Drugi dugometražni film crnogorskog redatelja Ivana Salatića donosi poetsku viziju raspadanja moći. Inspiriran je likom Petra II. Petrovića Njegoša ali ne rekonstruira povijest, već je koristi kao okvir za istraživanje ideoloških i intimnih raspadanja. Ovo je vizualno iznimno ostvarenje koje se ne oslanja na klasičnu dramaturgiju. U glavnoj ulozi je hrvatski pjesnik Marko Pogačar.
Otapanje vladara (2025.) drugi je dugometražni film crnogorskog redatelja Ivana Salatića. Premijerno je prikazan na Međunarodnom festivalu u Rotterdamu a prikazan je i na ovogodišnjem 72. Pulskom filmskom festivalu. Nakon hvaljenog prvijenca Ti imaš noć, donosi nam ambiciozan, poetski projekt koji istražuje tišinu između moći i tuge, između pozicije i intime. U neku ruku, ovo je film koji odbija naraciju, ali prihvaća osjećaj.
Bez klasične dramaturgije
Ovaj njegov film nastao u međunarodnoj koprodukciji između Crne Gore, Italije, Francuske, Hrvatske i Srbije. Jedna od ključnih inspiracija za njega bila je knjiga Pisma iz Italije Ljubomira Nenadovića, u kojoj je autor opisao svoje susrete s crnogorskim vladarom i pjesnikom Petrom II. Petrovićem Njegošem u Napulju 1851. godine. No, ovaj Salatićev film nije povijesna drama, već vizualna elegija o raspadanju autoriteta, tijela i odnosa.
Radnja filma smještena je u 19. stoljeće, u Crnu Goru, gdje pjesnik-vladar Morlak (Marko Pogačar), inspiriran likom Petra II. Petrovića Njegoša, kreće na put prema Italiji u potrazi za lijekom dok ga razara tuberkuloza. Njegova pratnja čine vjerni perjanik Đuko (Luka Petrone), kćerka Nara (Vanja Matić) i sluga Božo (Vladimir Milošević). To putovanje je više unutarnje nego geografsko – Morlak se suočava s vlastitom smrću, dok Đuko, rastrgan između odanosti i ljubomore, sve više tone u emocionalnu krizu. Njihov odnos nije eksplicitan, ali se kroz geste, tišinu i poglede gradi tenzija koja ne eksplodira, već se taloži.
Film se otvara kvaziprologom o selu, žabama i proročanstvu, koji se ne nastavlja, već služi kao metaforički uvod u svijet raspadanja i predosjećaja. U glavnoj priči, Morlak odbija političke igre i ratne nagrade, fokusiran na kontemplaciju i vlastitu propast. U Napulju susreće učenjaka koji ga fascinirano sluša, dok Đuko sve teže podnosi udaljavanje od doma i vladarevu bliskost s tuđinom. Kroz niz vinjeta, snova i dijaloških fragmenata, film prikazuje kako se moć ne gubi u borbi, već u tišini, bolesti i tuđini. Morlak se ne ruši, on se topi. A Đuko, koji sanja kamen kao zlato, ostaje svjedok tog otapanja.
Film se ne oslanja na klasičnu dramaturgiju. Umjesto toga gradi eliptičnu strukturu, vinjete bez očekivanja, dijaloge koji više podsjećaju na psalme nego na informacije. Odnos Morlaka i Đuka jezgra je filma, on se ne objašnjava, već se provlači kroz geste, poglede i prostor koji ostaje između njih. Tako gotovo svaka scena djeluje kao misaona pauza, gdje značenje ne proizlazi iz radnje, već iz tišine koja je okružuje.
Vizualno izniman film
Tematski, film se bavi raspadom ideala. Vladar nije više mit, ni figura, ni ideologija. On je bolestan, topi se pred svojim slugama, bez velikog spektakla. Đuko, njegov pratitelj, ne zna kako ga spasiti jer vladar više nije ideja, nego čovjek. Salatićev pristup Njegošu nije biografski. Taj njegov pristup možemo nazvati “arhitektura osjećaja “, gdje citati, metafore i prostor ne oživljavaju povijest, nego ju razgrađuju.
Ono što posebno treba istaknuti je da je ovaj Salatićev film vizualno izniman. Kamera Ivana Markovića bilježi pejzaže, lica i vremenske slojeve s nevjerojatnom preciznošću. Svaki kadar djeluje kao platno, ali bez uljepšavanja. Svijet u kojem se kreću likovi je hladan, hijerarhijski, očišćen od romantičnih iluzija. Tereni su pusti, interijeri ogoljeni, tijela statična i sve to i više nego jasno sugerira na raspad unutarnjih struktura. Zvuk je prigušen, pozadinski, a dijalozi rijetki, gotovo obredni.
No film ima i svoje slabosti. Ritam je prilično neujednačen, osobito u srednjem dijelu, gdje atmosfera prevladava nad radnjom a emocionalna tenzija počinje stagnirati. Dijelovi poput “Umjesto prologa ” i “Umjesto epiloga ” djeluju formalno zanimljivo, ali narativno su dosta nejasni. Neki glumci ne uspijevaju održati ton, pa se poetika scene gubi.
Prigovor se može uputiti i na montažu. Naime, u pojedinim dijelovima ostavlja dojam fragmentacije bez jasne potrebe, prijelazi između scena ponekad prekidaju emocionalni tok. Što se tiče same radnje, motiv putovanja prema Italiji ostaje više simboličan nego konkretan, što može zbuniti dio publike koja traži jasniji okvir.
Važno je istaći da glazbu filma potpisuje Mai Mai Mai. Riječ je solističkom projektu talijanskog glazbenika Tonija Cutronea, poznatog po eksperimentalnim zvučnim pejzažima. Njegov stil spaja južnoitalski folklor, industrijski drone, proto-techno i miasmične elektronske teksture, stvarajući ono što kritika naziva mediteranskom hauntologijom.
Hrvatski pjesnik kao crnogorski vladika
U filmu, zvuk ne prati radnju. On je prigušen, pozadinski, gotovo ritualan, prožet tišinom i određenom nelagodom. Za glazbu se može reći da ne ilustrira prizore, već ih proganja, dodajući sloj duhovne težine i osjećaj da se moć raspada ne samo kroz tijelo, već i kroz zvuk. To “raspadanje” prisutno je kao simbol u gotovo svim segmentima filma – od zvuka i slike, do odnosa, jezika i samog tijela vladara. Dodatno treba istaći da je ritam filma iznimno spor, čime se dodatno naglašava njegova meditativna narav i prostorna statičnost.
Jedna od zanimljivosti filma svakako je to da je za ulogu crnogorskog vladara Morlaka odabran Marko Pogačar, hrvatski pjesnik kojem je ovo prva filmska uloga. Iako nije profesionalni glumac, on donosi prisustvo tišine i krhkosti koje savršeno odgovara figuri vladara koji se ne održava snagom, već prazninom. Njegova izvedba ne počiva na gesti ni izrazu, već na odsutnosti – tijelo koje propada, pogled koji ne traži, glas koji više šuti nego govori. U tom smislu, Pogačar ne glumi Morlaka, već ga utjelovljuje kao “ideju u raspadanju“, kao figuru koja se ne pamti po moći, već po tišini koju ostavlja.
Luka Petrone kao Đuko nudi suprotnost. On je osjetljiv, ranjiv, povremeno ljubomoran i melanholičan. Njegova unutarnja borba s vladarevom nemoći gradi napetost koja ne eksplodira, već ostaje pod površinom. Njihov odnos nije objašnjen ni definiran i upravo zato djeluje stvarno. Glumački, Petrone ne igra emociju, već je nosi – tiho, potisnuto, u pogledu koji ne traži odgovor, nego potvrdu boli.
Nije za sve ukuse i sve gledatelje
Spomenimo još lik kćeri Nare, koju glumi Vanja Matić. On je tu prisutan kao svojevrsni simbol prijelaza, generacijske krhkosti. Ne govori mnogo, ali donosi energiju svijeta koji nije podređen strukturi vlasti. Njezina pojava više služi atmosferi nego nekom bitnom razvoju radnje. Ostatak glumačke postave kreće se između profesionalaca i naturščika, što filmu ponekad dodaje dokumentaristički efekt, ali povremeno (podosta) oduzima na uvjerljivosti.
Unatoč svojim stilskim rizicima, Otapanje vladara ostaje samosvjestan autorski rad koji umjesto narativne logike bira atmosferu i osjećaj. Ivan Salatić ne rekonstruira povijest, on je koristi kao okvir za istraživanje ideoloških i intimnih raspadanja. Film svjesno odmiče od jasnog pripovijedanja i dramaturške predvidljivosti, naglašavajući tišinu, minimalizam i vizualni intenzitet. On zahtijeva strpljivog gledatelja koji prihvaća fragmentaciju, simboliku i izražajnost bez objašnjenja.
Svojim filmom Salatić prati i promatra proces gubitka autoriteta, bliskosti i tjelesne moći, ne kroz događaje, već kroz prostornu i emocionalnu statičnost. On ne traži da se film racionalizira, već da se doživi kao emocionalni i estetski impuls. Kao takav, nije za sve ukuse i sve gledatelje. No, za one koji traže vizualnu hipnozu, intimnu tišinu i tjeskobni elegijski puls on je ostvarenje koje ih neće ostaviti ravnodušnim.
O autoru
