Preminula je Claudia Cardinale, filmska diva koja je obilježila zlatno doba europske kinematografije

Claudia Cardinale, jedna od najvećih filmskih diva 20. stoljeća i ikona talijanske kinematografije, proslavila se ulogama u remek-djelima Federica Fellinija, Luchina Viscontija i Sergio Leonea, a njezina je karijera, unatoč osobnim tragedijama i profesionalnim preprekama, trajala više od šest desetljeća.

Claudia Cardinale, zvijezda filmova 8 ½ (Otto e mezzo, 1963.), Gepard (Il Gattopardo, 1963.) i Bilo jednom na Divljem zapadu (Once Upon a Time in the West, 1968.), preminula je u 87. godini života. Riječ je o glumici koja je ostavila dubok trag u svjetskoj kinematografiji kao simbol talijanskog filma ’60-ih i ’70-ih godina 20. stoljeća, čije su uloge oblikovale zlatno doba europskog filma i otvorile joj vrata Hollywooda.

Rođena je 1938. u Tunisu u obitelji sicilijanskog podrijetla, a francuski joj je bio prvi jezik. Sama je često govorila da nikada nije sanjala glumačku karijeru.

“Da me rođenje mog sina, nakon silovanja, nije potaknulo da uđem u kino kako bih zarađivala i bila neovisna, vjerojatno nikada ne bih postala glumica. Sve sam to učinila zbog Patricka, djeteta koje sam željela zadržati unatoč okolnostima i ogromnom skandalu koji je tada izazivalo izvanbračno dijete”, izjavila je prije 10-ak godina za Le Monde.

Sa 17 godina osvojila je titulu “Najljepše Talijanke u Tunisu”, iako se sama nije prijavila. Nagrada je bila putovanje na Venecijanski filmski festival, gdje je, prisjetila se, njezin bikini na plaži Lido privukao pažnju redatelja. No, ona ih je isprva odlučno odbijala.

Djevojka koja ne želi snimati filmove

“Novine su me čak predstavile naslovom ‘Djevojka koja ne želi snimati filmove’. Ali ponude su se množile, a moj je otac na kraju rekao: ‘Zašto ne?’ U međuvremenu, tragedija i dolazak bebe – o čemu nisam govorila – uvjerili su me da ipak pristanem”, rekla je tom prilikom.

U prvim filmovima njezin je hrapavi glas često bio sinkroniziran jer je odrasla govoreći sicilijanski dijalekt i francuski, no 1963. postala je međunarodno prepoznatljiva i to zahvaljujući Fellinijevom filmu 8 ½ i Viscontijevom Gepardu. Ta je dva filma snimala istovremeno, s različitim frizurama i u potpuno različitim uvjetima.

“Visconti, precizan i pedantan kao u kazalištu, govorio je sa mnom na francuskom i želio da budem brineta s dugom kosom. Fellini, bučan i bez čvrstog scenarija, govorio je na talijanskom i želio da budem plavuša s kratkom kosom. To su dva najvažnija filma u mom životu”, rekla je jednom prilikom.

Od Europe do Hollywooda

Njezin uspjeh u talijanskoj i europskoj kinematografiji doveo ju je do Hollywooda pa se ubrzo pojavila u Blake Edwardsovoj komediji Pink Panther (1963.), a zatim u Leoneovu klasiku Bilo jednom na Divljem zapadu (1968.), koji je dodatno učvrstio njezin status filmske zvijezde.

Sedamdesetih godina 20. stoljeća, njezina je karijera nakratko posustala. Dogodilo se to nakon razvoda od producenta Franca Cristaldija i početka veze s redateljem Pasqualeom Squitierijem, s kojim je dobila kćer Claudiu. Cristaldi ju je tada pokušao marginalizirati, tražeći od kolega da je bojkotiraju. “Bilo je to vrlo osjetljivo razdoblje. Bankovni račun mi je bio prazan”, priznala je.

Spas joj je ponudio Franco Zeffirelli, koji ju je angažirao u miniseriji Isus iz Nazareta (Jesus of Nazareth, 1977.), a potom je nastavila raditi s europskim redateljima poput Wernera Herzoga i Marca Bellocchija.

Cardinale je bila poznata po svom prepoznatljivom hrapavom glasu, cigaretama i slobodnom duhu. Jednom je prkosila i Vatikanu pojavivši se na audijenciji kod pape Pavla VI. u minici. Velik dio života provela je u Francuskoj, bila bliska s predsjednicima Françoisom Mitterrandom i Jacquesom Chiracom, a početkom novog stoljeća sve se više posvetila kazalištu i dobila niz pohvala i za svoje kazališne uloge.

Ispunjen život

Glumila je sve do kasnih godina, primjerice u filmu Blakea Edwardsa s Robertom Benigninijem u glavnog ulozi, Sin Pink Panthera (The Son of Pink Panther, 1993.), zatim s Emmom Thompson i Dakotom Fanning u biografskom filmu Effie Gray 2014.) te u švicarskoj mini-seriji Bulle (2020.).

Za životno djelo nagrađena je 1993. u Veneciji Zlatnim lavom, a 2002. i na Berlinaleu.

“Proživjela sam više od 150 života – bila sam prostitutka, svetica, romantičarka, svaka moguća žena – i to je čudesno, imati priliku stalno se mijenjati. Radila sam s najvažnijim redateljima. Oni su mi dali sve”, rekla je jednom prilikom Claudia Cardinale.

O autoru

Karolina Krikšić Vidas

Pogledaj ostale članke ovog autora