‘Demon Slayer: Kimetsu no Yaiba – The Movie: Infinity Castle’: Odličan početak završne trilogije jednog od najvećih animea svih vremena

Vjerojatno ste čuli da je domaće i svjetske kino blagajne poharao novi Demon Slayer film, Demon Slayer: Kimetsu no Yaiba – The Movie: Infinity Castle. Mi smo, naravno, pogledali film još u pretpremijeri, a sada ćete saznati je li hype doista opravdan ili ne.

Demon Slayer: Kimetsu no Yaiba neupitno je jedna od najpopularnijih animanga franšiza svih vremena, čemu svjedoče i brojke prodaje za mangu te gledanost izvorne anime serije. I dok su fanovi izvorno očekivali posljednju sezonu koja će zaključiti anime (manga je završila prije dosta vremena), producenti su nas odlučili počastiti s tri dugometražna filma za kraj sage.

Prvi od ta tri filma došao je u domaća kina u rujnu nakon sjajne japanske premijere, ovoga puta čak s hrvatskim titlovima, što govori o veličini ovog projekta; obično ti anime filmovi upadnu nasumično na kino-program s engleskim titlovima, što nije problem sam po sebi jer ciljana publika uglavnom govori engleski bolje nego hrvatski, ali ovo dokazuje da su s Demon Slayerom distributeri ipak pucali na malo širu publiku, a sudeći po brojkama, to su i uspjeli.

Ne otkrivajući previše o samoj radnji, Beskonačni dvorac nastavlja se direktno na posljednju sezonu anime serije te prikazuje prvi dio epske borbe Demon Slayera protiv Muzanovih Upper Moon demona, ali i samoga Muzana. Ima tu svega, od epskih okršaja, (ne)očekivanih smrti i sjajnih pozadinskih priča (posebice za Akazu i Zenitsua), tako da u narativnom smislu film donosi sve ono što smo očekivali. S ukupnim trajanjem od dva i pol sata – što je ekvivalent nekih 6 do 7 epizoda animea – Infinity Castle je film koji u narativnom smislu ispunjava sva očekivanja i donosi i više nego dovoljno materijala za ljubitelje serijala.

Sve eventualne prigovore oko pretjerane kratkoće određenih elemenata, odnosno pretjerane dužine drugih elemenata ipak treba usmjeriti na samog Gotōgea, s obzirom da je film – kao i cijeli anime, uostalom – prilično vjerna adaptacija mange. Naravno, u tom pogledu film treba promatrati kao prvi dio trilogije, tako da svi oni nerazriješeni narativni elementi namjerno su takvi jer će se u dvama nastavcima priča nadovezati i na njih.

Ova nas priča dovodi do same kvalitete adaptacije u tehničkom smislu. Jednom je autor ovog teksta pročitao da je Demon Slayer tek „prosječna manga“ koju je do razine remek-djela uzdigao „izvrstan anime“. I dok je istina da adaptacija može potopiti ili spasiti neku mangu, ako imate dobru priču samu po sebi, teško da ćete dobiti toliko groznu adaptaciju da nećete htjeti uopće gledati anime (istina, Uzumaki će nas možda demantirati, ali ipak su tu okolnosti znatno drugačije). U tom pogledu, ne bismo se složili da je Demon Slayer prosječna manga; Gotōge možda nije najkvalitetniji ilustrator, ali priča je (izuzev kontroverznog epiloga) bila sjajna i prepuna briljantnih, ali i emotivnih trenutaka tako da se nipošto ne može govoriti o djelu koje je anime izvukao.

Međutim, možemo se složiti s time da je anime adaptacija Gotōgeovom pomalo trapavom crtačkom stilu dala jednu višu razinu vizualne kvalitete, a to je svakako doprinijelo i na popularnosti samog serijala. U tom pogledu, Infinity Castle nimalo ne zaostaje i često prisutna činjenica da anime filmovi – zbog načina produkcije i financijskih okolnosti – budu jedno koplje iznad po kvaliteti animacije u odnosu na anime (iako, možda nas i onaj FMA: Brotherhood film demantira tu, ali neke je stvari bolje ne spominjati) vidljiva je i ovdje, uz jednu modifikaciju: Infinity Castle nije bio baš jedno koplje iznad animea iz prostor razloga što je cijeli anime imao gotovo filmsku kvalitetu od samoga početka.

Da, film je ponešto spektakularniji i fluidnost same animacije jest bolja, ali anime serijal naprosto je toliko dobra da razlika nije toliko vidljiva, što je apsolutni plus za produkcijski tim koji stoji iza adaptacije, a to je ekipa iz studija ufotable.

Jedini istinski nedostatak ovoga filma bile su uvodna i odjavna pjesma, odnosno OP i ED teme. Fanovi će znati da nam je Demon Slayer kroz godine dao velik broj sjajnih numera kao što su „Gurenge“ ili „Zankyōsanka“ (ovo su samo primjeri, skoro sve su čisti bangeri), a povratak franšiznih teškašica – aimer i LiSE – vjerojatno najjačih J-POP vokalistica u ovom trenutku, podigao je nade da ćemo dobiti još dvije sjajne pjesme, međutim i „Taiyō ga Noboranai Sekai“ i „Zankoku no Yoru ni Kagayake“ su, unatoč sjajnim vokalnim izvedbama i nelošim tekstovima, bile su prilično zaboravljive i vjerojatno neće postati dio antologije same franšize.

U konačnici, treba reći da je Infinity Castle sjajan početak završne trilogije. Ufotable još se jednom potrudio predstaviti nam vrhunski animacijski proizvod, a rekordi koje film obara na blagajnama pokazuju koliko se ovaj projekt isplatio. Naravno, razlozi ovakvog kraja adaptacije vjerojatno leže u financijama – producenti su vjerojatno bili svjesni da će zaraditi puno više ako naprave tri filma nego da rade novih 25 epizoda koje će u velikoj mjeri ionako biti piratizirane – i možemo raspravljati oko validnosti takve odluke (My Hero Academia, primjerice, nije završila na taj način), pogotovo u vremenu kada su ovakvi (canon) filmovi sve češći (nastavak Chainsaw Man animea, primjerice, neće biti nova sezona, već Reze Arc film, koji bi sljedećeg mjeseca trebao ići u svjetsku distribuciju, a sjećate se sigurno i dva Jujutsu Kaisen filma).

Međutim, neovisno o zaključku te rasprave i odgovoru na pitanje je li ovo samo money-grabbing odluka da producenti zarade na već ionako lukrativnoj franšizi, treba reći da je Infinity Castle sjajan film i da producenti nisu nimalo štedjeli na konačnom proizvodu. Dobili smo izvanrednih dva i pol sata akcije i dobre priče, zbog čega će čekanje sljedećih filmova – koji su najavljeni tek(!) za 2027. i 2029. godinu – biti prilično teško.

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora