Najnoviji film redatelja Joea Carnahana temelji se istinitom događaju te podsjeća na krhkost ljudskog života i snagu prirode. Unatoč dramaturškim nedostatcima, film nije dosadan i uspijeva zadržati pažnju gledatelja. Ovaj njegov film mogao je – i morao – biti bolje izveden. No, glumački je film solidno izveden a treba pohvaliti Zacharyja Levija i Josha Duhamela.
Filmovi o preživljavanju temeljenom na istinitim događajima oduvijek su privlačni za publiku. U njima se prirodna sila, poput mora ili oluje, pojavljuje kao nepristrani protivnik, što stvara univerzalnu napetost. Likovi nisu samo fikcija, već ljudi čija je borba za život stvarna, pa se publika lakše emotivno poveže.
Knjiga pa film
Takvi filmovi nude i katarzu: gledatelj promišlja vlastitu krhkost i snagu dok prati tuđu borbu. Na kraju, istinitost priče daje dodatnu težinu i inspiraciju – podsjeća da ljudska volja može nadjačati i najteže okolnosti. Film Nada umire posljednja (No Without Hope, 2025.), koji je stigao u naša kina, jedan je od takvih filmova i bavi se tragičnim događajem koji se odigrao 28. veljače 2009. godine.
Tada su četvorica prijatelja krenula na ribolov iz Clearwatera na Floridi. Na brodu su bili Nick Schuyler, bivši igrač sveučilišta South Florida, njegov najbolji prijatelj Will Bleakley, te dvojica NFL igrača – Marquis Cooper iz Oakland Raidersa i Corey Smith, koji je igrao za Detroit Lions i ranije za Tampa Bay Buccaneerse.
Cooperov brod se prevrnuo oko 50 milja od obale nakon što ih je udarila žestoka oluja. Njihovo sidro se zaglavilo ali Cooper nije htio da ga prerežu jer je nedavno već izgubio jedno. Stoga je odlučio da ga silom pokuša osloboditi. No, oluja je počela i njihov brod se prevrnuo a sva četvorica završila su u hladnom oceanu. Svi su se držali za prevrnuti trup, dok su valovi i hladna voda a kasnije i dehidracija, hipotermija i morski psima neumoljivo iscrpljivali njihovu snagu.
Nažalost, trojica – Bleakley, Cooper i Smith – nisu preživjeli. Jedini je spašen Nick Schuyler, kojega je obalna straža pronašla 2. ožujka 2009. kako se još uvijek drži za trup broda. Sve proživljeno opisao je u knjizi Not Without Hope, koju je napisao sa sportskim novinarom i piscem Jeréom Longmanom. Objavljena je početkom ožujka 2010. godine i poslužila je kao temelj za ovaj istoimeni film.
Neiskorišten potencijal
Redatelj filma je poznati Joe Carnahan, koji je skrenuo pažnju na sebe početkom 2000-tih. Tada je snimio gotovo odlične filmove Narko (Narc, 2002.) i As u rukavu (Smokin’ Aces, 2006.) pa su ga mnogi tada svrstavali u nova i velika imena žanrovskog filma. U ostale njegove značajnije filmove treba svrstati Opstanak (The Grey, 2011.), Završna igra (Boss Level, 2020.) te Iza rešetaka (Copshop, 2021.). Spomenimo da smo sredinom ove godine vidjeli i njegov ne baš sjajan film Sila iz sjene (Shadow Force, 2025.).
Sama priča filma ima veliki potencijal, emocionalni prije svega, jer se temelji na istinitom događaju koji sam po sebi nosi snažnu dramatičnost. No u konačnici taj potencijal nije u potpunosti iskorišten, pa film ostavlja dojam nedovršenosti. Tomu u prilog ide i to što film pati od nedostatka dinamike, jer neujednačen ritam i pojedini dijelovi koji se pomalo ‘razvlače’ rezultiraju anuliranjem napetosti. Klišeji i tropi ostavljaju dojam da film više imitira žanr nego što ga nadilazi.
Vjerojatno je riječ o odrazu neiskustva koscenarista debitanta E. Nicholasa Marianija, unatoč tome što je scenarij pisao zajedno s redateljem Carnahanom. Upravo se u tim slabijim dramaturškim potezima jasno osjeća nedostatak sigurnog rukopisa. To je vidljivo i u dijelu filma u kojem se publici pokušava objasniti kako hipotermija utječe na ljude, koja je po svemu izvedena prilično prenaglašeno i teatralno (da ne kažemo ‘patetično’).
Ipak, treba pohvaliti vizualni pristup: ocean je prikazan kao ‘živi antagonist’, stalno prisutan i prijeteći. Taj element daje filmu autentičnu atmosferu i podsjeća na neumoljivu snagu prirode. Unatoč tim kvalitetama, cjelina ostaje nedovoljno uvjerljiva i ne uspijeva u potpunosti prenijeti težinu istinite tragedije. Šteta što se nije više poradilo na dramaturgiji jer bi priča bila puno snažnija i dojmljivija.
Glumački dio filma izveden je solidno i nosi potrebnu emocionalnu težinu. Zachary Levi (Neslomljivi dječak/The Unbreakable Boy, 2025.), filmski serijal Shazam!) se izdvaja kao Nick Schuyler, jedini preživjeli, donoseći uvjerljiv portret čovjeka iscrpljenog borbom s morem. Tu je i Josh Duhamel (Vjenčanje za umrijeti/Shootgun Wedding, 2022.) u ulozi kapetana Timothyja Closea daje dodatnu dimenziju filmu kroz prikaz potrage i spašavanja, unoseći autoritet ali i potrebnu ljudskost u tim trenucima.
Moralo je biti bolje
Film Nada umire posljednja tematski je zanimljiv jer donosi priču koja sama po sebi nosi veliku emocionalnu težinu. Iako nije revolucionaran u izvedbi, vrijedan je zbog prikaza napetih i teških aspekata borbe za život. Prikazuje fizičke izazove poput hipotermije, iscrpljenosti i gladi, ali i emocionalne trenutke očaja i nade. Na neki način upravo u tome i leži njegova snaga – podsjeća nas na granice ljudske izdržljivosti.
Unatoč dramaturškim nedostatcima, film nije dosadan i uspijeva zadržati pažnju gledatelja. No, ostaje osjećaj da je sve moglo biti snažnije i dojmljivije da je dramaturgija bila čvršća. Stoga ostaje žal što se u ovom svom ostvarenju redatelj Joe Carnahan previše oslanja na klišeje žanra, pa ne uspijeva nadmašiti očekivanja. Ovaj njegov film mogao je – i morao – biti bolje izveden. Ipak, vrijedi ga pogledati zbog atmosfere koju stvara i podsjetnika na neumoljivu snagu prirode i ljudsku borbu.
O autoru
