Ekranizacija romana Stephena Kinga s kraj 70-ih, u režiji Francisa Lawrencea, već je prvog vikenda naišla na pozitivan prijem publike. Film ne govori samo o preživljavanju, već istražuje granice ljudske izdržljivosti kroz jednostavnu, ali snažnu vizualnu izvedbu. Riječ je o sirovom i intenzivnom ostvarenju u kojem svaka scena nosi jasnu težinu izbora.
Dugi hod (The Long Walk, 2025.) donosi ekranizaciju jednog od najranijih i najintenzivnijih romana Stephena Kinga, objavljenog pod pseudonimom Richard Bachman davne 1979. godine. Prije nego što je postao kralj horora, King je krajem ’70-ih i početkom ’80-ih pisao mračne distopijske romane pod navedenim pseudonimom. To su bile teške, sumorne priče o svijetu koji se raspada, gdje ekonomski i društveni slom rađa režime koji vladaju strahom i krvavim spektaklom.
Brzo prihvaćen od publike
Adaptacija ovog romana godinama je kružila među studijima, a konačno je realiziran pod okriljem kompanije Lionsgatea. Režiju potpisuje Francis Lawrence, koji se pokazao i više nego uspješnim u ekranizacijama romana slične tematike (filmski serijal Igre gladi/ The Hunger Games, Ja sam legenda/I Am Legend, 2007.). Film je adaptiran prema scenariju JT Mollnera (Smrtonosni susret/Strange Darling, 2023.), koji je ostao vjeran tonu izvornog teksta, ali ga je prilagodio suvremenoj filmskoj dinamici.
Premijera je izazvala veliko zanimanje među ljubiteljima žanra, osobito zbog činjenice da se radi o jednoj od rijetkih Kingovih priča bez nadnaravnih elemenata. Već nakon prvog vikenda film je dobio velike simpatije publike – na web portalu IMDb ocijenjen je visokom ocjenom 7.6/10 a na Rotten Tomatoes ima 90% pozitivnih kritika.
Spomenimo da je film snimljen s budžetom od 20 milijuna dolara. To je relativno skroman iznos za holivudski distopijski triler, ali s obzirom na zatvorenu radnju i fokus na psihološku tenziju, produkcija je usmjerena više na atmosferu nego na spektakl. Lionsgate je procijenio da će film tijekom prvog vikenda zaraditi oko 10 milijuna dolara.
Priča filma smještena je u Ameriku koja je nekako preživjela drugi građanski rat, ali vlada koristi kaos kako bi učvrstila kontrolu, šireći upozorenja o nadolazećem ekonomskom kolapsu. Kako bi podigla moral, svake se godine organizira “Dugi hod” – brutalno natjecanje u kojem pedeset mladića mora hodati bez prestanka, pod prijetnjom smrtonosnih kazni. Najslabiji bivaju pogubljeni na licu mjesta ako ne uspiju održati tempo, dok pobjednik dobiva značajnu novčanu nagradu i pravo na jednu želju.
Raymond Garraty (Cooper Hoffman) prijavljuje se za hod, potaknut osobnim motivom, što duboko uznemiruje njegovu majku (Judy Greer), koja naslućuje što ga čeka. Na putu mu se pridružuju Peter McVries (David Jonsson), Stebbins (Garrett Wareing), Gary Barkovitch (Charlie Plummer), Hank Olson (Ben Wang) i drugi, svaki sa svojim razlozima i strahovima. Raymond je odlučan pobijediti, vođen tajnom željom da učini nešto veliko sa svojom nagradom.
Bez glazbene manipulacije
Hod se odvija pod budnim okom bojnika (Mark Hamill), vođe natjecanja, koji bez milosti eliminira one koji ne utjelovljuju “američki duh”. Prvi gubitnici padaju zbog iscrpljenosti, ozljeda ili psihološkog sloma, dok se među preživjelima stvara krhka povezanost. Raymond pronalazi utjehu u Peteru, gradeći prijateljstvo dok zajedno svjedoče okrutnosti sustava. Tijekom dana i noći, hod postaje psihološki pakao, a smrt svakodnevna pojava. Svaki korak briše prošlost, a budućnost se svodi na pitanje: tko će ostati, a tko stati…
Možemo reći da Dugi hod nije samo adaptacija, to je povratak korijenima Kingove naracije, gdje strah ne dolazi iz čudovišta, nego iz sustava. Lawrence i JT Mollner istražuju koliko se lako ljudi pod pritiskom straha prepuštaju poslušnosti, ali i kakvu hrabrost i izdržljivost mogu pronaći u takvim okolnostima. Film se oslanja na psihološku tenziju i društvenu alegoriju, što ga čini iznimno relevantnim u današnjem kontekstu. Riječ je o politički pronicljivom trileru koji istovremeno funkcionira kao izvrsna zabava za širu publiku.
Film Dugi hod uspješno prenosi atmosferu distopije kroz jednostavnu, ali učinkovitu režiju. Vizualna jednostavnost – beskrajna cesta, iscrpljena tijela, tišina između koraka – postaje temelj za duboko uznemirujuću naraciju. Redatelj koristi prostor i ritam da bi stvorio osjećaj klaustrofobije na otvorenom, gdje svaki kilometar nosi težinu odluke. Prikaz nasilja u filmu je brutalan, sirov i zastrašujući, ali nikad nepotreban te služi kao ogledalo sustava koji kažnjava slabost, a ne kao sredstvo šoka. Upravo ta razina nasilja daje težinu priči i ne dopušta gledatelju da se emocionalno udalji.
Filmski jezik koristi tišinu kao oružje, a hod kao metaforu za trajanje, otpor i gubitak. Svaka scena nosi težinu izbora, a kamera ostaje nepomična dok se likovi raspadaju iznutra. Ono što je bitno naglasiti je da nema glazbene manipulacije, nema emocionalnih olakšanja, samo ritam koraka i pogled prema horizontu. Film uspijeva zadržati napetost bez oslanjanja na vanjske prijetnje, jer prava opasnost dolazi iznutra — iz iscrpljenosti, sumnje i straha. U tom smislu, Dugi hod nije samo priča o preživljavanju, nego i precizno konstruirana studija o granicama ljudske izdržljivosti. I to je ono što je u glavnom fokusu Lawrencea i Mollnera.
Nagla završnica
Iako film odmah ulazi u radnju, početni ritam djeluje iznenađujuće spor, kao da svjesno odgađa emocionalnu povezanost s likovima. Hod započinje brzo, ali napetost se gradi postupno, kroz tišinu i ponavljanje, što kod dijela publike može izazvati osjećaj zasićenja. Tomu možemo dodati i duge dijaloge u hodu, što može djelovati statično. Taj izbor ritma funkcionira kao kontrapunkt brutalnosti. Umjesto adrenalina, gledatelj dobiva iscrpljenost, što je u skladu s temom filma.
Završnica filma dolazi naglo, s intenzitetom koji ostavlja snažan dojam, ali bez postupne pripreme koja bi mu dala emocionalnu dubinu. Zbog tog ubrzanja, kod dijela publike može se javiti osjećaj da kraj nije dovoljno razrađen, već da se oslanja na šok umjesto na unutarnji rasplet. Za taj dio možemo reći da ovisi o subjektivnom doživljaju svakog gledatelja.
Glumački je film vrlo dobro odrađen. Cooper Hoffman (Licorice Pizza, 2021.) dao je vrlo dobar prikaz povučenog, ali odlučnog tinejdžera, bez pretjerivanja i bez pokušaja da ga učini herojem. Njegova izvedba je tiha i stabilna, dovoljno prisutna da nosi radnju, ali bez dramatizacije. David Jonsson (Bonhoeffer: Pastor. Špijun. Ubojica./Bonhoeffer: Pastor. Spy. Assassin., 2024.) unosi ravnotežu i ljudskost u priču, djelujući kao glas razuma među natjecateljima. Njegov nastup je jasan i kontroliran, s dovoljno izraza da se lik istakne bez potrebe za velikim scenama.
Mark Hamill (filmski serijal Ratovi zvijezda/Star Wars) donosi hladnu, kontroliranu prisutnost koja dominira svakom scenom u kojoj se pojavljuje. Njegov nastup je suzdržan, ali precizno odmjeren i bez pretjerivanja, s jasnim fokusom na autoritet i prijetnju. Vezano za njegov nastup važno je napomenuti da je izbjegao karikaturalni ton u prikazu svog lika koji je lišen gotovo svake ljudskosti. Njegova uloga je ‘mala po pojavljivanju” ali ključna za atmosferu filma – njegov lik je simbol sustava, a može se primijetiti da ga Hamill igra s dozom umora i cinizma koji podsjeća na kasnijeg Lukea Skywalkera u Ratovima zvijezda.
Promatranje umjesto navijanja
Dugi hod Francisa Lawrencea je krvav, sirov i intenzivan film. Lawrence nije stranac dojmljivim distopijskim pričama a Kingov roman je upravo takav. On pokazuje i dokazuje kako se distopija može prikazati bez vizualne prenatrpanosti, kroz atmosferu i ritam. Scenarij JT Mollnera ostaje vjeran izvorniku, ali ga prilagođava suvremenim filmskim očekivanjima, bez gubitka autentičnosti.
Produkcija je pažljivo oblikovana kako bi se zadržala autentičnost Kingove vizije, uz vizualni stil koji evocira izolaciju i unutarnju borbu. Film ne traži od gledatelja da navija, već da promatra. I to s nelagodom, jer nasilje nije spektakl, nego struktura. Upravo ta suzdržanost u izrazu daje filmu snagu i razlikuje ga od drugih adaptacija Kingovih djela. Vizualna jednostavnost, psihološka napetost i društvena alegorija stapaju se u cjelinu koja ostaje u gledatelju dugo nakon završetka.
Film uspijeva zadržati emocionalnu težinu i tematsku jasnoću bez oslanjanja na klasične žanrovske trikove. On se neće koji se pamti po scenama (iako ima nekoliko upečatljivih), nego po osjećaju koji ostavlja – iscrpljenosti, tišini i pitanju koje ne prestaje odzvanjati. Ova Kingova ekranizacija predstavlja spoj književne težine i filmske preciznosti, bez potrebe za spektaklom, jer tišina i hod govore dovoljno.
O autoru
