreću prema akcijskom spektaklu i vizualnoj atrakciji.
Upravo zato ovom prilikom donosimo pregled njihovih najupečatljivijih odstupanja od Kingova pisanog djela. Ako niste pročitali roman (ili pogledali barem jednu ekranizaciju), a to namjeravate, odmah vam se ispričavamo zbog mogućih spoiler trenutaka… No, vjerujte, oni vam neće previše pokvariti užitak čitanja (i gledanja)!
Kingov roman Trkač i filmska verzija iz 1987. godine:
Ton:
Kingov roman je oštra satira o državnoj represiji i manipulaciji medija, s ciničnim i pesimističnim tonom. Film iz 1987. pretvara priču u akcijski SF spektakl, s naglaskom na spektakularne borbe i Schwarzeneggerovu fizičku snagu. Kritičari su ga opisivali kao vizualno prenaglašeni akcijski spektakl, dok roman ostaje mračna distopijska vizija. Upravo ta razlika u tonu pokazuje kako je filmska verzija prilagođena očekivanjima publike osamdesetih, koja je tražila herojski završetak i jasnu podjelu na dobre i loše.
Roman, nasuprot tome, ostavlja čitatelja u osjećaju beznađa i društvene kritike, bez olakšanja ili katarze. Time se jasno vidi kako književni predložak funkcionira kao politička parabola, dok film postaje proizvod žanrovskog tržišta. Ova razlika u pristupu oblikuje i percepciju glavnog junaka: Richards u knjizi ostaje ambivalentan i slomljen, dok ga film pretvara u karizmatičnog borca. Takva transformacija naglašava udaljenost između Kingove distopijske vizije i holivudske interpretacije.
Opseg radnje:
Roman je strukturiran kao road movie – glavni junak Ben Richards putuje diljem Amerike, skriva se, bježi i suočava se s progoniteljima u različitim okruženjima. Film gotovo u cijelosti smješta radnju u televizijski studio i arenu, čime se gubi osjećaj širine i društvene distopije. Mnogim kritičarima se to nije dopalo jer je time priča svedena na spektakl igre, a ne na prikaz totalitarnog društva. Takva promjena u fokusu radnje smanjuje slojevitost Kingove vizije i pretvara je u zatvoreni prostor zabave.
Putovanje kroz različite američke krajolike u romanu naglašava razmjere društvene propasti i daje priči dokumentaristički ton. Filmska verzija, naprotiv, koncentrira se na vizualnu atrakciju i dinamiku borbi, čime gubi političku dimenziju. Time se mijenja i percepcija glavnog junaka: Richards u knjizi postaje svjedok opće bijede, dok je u filmu tek igrač u areni.
Glavni junak Ben Richards:
U Kingovoj knjizi Ben Richards je siromašan, ciničan i fizički iscrpljen čovjek, čiji je očaj vidljiv u svakoj odluci. Filmska verzija ga je pretvorila u akcijskog junaka – snažnog, karizmatičnog i moralno jasnog, što ga čini lakšim za publiku koja želi navijati za “dobrog momka”. No, time se izgubila složenost i ambivalentnost lika koju je King postavio. Dok književni Richards nosi obilježje tragične figure, obilježene bijedom i nemoći, filmski junak oblikovan je kao borac s jasnim moralnim ciljem.
Takva transformacija uklanja elemente društvene kritike jer se fokus prebacuje s očaja pojedinca na heroizam. Publika u filmu dobiva jasnu točku identifikacije, dok čitatelj u romanu ostaje suočen s nelagodom i ambivalentnim osjećajima. Time se mijenja i poruka djela: roman upozorava na razornu moć sustava, dok film nudi eskapističku priču o pobjedi junaka.
Motivacija:
U romanu glavni protagonist Ben Richards sudjeluje u igri jer očajnički treba novac za svoju obitelj, što daje emocionalnu težinu njegovim postupcima. U filmu ta dimenzija gotovo nestaje – Richards je prikazan kao lažno optuženi policajac koji se bori za vlastiti život i pravdu, dok obiteljski motivi nisu naglašeni. Time se mijenja i emocionalna osnova priče. Književni Richards nosi stalni teret brige za suprugu i kćer, pa svaki njegov potez odražava očaj i osjećaj odgovornosti. Filmski junak, oslobođen tog tereta, postaje klasični akcijski lik čija se motivacija svodi na osobnu osvetu i preživljavanje.
Takva promjena umanjuje socijalnu kritiku jer se gubi dimenzija obiteljske tragedije koja u romanu naglašava razornu moć sustava. Publika u filmu dobiva jasnu i jednostavnu priču o borbi za pravdu, dok roman ostavlja složeniji i bolniji dojam. Ova razlika pokazuje kako adaptacija mijenja fokus s intimne drame na žanrovski spektakl.
Završetak:
U Kingovu romanu kraj je izrazito mračan – Ben Richards, teško ranjen, odlučuje se na samoubilački čin i avionom se zabija u zgradu televizijske mreže, čime razotkriva brutalnost sustava. Film iz 1987. završava potpuno drukčije: Schwarzeneggerov Richards pobjeđuje u igri, ubija glavnog antagonista i postaje junak naroda. Upravo ovakav završetak prilagođen je holivudskoj logici osamdesetih, gdje publika očekuje herojski finale. Takva promjena u završnici uklanja osjećaj beznađa i zamjenjuje ga optimizmom, što bitno mijenja ton cijele priče. Dok roman završava u potpunom nihilizmu, film nudi katarzu i oslobađanje kroz pobjedu junaka.
Time se gubi politička oštrina Kingova teksta, jer se fokus prebacuje na spektakl i osobnu osvetu. Publika je dobila završetak koji potvrđuje mit o nepobjedivom junaku, dok je književni predložak ostao svjedočanstvo o nemoći pojedinca pred sustavom.
Kingov roman Trkač i filmska verzija iz 2025. godine:
Prolog:
Najnovija ekranizacija proširuje početak priče i donosi duži prolog u kojem gledatelji upoznaju Bena Richardsa u obiteljskom okruženju, s naglaskom na odnos sa suprugom Sheilom. Time se stvara emocionalna podloga i publika dobiva jasniji uvid u njegovu motivaciju, što pojačava kasniji sukob s mrežom. Kingov roman takve prizore preskače i odmah ga stavlja u očajničku situaciju, bez prethodnog prikaza obiteljskog života. Ova razlika mijenja ton početka: dok knjiga uranja u distopijsku beznadnost, film nastoji izgraditi empatiju i vezu između gledatelja i glavnog junaka.
Prolog u filmu također služi kao dramaturški kontrast – mir obiteljskog doma naglašava brutalnost kasnijih događaja. Time se gledatelju daje osjećaj gubitka i nepravde, što dodatno pojačava emocionalni angažman. Na taj način adaptacija koristi obiteljski motiv kao sredstvo za humanizaciju Richardsa i približavanje njegove borbe suvremenoj publici.
Glavni junak Ben Richards:
Lik glavnog junaka u romanu je grub, ciničan i često neugodan, pa čak i rasistički nastrojen te seksističan u svojim stavovima. Stephen King ga prikazuje kao čovjeka kojeg očaj i siromaštvo guraju u igru, bez aureole heroja. Film iz 2025. potpuno ga preoblikuje u tradicionalnog junaka – hrabrog, moralno jasnog i spremnog riskirati sve za opće dobro. Glen Powell igra Richardsa kao karizmatičnog borca koji se suprotstavlja sustavu, što ga čini prihvatljivijim za publiku koja traži pozitivnog protagonista.
Ova promjena uklanja ambivalentnost i složenost lika, ali ga čini pristupačnijim suvremenoj publici. Time se gubi realistična dimenzija očaja koja je u romanu ključna za razumijevanje njegove motivacije. Filmski Richards postaje simbol otpora i nade, dok književni ostaje svjedočanstvo o razornoj moći siromaštva i društvene marginalizacije.
Lik Sheile:
Kroz film Trkač stalno se vraća motiv optužbi da je Richardsova supruga Sheila prostitutka, što ga iznova razbjesni. U stvarnosti, ona radi kao konobarica i tek spominje da neke njezine kolegice dodatno zarađuju pružanjem seksualnih usluga. U Kingovu romanu ona je prikazana drukčije – Sheila otvoreno priznaje da se okrenula prostituciji kako bi osigurala sredstva za njihovu kćer, što roman čini daleko mračnijim i realističnijim. Ova razlika jasno pokazuje kako je književni predložak grublji i siroviji, dok je filmska verzija ublažena kako bi bila prihvatljivija široj publici.
Filmska adaptacija time uklanja socijalnu oštrinu i prikazuje Sheilu u blažem svjetlu, čime se izbjegava suočavanje s brutalnom stvarnošću siromaštva. Književni prikaz, naprotiv, naglašava očaj i moralne kompromise koje sustav nameće običnim ljudima. Upravo ta razlika otkriva kako film bira emocionalnu empatiju, dok roman ostaje beskompromisan u svojoj kritici društva.
Tehnologija:
Zajedničko romanu i filmu iz 1987. je to da koriste jednostavne trikove montiranih snimki kako bi manipulirali javnošću. No, najnovija ekranizacija uvodi suvremene tehnologije poput AI-generiranih deepfake snimki, čime se naglašava aktualna tema digitalne manipulacije. Time se priča povezuje s današnjim strahovima od lažnih vijesti i tehnološke kontrole. Ovaj element je filmu dao suvremenu relevantnost, ali i pojačao osjećaj distopije. Razlika u tehnologiji jasno pokazuje kako adaptacija odražava duh vremena u kojem je nastao. Uvođenje digitalnih trikova također mijenja dinamiku sukoba jer se Richards mora boriti ne samo protiv fizičkih prijetnji, nego i protiv lažnih narativa koji oblikuju javno mnijenje.
Na taj način film naglašava moć propagande u digitalnom dobu, gdje je granica između stvarnog i izmišljenog sve teže razlučiva. Upravo ta dimenzija čini novu verziju bližom suvremenim društvenim strahovima nego ranijim adaptacijama.
Sudbina Richardsove obitelji:
Jedan od najmračnijih trenutaka u obje verzije Trkača jest sudbina Richardsove obitelji. U završnici i romana i filma Richards saznaje da su mu supruga i kći ubijene, no okolnosti i istinitost tih tvrdnji razlikuju se. U knjizi su Killianove riječi točne – nekoliko dana nakon Richardsova odlaska, slučajni provalnici napadaju njegovu obitelj i brutalno ih ubijaju, što čak i Killiana ostavlja zatečenim. Slomljeni Richards tada gotovo pristaje na njegov prijedlog da postane novi glavni Lovac.
U filmu, pak, Killian tvrdi da su McConeovi ljudi ubili Richardsovu obitelj iz osvete, kako bi ga dodatno motivirali na borbu protiv Lovaca. Na kraju se otkriva da je riječ o manipulaciji – Killian je lažirao njihovu smrt, a Richards se ponovno susreće sa svojom obitelji.
Završetak:
U romanu, kao što smo već naveli, glavni junak Ben Richards je teško ranjen te se odlučuje na samoubilački čin i avionom se zabija u zgradu televizijske mreže. Takva scena, međutim, danas se u Hollywoodu nikako ne bi mogla snimiti zbog traumatičnog nasljeđa napada na Blizance 11. rujna, pa je i filmska verzija nužno odabrala drukčiji put. U njemu avion nikada ne dolazi do cilja jer ga vojska ruši nad gradom, a otkriva se da je Richards preživio zahvaljujući izbačenom kokpitu. Tu je i “crna kutija” koja otkriva stvarni razgovor između Richardsa i Killiana, što pokreće promjene i pobunu. Time film nudi drukčiju, optimističniju završnu poruku od romana.
Filmska verzija tako zamjenjuje nihilistički ton književnog predloška idejom o mogućnosti društvene promjene. Ovakav završetak naglašava snagu istine i kolektivnog otpora, umjesto individualne žrtve. Na taj način nova ekranizacija reinterpretira Richardsovu sudbinu kao početak šire borbe, a ne kraj jedne tragične priče.
O autoru
