James Watkins: “Za pravi horor potrebne su ljudske emocije”

“Ne govori zlo nije samo priča o nasilju ili preživljavanju; to je priča o ljudima koji pokušavaju razumjeti sami sebe u svijetu koji ih stalno stavlja na test”, govori engleski redatelj James Watkins.

S filmovima Rajsko jezero i Žena u crnom, engleski redatelj James Watkins skupio je priličan broj obožavatelja. Majstor za horor koji ne izvire iz krvoprolića i čudovišta, već iz ljudske psihe, Watkins uspjeva stvoriti fascinante likove koji se gledatelju uvlače pod kožu jednako svojom zavodljivošću koliko i stravom.

Inspiraciju za svoj novi film Ne govori zlo, redatelj je pronašao u istoimenom danskom filmu iz 2022. U priči o američkom bračnom paru čiji se vikend na idiličnom seoskom imanju kod šarmantne britanske obitelji vrlo brzo iz odmora snova pretvara u psihološku noćnu moru.

James McAvoy glumi Paddyja, patrijarha koji poziva svoje nove američke prijatelje u kuću na selu za vikend. Mackenzie Davis je u ulozi Louise Dalton koja zajedno s mužem Benom kojeg glumi Scoot McNairy i kćeri Agnes koju je utjelovila Alix West Lefler dolaze kod Paddyja i njegove obitelji na vikend odmor.

Naravno, Watkinsu ni u jednom trenutku nije bila ideja samo “preslikati” danski film, već je intrigantnu ideju odveo u sasvim drugom, neočekivanom smjeru.

Što vas je inspiriralo da napišete i režirate Ne govori zlo, temeljen na originalnom danskom filmu?

James Watkins: Mislio sam da je izvorni film iznimno dobro napravljen i poticajan na razmišljanje. Svidjela mi se bliskost osnovne premise priče: “dva para se upoznaju na odmoru…” Gotovo kao prvi redak neke šale! Iz perspektive likova, svidjela mi se ideja ljudi na odmoru koji preispituju smjer svojih života, a pritom se sprijateljuju s parom za koji vjeruju da možda ima odgovore. Film me uistinu privukao svojim prizemljenim “društvenim hororom”: istraživanjem kako nas moderna društva sputavaju pravilima, a horor u filmu oslanja se na naše društvene anksioznosti. Pomislio sam da je to vrlo dobro izveden film, u koji sam mogao pronaći vlastiti način da se uključim.

Koji su vam aspekti priče bili najzanimljiviji za istraživanje?

James Watkins: Bio sam uzbuđen zbog istraživanja užasa svakodnevnog života i društvenih interakcija. Znate, svijet je komplicirano mjesto i kako starite, postavljate si pitanja poput: “Koja su pravila? Igram li po ispravnima?” Igranje s tim pitanjima i anksioznostima činilo mi se zabavnim i povezivim za publiku.

Premještanjem radnje u Ujedinjeno Kraljevstvo i uvođenjem američkih protagonista, vidio sam način kako da priču učinim osobnijom i ponudim drugačiju kulturnu perspektivu. Američki par bi sigurno reagirao drukčije nego danski! Želio sam istražiti Benove i Louiseine izbore i njihove reakcije kad se brana uljudnosti konačno probije i sukob izbije na površinu. Kad društvena pravila postanu pravila špiljskog čovjeka, što onda? U stvarnom životu, vrlo malo nas zna kako se nositi s konfliktima i otvorenom agresijom. Kako se “normalni” ljudi suočavaju s abnormalnim situacijama? U kojem trenutku naše primarne potrebe nadvladavaju okove društva? U ovom sam kotlu želio testirati karaktere pod pritiskom. Htio sam da se Ben suoči s lažnim binarnim modelom muškosti – sirove snage špiljskog čovjeka naspram moderne “liberalne” slabosti – koju mu Paddy nameće. Namjerno sam želio izazvati površne rodne stereotipe: Louise je u posljednjem činu proaktivnija, više “alfa” nego Ben. Ali želio sam zadržati kaos, nespretnost i osjećaj straha. Mrzim kad ‘normalni ljudi’ u trećem činu odjednom počnu djelovati poput Navy Seal komandosa!

Kako biste opisali Paddyja, glavnog lika priče? Što Ben i Louise Dalton smatraju privlačnim kod njega i njegove supruge Ciare?

James Watkins: Paddy je vrlo živahan i ekstrovertan tip, prava duša zabave. Uživlja se, pomiče granice i pravi je zaljubljenik u prirodu. Mislim da Ben, koji je nešto zatvoreniji lik, u njemu vidi nekoga tko bi mu mogao pokazati bolji način života. Ben i Louise vide koliko su Paddy i Ciara slobodni i neopterećeni, možda ih čak gledaju kao uzore. Zbog toga ih posjećuju na njihovoj farmi, gdje Paddy predstavlja obećanje jednostavnijeg, prirodnijeg života, oslobođenog svih pravila suvremenog društva. Nažalost, to je lažno obećanje.

Paddy i Ciara imaju sina Anta koji ima govornu manu. Kakav je njihov odnos?

U Toskani ih vidimo kao brižne i ekstrovertne roditelje, ali kako se priča razvija, otkriva se puno složenija istina.

Tko su Daltoni iz vaše perspektive?

James Watkins: Daltoni su američki iseljenici u Londonu. Preselili su se zbog Benova posla koji je propao, ali su ostali jer su imali vizu. On je sredovječan čovjek koji strahuje da je “završio na otpadu”. Nije siguran kako se snalaziti u modernom svijetu i njegovim novim kodovima. Njegova veza s Louise je u opasnosti da se raspadne. Povrh toga, imaju kćer koja pati od anksioznosti i ima svog plišanog zeca Hoppyja, za kojeg Ben misli da bi ga trebala prerasla. Dakle, oni su par koji se bori kroz život, donekle zarobljeni u svojoj vezi. Kada upoznaju Paddyja i Ciaru, a kasnije ih pozovu na svoju farmu, gotovo to vide kao neku vrstu “bračnog odmora” ili priliku koja bi ih mogla “otključati”. No, naravno, stvari ne idu kako su zamislili.

Kako ste kreirali lik Paddyja s Jamesom McAvoyjem?

James Watkins: Kad sam počeo raditi s Jamesom, puno smo razgovarali o modernoj krizi identiteta, osjećaju obespravljenosti koji ljude, osobito muškarce, ostavlja podložne lošim mentorima poput Paddyja, koji odbacuje sva pravila u korist neke navodne “autentičnosti”. Razgovarali smo o političkim demagozima i povukli klasične reference, bilo da je riječ o Shakespeareovom Jagu, Mefistu ili drugim manipulatorima koji ljudima ulaze pod kožu. Htio sam da publika pomalo padne pod Paddyjev utjecaj, kao što se to događa Ben i Louise, i pokažem kako je lako za “normalnog” čovjeka poput Bena – koji ima svoje slabosti, ali nije ekstremist – da prihvati ovaj san i tako postane suučesnik u kaosu koji to stvara. Kao što Paddy kaže kad ga Ben i Louise pitaju zašto im to radi: “Zato što ste nam dopustili.”

James je iznimno inteligentan i savršeno razumio svoju ulogu. Paddy je narcisoidni sociopat koji voli biti najpametniji u prostoriji i pritiskati ljude. Ali bilo je važno da ga prikažemo kao privlačnog koliko i zastrašujućeg, s trunkom istine u onome što govori – kao i kod demagoga – oni uzmu malo istine i onda je začine gomilom gluposti. Osim toga, Paddy ima zabavnu, otkačenu osobnost, što Daltonima, kao Amerikancima, stvara dojam da nije sigurno je li ovaj tip ozbiljan ili samo britanski drzak. Paddy igra na to, a James McAvoy briljantno dočarava tu vrstu đavolske dvoličnosti mikro gestama, gotovo istodobnim smiješkom i smiješkom. Također smo željeli razviti Paddyjev odnos s Ciarom, koji je na kraju zlostavljački, kontrolirajući i manipulativan, premda dijele tu čudnu, izopačenu ljubav. Ironično, negativci u priči zapravo imaju ljubav, dok protagonisti priče pokušavaju doći do nje.

Što vam se svidjelo u radu s glumcem McAvoyevog kalibra?

James Watkins: Pisao sam ulogu imajući na umu Jamesa McAvoya. Osim njegovog nevjerojatnog talenta, on je stopostotno najpredaniji profesionalni glumac s kojim možete raditi – uvijek znatiželjan, posvećen i potpuno usredotočen. Paddy je nepredvidivi kralj mikroagresija, a za prikazivanje tih sitnih nijansi i balansiranje na toj liniji potreban je glumac svjetske klase.

Kako ste razvijali lik Ciare s Makenzie Davis?

James Watkins: Makenzie Davis i ja mnogo smo razgovarali o Ciarinom odnosu s Paddyjem. Ona je izrazito kompleksan lik. Na prvi pogled, čini se kao posvećena supruga i brižna majka, no ispod te fasade skriva mnogo više. U početku, ona se čini kao nježna i ugodna osoba, ali postupno otkrivamo njezinu emocionalnu zavisnost o Paddyju i njezin doprinos mračnim radnjama koje slijede. Ciara je s Paddyjem u gotovo parazitskom odnosu, podređena njegovoj volji i svjetonazoru. Istovremeno, ona se prilagodila toj ulozi, pa čak i uživa u dinamici moći koju dijele. U trenutku kad otkrijemo njihovu pravu narav, shvatimo koliko je ona suučesnica u njegovim djelima, a ne samo pasivni promatrač.

Makenzie je izvrsno donijela ovu dvoznačnost, balansirajući između nježne privrženosti i hladne okrutnosti, na način da publika nije sigurna kako se prema njoj postaviti. U početku je promatramo kroz Benove i Louiseine oči – kao savršenu majku i suprugu – no kako radnja napreduje, ona postaje simbol zastrašujuće, ali privlačne manipulacije. Njezin odnos s Antom, njihovim sinom, također dodaje složenost. Makenzie i ja radili smo na tome da prikažemo Ciaru kao ženu koja istinski vjeruje da djeluje iz ljubavi prema svojoj obitelji, ali je istovremeno potpuno nesposobna prepoznati destruktivne posljedice svojih izbora. Njezina veza s Paddyjem predstavlja gotovo kultovski odnos, a Makenzie je uspjela dočarati tu duboku zavisnost i emocionalnu disonancu.

Kako ste pristupili izgradnji napetosti i horora u Ne govori zlo?

James Watkins: Htio sam da horor u filmu proizlazi iz suptilnih, svakodnevnih situacija koje su lako prepoznatljive, ali obavijene osjećajem nelagode. U središtu je ono što zovemo “društveni horor” – napetost koja proizlazi iz kršenja društvenih pravila i konvencija, ali u mikrosvijetu interpersonalnih odnosa. Većina ljudi osjeća nelagodu kad se pravila bontona prekrše, ali što se događa kad se ti prijestupi eskaliraju u prijetnju životom?

U ovom filmu, klasični elementi horora nisu u fokusu – nema sablasnih duhova, serijskih ubojica ili čudovišta iz noćnih mora. Umjesto toga, htio sam istražiti strah od vlastite nemoći, osobito kada se suočavamo s društvenim normama i pritiscima. Na primjer, Ben i Louise su previše pristojni da bi postavili granice u ključnim trenucima – kad Paddy i Ciara počnu činiti čudne i uznemirujuće stvari, oni nisu spremni odmah reagirati jer ne žele biti nepristojni ili predramatični. To je taj neizrečen pritisak, potreba da budemo pristojni i suzdržani, koja često vodi do kaotičnih i nasilnih posljedica. Mislim da je u tome srž horora filma – to je neprestano napredovanje od male nelagode do potpune katastrofe.

Kao redatelj, koristio sam spor, ali postupan ritam da bih pojačao taj osjećaj nadolazeće prijetnje. Započinjemo film u relativno mirnom tonu, s idiličnim scenama iz Toskane, gdje se čini da je sve u redu. No, kako se film razvija, tako i atmosfera postaje sve zlokobnija, a napetost raste polako, ali neumoljivo. Radili smo na tome da svaki trenutak bude ispunjen osjećajem tjeskobe, ali bez eksplicitne prijetnje sve dok ne bude prekasno. Nadam se da će publika doživjeti isti osjećaj nemoći kao i Ben i Louise, te da će biti emocionalno uvučeni u taj svijet gdje je granica između običnog i strašnog iznimno tanka.

Koliko je bilo izazovno uravnotežiti horor i emocionalnu dramu?

James Watkins: Bilo je izuzetno važno da priča bude ukorijenjena u stvarnim ljudskim emocijama kako bi horor bio djelotvorniji. Filmovi poput Ne govori zlo postaju zaista zastrašujući tek kad se emocionalno povežemo s likovima. Ako ih vidimo samo kao obične horor arhetipove, publika neće mariti što im se događa. No, ako uložimo vrijeme u izgradnju njihove pozadine, odnosa i unutarnjih sukoba, tada postaju stvarni ljudi. Kad se horor dogodi, bol i strah su stvarniji.

Ovdje je fokus na Benovom i Louiseinom braku, na njihovoj nesigurnosti i neizgovorenim problemima. Oni dolaze iz svijeta koji ih čini ranjivima. Tako, kada horor dođe, on ne uništava samo njihovu fizičku sigurnost, već i njihove emocionalne temelje. To je ono što mi je bilo najvažnije – da likovi budu emocionalno stvarni i ranjivi, jer tada i horor postaje stvarniji i učinkovitiji.

U konačnici, Ne govori zlo nije samo priča o nasilju ili preživljavanju; to je priča o ljudima koji pokušavaju razumjeti sami sebe u svijetu koji ih stalno stavlja na test.

O autoru