Najnoviji film srpskog redatelja Nikole Ležaića možemo okarakterizirati kao topli i emotivni film, koji teče na prirodan način i lišen je svake stilizacije. Njegova snaga leži u jednostavnosti, u sposobnosti da iz svakodnevnih razgovora i prizora stvori univerzalnu priču. Glumačka ekipa na čelu s Filipom Đurićem pružila je izvanredne izvedbe.
U našim kinima možemo pogledati najnoviji film srpskog redatelja, producenta i scenariste Nikole Ležaića Kako je ovdje sve tako zeleno? (Kako je ovde tako zeleno?, 2025.). Podsjetimo, njegov debitantski film Tilva Roš iz 2010. godine ubraja se među najcjenjenije suvremene srpske filmove, koji je premijerno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu gdje je osvojio nagradu Srce Sarajeva. Treba spomenuti da je i film prikazan na više od četrdeset svjetskih festivala i osvojio je preko dvadeset nagrada te da je bio je nominiran i za najbolji debitantski film na dodjeli Europske filmske akademije 2011. godine.
Osoban film
Nakon tog uspjeha Ležaić je napravio dugu pauzu od čak petnaest godina. Tako je ovaj njegov najnoviji film premijerno je prikazan (gotovo istovremeno) na festivalima u Karlovym Varyma, jednom od najstarijih i najuglednijih festivala u Europi te na Pulskom filmskom festivalu, gdje je osvojio tri Zlatne arene u kategorijama manjinske koprodukcije. Također, prikazan je i na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu a imali prilike vidjeti i na Zagreb Film Festivalu, čime je zaokružen njegov festivalski put u regiji.
Glavni protagonist filma je Nikola Ležaić (!) (Filip Đurić), filmski redatelj koji je zaglavio u snimanju reklama. Nezadovoljan svojim životom, odlučuje kupiti stari kombi i preurediti ga u kamper. Već od samog početka filma putem telefonskih razgovora s roditeljima i rodbinom dogovara put u Dalmatinsku zagoru. Tamo, naime, obitelj vozi tijelo bake Pere, rođene u selu Đevrske kod Kistanja, koja je tijekom rata pobjegla u Beograd i ondje umrla.
Obitelj odlučuje ispuniti njezinu želju i pokopati je u rodnom mjestu, uz pokojnog supruga. Na put će krenuti čim se svi papiri srede. Između ostalog, u razgovoru otac Mirko (Izudin Bajrović) spominje kako mu na osobnoj iskaznici piše da je rođen u Republici Srpskoj Krajini, što izaziva nelagodu i osmijeh. Nakon toga slijedi odlazak na put automobilom s ocem Mirkom, stricem Brankom (Stojan Matavulj) i sestričnom Jovankom (Snježana Sinovčić Šiškov). Tu je i stric Neven, prijevoznik, (Leon Lučev), koji je bio posrednik za sređivanje dokumentacije, koji u furgonu sa i zemljakom Boćom (Đorđe Erčević) putuje iz Beograda.
Na njihovom odredištu, selu ih čeka rođaka Dara (Rada Mrkšić) kod koje će i odsjesti. U selu ih čeka i druga rodbina, povremeni ili stalni povratnici u napuštena sela tog kraja, u kojem je zemlja škrta. Nikola počinje svojevrsno putovanje u svoju prošlost putem sjećanja na svoje djetinjstvo i boravke u tom kraju.
Ovo je vrlo osoban film redatelja Nikole Ležaića, intimni portret njega i njegove porodice. Baziran je na stvarnim događajima te je vrlo vidljivo da je on imao potrebu da ta sjećanja (a rekli bi i osjećaje) koja je proživio sačuva od zaborava. Po tome ga na neki način možemo usporediti s filmom Vjetre, pričaj sa mnom (Vetre, pričaj sa mnom, 2025.) redatelja Stefana Đorđevića, koji također polazi od osobne i obiteljske memorije kako bi oblikovao univerzalnu priču.
Autentični dijalozi i prirodna gluma
Početak filma, njegovih prvih pola sata, djeluje pomalo razbacano, s radnjom koja se čini kao da luta bez jasnog smjera. Ta sporost i fragmentiranost stvaraju osjećaj zastoja, kao da autor namjerno odgađa ulazak u samu srž putovanja. No, čitava priča mijenja se u trenutku kada “ekipa” krene na put i stigne na odredište. Tada ono što je na početku izgledalo kao prazno hodanje pretvara se u otkrivanje vlastitih korijena, davno zaboravljenih i jedva prisutnih u sjećanju. Kreće jedno pravo emotivno putovanje.
Velika vrijednost filma leži u njegovim dijalozima, koji su istodobno jednostavni i slojeviti. Kroz njih se otkrivaju obiteljske tenzije, povijesne nelagode i sitni humor svakodnevice. Upravo ti razgovori nose autentičnost i pretvaraju intimnu priču u univerzalno iskustvo. Njihova neposrednost i ritam daju filmu živu, razgovornu energiju koja nosi cijelu priču.
Vizualni pristup filma odlikuje se jednom dokumentarističkom nenametljivošću, koja mu daje prirodan ritam i ton. Kamera Aleksandra Pavlovića zaslužuje posebnu pohvalu jer nenametljivo prati likove u njihovim intimnim trenucima, bez namještenih intervencija koje bi ih udaljile od prirodnosti. U pejzažima koje bilježi ne traži ljepotu kroz uljepšavanje, nego kroz samu prisutnost prostora i vremena. Upravo ta suzdržanost daje filmu dodatan sloj autentičnosti i prirodnosti.
Gluma u filmu je na visokoj razini. Tako Filipa Đurića (Bog neće pomoći, 2025.) treba pohvaliti zbog spontanosti i prirodnog ritma, koji odražava njegovu autobiografsku poziciju. Izudin Bajrović (Proslava, 2024.) unosi težinu i dostojanstvo u lik oca, čime se naglašava generacijski jaz i obiteljska dinamika. Stojan Matavulj (Južina, 2025.) svojom glumom unosi toplinu i prirodnu životnost, pretvarajući i najsitnije geste u nositelje emocije. Njegova prisutnost na ekranu djeluje nenametljivo, ali ostavlja snažan trag, dajući filmu dodatnu vjerodostojnost i ljudsku dimenziju.
Snježana Sinovčić-Šiškov (Južina, 2025., Nakon ljeta, 2024.)) i Leon Lučev (TV serija Šutnja, 2021.- 2023.) svojim prisustvom dodaju toplinu i emotivnu dubinu, pa se intimni prizori doimaju autentično. Dodatno treba reći da čitav glumački ansambl funkcionira kao produžetak stvarnog života, bez teatralnosti i s naglaskom na svakodnevni govor. Upravo ta suzdržanost i prirodnost glume doprinose dojmu da film balansira između fikcije i dokumentarističkog svjedočanstva.
Osobno ali i zajedničko sjećanje
Film Kako je ovdje sve tako zeleno? možemo okarakterizirati kao topli i emotivni film, koji teče na prirodan način i lišen je svake stilizacije. Njegova snaga leži u jednostavnosti, u sposobnosti da iz svakodnevnih razgovora i prizora stvori univerzalnu priču. Autentičnost dijaloga i nenametljiv vizualni pristup čine ga djelom koje se oslanja na život sam, bez potrebe za suvišnim intervencijama.
Redatelj Nikola Ležaić je uspio oblikovati intimni portret koji istodobno govori o obitelji i o prostoru, o sjećanju i o identitetu. Zbog svega toga, riječ je o filmu koji je vrijedan pažnje i koji zaslužuje svoje mjesto u suvremenoj regionalnoj kinematografiji. Svojim ritmom i atmosferom film uspijeva prenijeti osjećaj putovanja kroz vrijeme i prostor, ostavljajući gledatelju dojam osobnog, ali i zajedničkog sjećanja.
O autoru
