Ainda Estou Aqui sjajan je brazilski film koji nas suočava s tragedijama prošlosti, s osobnom i kolektivnom boli, i s terorom čije razmjere generalno možemo samo zamisliti, a zahvaljujući ovakvim pričama djelomično i osjetiti.
Ainda Estou Aqui, ili Još sam tu, brazilski je film koji je ove godine prošao prilično dobro na Oscarima te je zbog svoje emocionalne snage i povijesne važnosti dobio salve pohvala. Nominiran je za najbolji film i najbolji strani film, ali i za najbolju glumicu (Fernanda Torres). Film je potresna osobna priča o diktaturi koja je pogodila cijeli Brazil, o teroru i hororu nad jednim narodom prikazanim kroz prizmu jedne obitelji.
Film je režirao Walter Salles, dosta plodan brazilski filmaš, a koji će generalnoj publici koja je manje upućena u brazilsku kinematografiju vjerojatno biti najpoznatiji kao producent slavnog filma Cidade de Deus (hrv. Božji grad) iz 2002. Čovjek je radio i kao scenarist i kao redatelj, mahom na igranim filmovima, a međunarodnu slavu stekao je upravo filmom Ainda Estou Aqui, koji je već dobio tri nagrade u Veneciji, uz nominaciju za Zlatnog lava.
Lice i naličje diktature
Ainda Estou Aqui površinski je povijesni film. Temeljen je na istinitim činjenicama iznesenim u istoimenoj knjizi Marcela Paive, sina Rubensa Paive, čiji nestanak predstavlja temeljni narativni moment filma oko kojega se gradi ostatak priče. O čemu se zapravo radi?
U razdoblju Hladnoga rata, dakle nakon Drugog svjetskog rata, Brazil je prolazio kroz izrazito nestabilan period svoje povijesti. Bilo je tu svega, međutim najvažnije je istaknuti da su generalno svi pokušaji uvođenja stabilne demokracije do sredine 90-ih godina neslavno i najčešće nasilno propadali. Pučevi su bili stvarnost s kojom je narod Brazila morao živjeti, a svaka je vojna hunta sa sobom donosila novi vid terora.
Ovaj film tematizira vojnu diktaturu koja je svoju upravu započela 1964. godine, a vrhunac je doživjela 1969. i 1970. godine, nakon što je tročlana vojna hunta „prepustila“ vlast Emíliju Garrastazuu Médiciju, čovjeku iz vojske koji je – unatoč kratkoročnom gospodarskom čudu – ostao zapamćen kao beskrupulozni diktator čija je vlast bila apsolutni zenit vojne diktature.
Iako Brazil nije bio potpuno izoliran, unutarnjopolitička situacija bila je teška i država se vrlo okrutno obračunavala s bilo kakvim oblikom prijetnje ili opozicije (detalji o tome navode se na kraju filma, zastrašujući detalji).
Istovremeno, obitelj Paiva živi u priličnom blagostanju te naizgled sretno i bezbrižno. Najstarija kći bez problema putuje u London i priprema se za studij u Britaniji, otac – inženjer i bivši parlamentarni zastupnik – planira izgradnju nove kuće na elitnoj lokaciji i sve se čini idiličnom. I dok sjena horora uvijek vreba, čini se kako će obitelj Paiva biti pošteđena.
Međutim, jednoga dana, muškarci upadaju u kuću obitelji Paiva, odvode Rubensa i obećaju da će ga vrlo brzo vratiti, ali to se ne događa, već ubrzo odvode i majku Eunice i drugu najstariju kćer, Elianu. Elianu puste vrlo brzo, majku puste nakon nekoliko dana, međutim Rubensa nema i njegova je lokacija nepoznata. Država negira da je ikada uhitila Rubensa i ta zastrašujuća činjenica pokazuje svu groznu moć diktature.
Postoji određeni otpor i formalni način borbe, međutim – kako film otkriva – bit će potrebna desetljeća da država prizna što se dogodilo. Poput sjajnog filma Argentina, 1985., koji je imao sličnu temu – bavio se terorom vojne diktature u Prljavom ratu u Argentini – Ainda Estou Aqui kroz priču jedne obitelji prikazuje sav horor jednog zločinačkog režima. I dok Argentina, 1985. obrađuje nešto kasniji period i to iz perspektive samih boraca protiv tog horora, Ainda Estou Aqui ostavlja utoliko dublju i moćniju impresiju jer prikazuje priču iz osobne perspektive, a s time se uvijek lakše poistovjetiti.
Priča o boli koju tiho, ali moćno iznosi sjajna Fernanda Torres
Tu se zapravo nalazi saga ovoga filma. Jasno, povijesni filmovi o diktaturama i njihovim reperkusijama uvijek dobro prolaze, neovisno o tome u čijoj se diktaturi radi. Teror koji siju i za sobom ostavljaju takvi režimi univerzalan je, neovisno o tome što je svaka priča horor za sebe, tako da su te priče generalno jako dobre za jednu kvalitetnu adaptaciju. Međutim, Ainda Estou Aqui donosi jednu drugačiju formulu. Ona nije potpuno revolucionarna, ali je izrazito nabijena emocijama i tu je sukus ovoga filma, odnosno razlog zašto je on toliko dobar.
Bol, strah i neizvjesnost koje prikazuje toliko su opipljivi, čak i ako u filmu nema nekog naglašenog pathosa. Sve je nekako nijemo i prigušeno, kao i narod koji je trpio pod diktaturom, tako da u tom prikazu postoji i određeni simbolični aspekt koji filmu daje dodatno na kvaliteti.
I dok je priča o sudbini Rubensa Paive i njegove obitelji gorkoslatka – gorka u svojoj patnji, slatka u svom raspletu – Eunice Paiva je ta koja cijelu tu tragediju iznosi gotovo pa samostalno na svojim leđima. Ima ona povremenu pomoć, međutim zamislite situaciju u kojoj se našla žena koja nije znala da joj se suprug bori protiv diktature, koja je u jednom poslijepodnevu izgubila skoro sve što je imala, prošla mučenje i zatvor diktature, djelomični raspad obitelji, gašenje planova i želja, a uz to sve morala brinuti o petoro djece, dio kojih uopće nije bio svjestan razmjera te tragedije. I dok Eunice to nije podnijela stoički u potpunosti, podnijela je to hrabro i pokazala vlastitu snagu u okršaju sa silom koja je, bez imalo sumnje, bila iznimno destruktivna.
Fernanda Torres bila je apsolutno sjajna u svojoj ulozi. Od sreće, preko boli, do prigušne tuge i neoslobođenih krikova i urlika, jer Eunice je morala održati svoju snagu radi svoje djece, Fernanda Torres iznijela je ovaj film na svojim leđima jednako kao što je prava Eunice iznijela vlastitu priču. Sve je apsolutno bilo sjajno u ovoj ulozi i brazilska je glumica naprosto veličanstvena. Bez imalo šminke, bez ikakvih posebnih rekvizita, samo uz geste i (ne)izgovorene riječi, ona je bez imalo sumnje najbolja ženska uloga prošle godine.
Već je dobila niz nagrada za svoju ulogu, a prema svemu viđenom, trebala bi biti i glavna favoritkinja za Oscara; sve ostalo bila bi potpuna nepravda (sorry, fanovi Mikey Madison i Demi Moore, ali Fernanda Torres je liga za sebe ove godine).
Ainda Estou Aqui ima ono nešto
Bez imalo sumnje, Ainda Estou Aqui sjajan je film. Temeljen na jako pomno izrađenom scenariju, film vješto kombinira povijesno i osobno, donoseći priču koja je istovremeno i lekcija iz povijesti, odnosno upozorenje, ali i vrlo intimna priča o osobnoj boli i iskušenjima s kojima se, na ovaj ili onaj način, možemo suočiti svi. Snaga ovoga filma leži upravo u činjenici da je jednu tako složenu temu spustio na osobnu razinu i omogućio nama, kao gledateljima, da se vrlo efikasno povežemo s njom.
U suštini, Ainda Estou Aqui najbolji je igrani film prošle godine, a iako neće dobiti Oscara za najbolji film, smatramo da bi trebao. Svojom snagom nadvisuje čak i sjajnog Brutalista, maestralnu Konklavu i beskrajno simpatičnu Anoru, filmove koji se mogu opisati kao jaki kandidati, jer posjeduje jednaku razinu umjetničke kvalitete, ali jednu dodatnu razinu nepatvorene i snažne emocije. I dok Flow i dalje ostaje na samom vrhu, Ainda Estou Aqui došao mu je vrlo blizu.
O autoru
