Početkom studenoga glumačka legenda Anthony Hopkins objavio je memoare Dobro smo ispali, mali. Iskrena i dirljiva knjiga, prožeta humorom i introspektivnom toplinom, nadilazi glumačku karijeru i postaje priča o životu, iskušenju i pobjedi. Njegov glas u pisanju odražava istu intenzivnost koju donosi na sceni i ekranu.
Sir Anthony Hopkins, filmska i kazališna glumačka legenda poznat je po intenzivnim i slojevitim interpretacijama likova, često kombinirajući hladnu distancu s dubokom emocionalnom snagom. Osvojio je brojne nominacije i nagrade, među njima se ponajviše ističu četiri BAFTA-e, dva Emmyja, počasna Zlatnu palmu u Cannesu te dva Oscara od ukupno šest nominacija.
Objava u Hrvatskoj kada i u svijetu
Njegova karijera obuhvaća više od šest desetljeća, a smatra se jednim od najznačajnijih glumaca svoje generacije. Svoju prvu filmsku ulogu ostvario je u filmu A Flea in Her Ear (1967), koji je adaptacija poznate francuske farsične komedije Georgesa Feydeaua. Godinu dana kasnije glumio je, uz Katharine Hepburn i Petera O’Toolea u povijesnoj drami Zima jednog lava (The Lion in Winter). I to je bio njegov prvi značajniji nastup koji ga je predstavio široj publici i kritici. Do danas je nastupio u više od 120 filmskih i TV naslova a među njima možemo, kao najznačajnije, izdvojiti Čovjek slon (The Elephant Man, 1980.), Kad jaganjci utihnu (The Silence of the Lambs, 1991.), Howards End (1992.), Na kraju dana (The Remains of the Day, 1993.), Nixon (1995.), Amistad (1997.), Dvojica papa (2019.) te Otac (Father, 2020.). Dakako, ova lista se može još proširiti s filmovima koji svjedoče o njegovoj neiscrpnoj glumačkoj energiji.
Anthony Hopkins okušao se i kao redatelj, snimivši dva filma – Kolovoz (August, 1996.) i Kaos sudbine (Slipstream, 2007.). Oba su vrlo osobna i eksperimentalna ostvarenja, a u njima istražuje vlastite teme i vizualne pristupe. Time je pokazao želju da se izrazi i izvan glumačkog okvira, potvrđujući svoju svestranost i autorsku znatiželju.
Njegov privatni život obilježen je trima brakovima i složenim odnosom s obitelji, dok je u javnosti poznat po iskrenosti i ponekad oštrom humoru. Hopkins se godinama borio s alkoholizmom, a kasnije je otvoreno govorio o tom iskustvu i o snazi koju je pronašao u trijeznosti. Osim glume, on je i glazbenik, skladatelj i slikar, što pokazuje širinu njegovih interesa. Godine 1993. kraljica Elizabeta II. odlikovala ga je titulom viteza, čime je postao Sir Anthony Hopkins.
Početkom studenoga ove godine Anthony Hopkins objavio je svoje memoare pod naslovom Dobro smo ispali, mali (We Did OK, Kid). Objava memoara izazvala je veliko zanimanje medija i čitatelja diljem svijeta. Gotovo istodobno memoari su objavljeni i u Hrvatskoj, u izdanju nakladnika Znanje. Za hrvatske čitatelje knjigu je preveo Mladen Kopjar.
Najbolje napisana uloga
Rođen i odrastao u Port Talbotu, gradu obilježenom ratom i depresijom, Hopkins je od malih nogu bio okružen muškarcima koji su izbjegavali pokazivati emocionalnu ranjivost. Kao dječak često je bio otpisivan od strane vršnjaka i odraslih, no presudan trenutak dogodio se kada je gledao filmsku adaptaciju Hamleta iz 1948. godine, u kojoj se probudila strast koja će oblikovati njegov životni put.
Memoari donose i priču o njegovom ulasku na Kraljevsku akademiju dramske umjetnosti u Londonu, gdje ga je Laurence Olivier osobno odabrao kao svoju zamjenu u Nacionalnom kazalištu. Hopkins evocira i susrete s idolom Richardom Burtonom, od slučajnog djetinjeg poznanstva do kazališne garderobe u zrelim godinama. Za ulogu Kralja Leara crpio je inspiraciju iz stoicizma vlastitog oca i djeda, dok se kroz knjigu provlači motiv fotografije trogodišnjeg Tonyja koju nosi kao podsjetnik na drugu šansu za sreću.
U svojim memoarima, na što će se neki možda i iznenaditi, Hopkins filmove ne tretira kao detaljne analize, nego kao životne prekretnice koje su ga oblikovale. Dio zapisa posvećen filmu Kad jaganjci utihnu donosi niz zanimljivih ali i duhovitih detalja. Tako je, kada je Hopkins dobio poziv od svog agenta Dicka Blodgetta u kojem mu kaže da ima zanimljiv scenarij za njega. Agenta je upitao o čemu se radi u filmu a kada je čuo naslov filma upitao ga je: “Je li to dječji film?“
Inače, ulogu u filmu je prihvatio nakon što je pročitao svega 15 stranica scenarija. Nazvao je Blodgetta i rekao mu: “To je najbolje napisana uloga koju sam ikad čitao. Ne želim više čitati ukoliko ponuda nije ozbiljna.” Danas, s odmakom od tri desetljeća, jasno je da Hopkins u svojoj procjeni nije pogriješio. Uloga Hannibala Lectera ušla je u povijest filma i donijela mu svjetsku slavu te najprestižnije nagrade.
Fokus na unutarnje stanje
Priča o filmu Nixon (1995.) također donosi niz pikanterija – od toga da je Hopkins mislio kako je redatelj Oliver Stone lud što njega, Britanca, želi angažirati za ulogu američkog predsjednika Richarda Nixona, pa sve do vježbanja naglaska i gotovo odustajanja od uloge nakon razgovora s kolegom Paulom Sorvinom, koji mu je otvoreno rekao da je loš izbor za tu ulogu.
Filmske uloge u knjizi funkcioniraju kao orijentiri u priči o trijeznosti i osobnom rastu. Nudi se malo ono što možemo nazvati “iza kulisa” te umjesto filmske analize, Hopkins se fokusira na unutarnje stanje koje ga je vodilo kroz karijeru. U tom kontekstu, potpuno je razumljivo da je najživlje stranice posvetio filmu Kad jaganjci utihnu, dok su ostali naslovi spomenuti kraće.
Mnogi čitatelji možda će ostati iznenađeni što neki od njegovih velikih filmova, poput Amistada, Howards Enda ili Na kraju dana, ostali gotovo neobrađeni, iako su mu donijeli iznimnu kritičku pažnju i oblikovali njegov status u povijesti filma. Slično vrijedi i za novije naslove poput Dvojice papa, koji su mu otvorili novu generaciju publike, ali u memoarima nemaju značajnije mjesto.
Ukupno gledano, filmovi u knjizi djeluju kao simboli puta preživljavanja, umjetnosti i samospoznaje, dok sama karijera ostaje prikazana selektivno, kroz prizmu onoga što je Hopkins smatrao osobno presudnim. Na to nikako ne treba gledati kao na manu, jer riječ je o memoarima, a ne o službenoj filmskoj biografiji, pa je prirodno da legendarni glumac bira ono što mu je intimno najvažnije.
U knjizi se pojavljuju i iskreni komentari o ljudima koji su zaslužili njegovu kritiku ili čak prezir, što daje dodatnu autentičnost i osobni ton. Hopkins se ne ustručava iznijeti otvorene prosudbe o kolegama i suradnicima, pa i onda kada one nisu laskave. Takvi zapisi pokazuju da autor ne skriva vlastite dojmove iza konvencionalne pristojnosti, nego se odlučuje za potpunu iskrenost. Kritičari ističu da upravo ta otvorenost memoarima daje osobni ton koji ih razlikuje od tipičnih glumačkih autobiografija. Time se knjiga pretvara u dokument ne samo o njegovom životu, nego i o njegovom pogledu na ljude i odnose koji su ga oblikovali.
Vlastita slabost i nova snaga
Jedan od najsnažnijih i najiskrenijih dijelova ovih Hopkinsovih memoara odnosi se na njegovu borbu s alkoholizmom. Bez uljepšavanja, on otvoreno priznaje kako mu je ovisnost uništila prva dva braka i ozbiljno narušila odnos s jedinim djetetom. Posebno potresno opisuje trenutke kada je bio na rubu života, svjestan da ga alkohol vodi prema samouništenju.
Upravo ti bliski susreti sa smrću postali su prekretnica: odluka o trijeznosti, donesena prije gotovo pola stoljeća, pokazala se presudnom za njegov osobni i profesionalni opstanak. Tu valja istaknuti da Hopkins o toj temi piše bez patetike, ali s dubokom ranjivošću i iskrenošću, što memoarima daje emocionalnu težinu i vjerodostojnost. Sam priznaje da je njegov alkoholizam bio nastavak obrasca koji je gledao u djetinjstvu, okružen muškarcima koji su alkohol koristili kao bijeg od emocionalne ranjivosti.
Ti zapisi privlače čitatelja jer otkrivaju glumca iza maske – čovjeka koji se suočio s vlastitim demonima i pronašao snagu da ih pobijedi. Njegova priča o alkoholizmu nije samo osobna ispovijest, nego i svjedočanstvo o mogućnosti promjene, o hrabrosti da se prepozna vlastita slabost i pretvori u novu snagu. Hopkins naglašava da je upravo trijeznost otvorila prostor za njegovu kasniju disciplinu i kreativni uspon.
Memoari time dobivaju univerzalnu dimenziju – nisu samo priča o glumcu, nego i o čovjeku koji je pronašao izlaz iz ovisnosti. Njegova odluka o trijeznosti, donesena u trenutku krajnje krize, pokazuje koliko je osobna transformacija bila nužna za opstanak. Iz svake stranice izbija zahvalnost prema životu, jer bez tog zaokreta Hopkins ne bi dosegnuo svoj kasniji umjetnički vrhunac. Upravo zato, stranice o alkoholizmu funkcioniraju i kao poruka čitateljima da se i iz najmračnijih iskustava može roditi nova snaga.
Priča o životu, iskušenju i pobjedi
Sir Anthony Hopkins piše jednostavno i jasno, pa se knjiga čita bez napora. Njegov stil je izravan, ali istodobno prožet humorom i introspektivnom toplinom. Memoari su dirljivi i iskreni, s naglaskom na osobnu priču, a ne na filmografsku analizu. Čitateljima nude intiman pogled na glumca koji se ne skriva iza maske svojih uloga. Oni su svjedočanstvo o preživljavanju, promjeni i snazi ljudske volje.
Knjiga se čita brzo, ali ostavlja dubok i trajan dojam. Hopkinsov glas u pisanju odražava istu intenzivnost koju donosi na sceni i ekranu. Memoari su podsjetnik da iza svjetske slave stoji čovjek koji se suočio s vlastitim slabostima. Na kraju, Dobro smo ispali, mali ostaje knjiga koja nadilazi glumačku karijeru i postaje priča o životu, iskušenju i pobjedi.
O Anthonyju Hopkinsu
Sir Philip Anthony Hopkins (31. 12. 1937., Port Talbot, Glamorgan, Wales) jedan je od najprepoznatljivijih i najplodnijih britanskih glumaca. Karijeru je započeo na kazališnim daskama, radeći pod vodstvom Laurencea Oliviera, prije nego što je prešao na uloge u brojnim hvaljenim filmovima. Tijekom šezdeset godina duge karijere za svoje izvanredne glumačke izvedbe primio brojne nagrade, uključujući dva Oscara, četiri BAFTA nagrade, dvije Primetime Emmy nagrade te nagradu Laurencea Oliviera. Trenutačno živi u Los Angelesu, Kalifornija, sa suprugom Stellom.
O autoru
