Debitantski redateljski film Pedra Martín-Calera psihološki je horor koji atmosferom, zvukom i vizualnom fragmentacijom izmiče klasičnim obrascima žanra. On je vizualno precizna i emocionalno uznemirujuća studija straha a možemo ga nazvati i ‘”feminističkim hororom”. Odlične glumačke izvedbe pružile su Ester Expósito, Malena Villa i Mathilde Olivier.
Film Proganjanje (El llanto, 2024.; engleski naslov: The Wailing) debitantski je dugometražni film španjolskog redatelja Pedra Martín-Calera, poznatog po glazbenim spotovima i kratkim filmovima za izvođače poput The Weeknda. Premijerno je prikazan na San Sebastián Film Festivalu, gdje je nagrađen za najbolju režiju, a nominiran je i za Goya nagradu za najboljeg novog redatelja.
Dugogodišnji rad na scenariju
Nakon toga prikazan je i na festivalima u Sitgesu, Londonu, Valladolidu te ove godine i u Splitu, u sklopu natjecateljskog programa Festivala mediteranskog filma (FMFS). Riječ je o psihološkom hororu koji atmosferom, zvukom i vizualnom fragmentacijom izmiče klasičnim obrascima žanra, ostavljajući prostor za interpretaciju i pod kožu ulazeću nelagodu.
Martín-Calera scenarij je napisao u suradnji s Isabelom Peñom, renomiranom scenaristicom poznatom FMFS publici po trilerima Vlast (El Reino, 2018.) i Zvijeri (As bestas, 2022.). Ovo je njihova prva suradnja a nastala je iz zajedničke želje da kroz žanr horora istraže dublje društvene teme. Sam scenarij razvijan je nekoliko godina, uz brojne verzije i intenzivnu obostranu razmjenu ideja.
Film u fokusu ima tri mlade žene i podijeljen je u tri segmenta Prvi dio filma usredotočen je na Andreu (Ester Expósito), tjeskobnu španjolsku studenticu koja živi online, stalno povezana s dečkom iz Australije. Tijekom video poziva počinje viđati demonsku figuru, starca koji postoji samo na ekranu. Kada taj sablasni lik ubije njezinog dečka (Àlex Monner) tijekom njihovog razgovora, Andrein život tone u kaos straha, tuge i paranoje. Nitko joj ne vjeruje, a njezina psihička stabilnost dolazi u pitanje. Nakon šokantnih obiteljskih otkrića, sumnja da je dio drevne kletve povezane s Francuskom i Argentinom. Privučena jezivim jecajima, ulazi u prazni stan u neonskoj zgradi, vjerujući da je ondje izvor zla koje je progoni.
U drugom i trećem poglavlju priča se vraća dvadeset godina unatrag, u argentinsku La Platu. Camila (Malena Villa), osamljena studentica s kamerom kao štitom, traži temu za film. Privuče ju pogled na enigmatičnu Marie (Mathilde Olivier), misterioznu Francuskinju. Između znatiželje i potisnute privlačnosti, počinje je pratiti i snimati, kao da kroz kadar pokušava uhvatiti ono neizrecivo. No ta opsesija otvara vrata iste kletve koja je zahvatila Andreu, ovoga puta skrivena u sjeni Camilina objektiva. Stvorenje više nije imaginarno, već se neprimjetno uvlači između scena i postaje dio njihove stvarnosti.
Postepenu gradacija nelagode
Kao dodatni jezivi obrat, zgrada iz prvog dijela filma pojavljuje se kao identična replika u Argentini, isijavajući isti zastrašujući zbor tužnih jecaja prema svima koji su emocionalno usklađeni s njezinom frekvencijom. Tehnologija, poput poruka i video poziva, služi kao most između stvarnog i nadnaravnog. Kako se priče isprepliću, otkriva se da trauma može putovati kroz generacije, ostavljajući tragove u životima žena koje je entitet odabrao. Završetak ostaje otvoren, sugerirajući da zlo nije vezano uz jedno mjesto ili vrijeme, već da je univerzalno i uporno.
Ovaj film redatelja Martín-Calera psihološki je horor koji atmosferom, zvukom i vizualnom fragmentacijom izmiče klasičnim obrascima žanra, ali istovremeno evocira naslove poput To dolazi (It Follows, 2014.) Smiješak (Smile, 2022.), Krug (Ringu, 1998.; engleski naslov: Ring) i dr., u kojima se zlo prenosi kroz kontakt, pogled ili tehnologiju. On koristi stilski dosljedan i pažljivo komponiran vizualni izraz.
Karakterizira ga kombinacija statičkih kadrova i naglih izmjena perspektive, čime se pojačava osjećaj dezorijentacije. Atmosfera filma se ne oslanja na klasične žanrovske efekte straha, već na postepenu gradaciju nelagode koja izmiče racionalnom objašnjenju. Zvuk plača funkcionira kao ključni motiv i to ne samo simbolički, već dramaturški, pokrećući emocionalnu dinamiku i unoseći nemir u tišinu. Vizualna simbolika zgrade, kao stalnog motiva, uklapa se u estetiku noćne more a arhitektura postaje sredstvo za artikulaciju nesvjesnog.
Uporaba tehnologije – ekrana, snimki, digitalne komunikacije – uvodi nadnaravno u suvremeni kontekst, brišući granicu između poznatog i prijetećeg. Svaka od triju narativnih linija nosi specifičan vizualni i dramaturški ton, dodatno naglašavajući fragmentaciju percepcije. Film prikazuje transgeneracijsku traumu bez eksplicitnih dijaloga, fokusirajući se na emocionalne tragove i gestualne sugestije. Zgrada kao simbol zla nije samo prostorni motiv, već psihološki pejzaž koji u sebi sabire ono što je bilo i ono što će tek doći.
Gluma kao emocionalna jezgra
Iako film uspijeva izgraditi dojmljivu atmosferu kroz vizualnu i zvučnu poetiku, njegova narativna struktura povremeno djeluje neujednačeno i dramaturški nerazrađeno. Fragmentacija se, iako motivirana tematski, u nekim dijelovima prelama bez dovoljno pripreme ili emocionalne rezolucije, što ponekad otežava praćenje. Tempo je spor i iznimno odmjeren, ali ponekad djeluje kao da odgađa ključno, umjesto da gradi napetost. Upravo zbog toga pojedine sekvence djeluju pomalo dramaturški zaboravljeno.
Simbolika, iako prisutna, ne nalazi uvijek uporište u narativnom razvoju. Tako neki tematski slojevi ostaju otvoreni, ali ne nužno i artikulirani. Također, film na trenutke djeluje kao da se oslanja na vlastitu estetiku više nego na unutarnju motivaciju likova. To stvara dojam autorske distance, umjesto emocionalne angažiranosti.
Gluma u filmu Proganjanje nosi emocionalnu jezgru cijelog narativa, dajući mu dubinu koju, bez ikakvog pretjerivanja, režija i vizualnost sami ne bi mogli postići. Ester Expósito (Venera/Venus, 2022.) donosi suptilnu izvedbu unutarnje nelagode i paranoje, čineći svoj lik istinski ranjivim i uvjerljivim. Malena Villa (El Angel, 2018.) uspijeva prenijeti kreativnu nesigurnost i opsesivnu fascinaciju, balansirajući između znatiželje i destabilizacije. Mathilde Ollivier (Operacija Overlord/Overlord, 2018.) koristi minimalizam izraza da bi stvorila prijeteću prisutnost, čime potvrđuje snagu neverbalne glume.
Sve tri glumice uspijevaju prenijeti univerzalne strahove, posebno one koji se tiču ženskog iskustva (osjećaj da te netko prati, da si nevidljiva, da ti nitko ne vjeruje). Njihove izvedbe nisu samo tehnički precizne, već i tematski ključne, jer omogućuju gledatelju da se emocionalno poveže s likovima. Slobodno se može reći da gluma u filmu ne služi samo kao sredstvo izražavanja, već kao kanal kroz koji se prenosi atmosfera, trauma i tiha jeza. Upravo zahvaljujući Expósito, Villi i Ollivier, ovo ostvarenje uspijeva biti više od žanrovskog horora, ono je svojevrsna intimna studija straha.
Stilski zreo i psihološki provokativan
Film Proganjanje Pedra Martín-Calera ističe se kao vizualno precizna i emocionalno uznemirujuća studija straha, koja nadilazi konvencionalne okvire žanra. Njegova snaga leži u sposobnosti da horor koristi kao poetski alat za prikaz društvenih rana koje ne blijede s vremenom. Upravo zato, možemo ga s pravom nazvati feminističkim hororom. Ne zato što to eksplicitno tvrdi, već zato što kroz tri protagonistkinje progovara o nevidljivim oblicima nasilja i nepovjerenja koje žene trpe.
Entitet koji ih povezuje nije samo nadnaravan, već simboličan, on je manifestacija sistemske boli i naslijeđenih trauma. Film ne nudi jednostavne odgovore, već poziva na introspekciju i suočavanje s onim što se ne može racionalno objasniti. Njegova otvorena struktura i estetska ambicija čine ga izazovnim, ali i duboko rezonantnim iskustvom.
Kao što je već rečeno, završetak ostaje otvoren, ali ne kao praznina nego kao prostor nelagodne refleksije – zlo se ne poravnava, ono se transformira i nastavlja trajati. Time se film ne pozicionira kao završena priča, već kao upozorenje o kontinuiranom nasljeđu straha koje ne poznaje granice ni kraj. Sagledavajući u cjelini, film Proganjanje je stilski zreo i psihološki provokativan početak jedne redateljske karijere i kao takav vrijedan je gledanja.
O autoru
