Liv Ullmann: Nagrada za životno djelo glumici koja je definirala europski film

Norveška glumica Liv Ullmann dobitnica je Nagrade za životno djelo Europske filmske akademije, što je priznanje koje će biti kruna njezine karijere koja traje više od 60 godina.

Rođena 1939. godine u Tokiju, Liv Ullmann odrasla je uz oca inženjera koji je zbog posla često putovao, pa je Ullmann djetinjstvo provela seleći se. Zbog izbijanja Drugog svjetskog rata, Ullmann napušta Japan i odlazi u Kanadu, a nakon očeve smrti seli s majkom i sestrom u Norvešku.

Glumu je studirala u Londonu na Webber-Douglas akademiji, a zatim i u Norveškoj, gdje će po završetku studija započeti svoju kazališnu karijeru. Njezina najzapamćenija kazališna uloga bila je uloga Nore u Kući lutaka, predstavi prema drami Henrika Ibsena, koju je odglumila čak dvaput; prvi put u Oslu, drugi put na Broadwayju.

Iako je bila uspješna na kazališnim daskama, prekretnica u karijeri Liv Ullmann dogodila se sredinom 60-ih godina prošlog stoljeća, kada je upoznala švedskog redatelja Ingmara Bergmana. Upravo ih je njihova dugogodišnja suradnja lansirala u zvijezde i donijela joj svjetski uspjeh, čime je i zacementiran njezin status jedne od najvažnijih i najuspješnijih europskih glumica.  

Početak suradnje s Ingmarom Bergmanom

Ullmann i Bergman upoznali su se u Stockholmu, kada je Ullmann došla u posjet svojoj prijateljici Bibi Andersson, glumici s kojom je Bergman tada već surađivao. Bergman im je prišao, oduševljen time koliko Ullmann i Andersson nalikuju jedna drugoj, a s obzirom da je znao da je i Ullmann glumica, odmah joj je rekao da želi surađivati s njom.

Upravo je taj susret i fizička sličnost dviju glumica inspirirala prvi zajednički projekt Ullmann i Bergmana. Film Persona (1966) predstavio je priču o Elisabet Vogler (Liv Ullmann), žene koja iznenada prestaje govoriti, njezine medicinske sestre Alme (Bibi Andersson) i odnosu ovih žena koji se gradi kroz šutnju. Ullmann je svojom minimalnom, ali maestralnom glumom u ovome filmu uspjela stvoriti lik čiji se cijeli spektar emocija vidi iz ukočenog pogleda i jedva promjenjivog lica. Riječ je o filmu koji razotkriva najtamnije i najintimnije dijelove ljudske psihe, stoga nije čudno da je Persona postala jedan od najznačajnijih filmskih primjera europske psihološke drame.

Za Ullmann i Bergmana 1966. godina bila je uspješna ne samo zbog Persone, već i zbog rođenja njihove kćeri Linn Ullmann, danas norveške spisateljice i novinarke. Suradnja glumice i redatelja tako je prešla s poslovne u privatnu sferu, a iako je njihova filmska suradnja nadživjela njihovu ljubavnu vezu, odnos ovo dvoje umjetnika zauvijek je ostao zapamćen kao jedan od najplodnijih kreativnih odnosa u povijesti filma. Upravo zbog zajedničkog razumijevanja i dijeljenja istog umjetničkog senzibiliteta, i ostali projekti ovog dua uspjeli su postati neki od najznačajnijih filmova europske kinematografije.

Nominacije za nagradu Oscar

Ullmann je tijekom karijere glumila u čak deset Bergmanovih filmova, a najznačajnije uloge odigrala je u filmovima Krici i šaputanja (Cries and Whispers, 1972), Licem u lice (Face to Face, 1976) i Jesenja sonata (Autumn Sonata, 1978) te u televizijskoj miniseriji Prizori iz bračnog života (Scenes From a Marriage, 1973).

Iako je za ulogu psihijatrice Jenny, koju je utjelovila u filmu Licem u lice, bila nominirana za nagradu Oscar u kategoriji za najbolju glumicu, bilo bi nepošteno i nadasve pogrešno reći da Ullmann cijelu svoju karijeru duguje Bergmanu.

Ullmann je uspješno odigrala velik broj uloga i van suradnje sa švedskim redateljem, pa je tako 1971. godine bila nominirana za nagradu Oscar u kategoriji najbolje glumice za ulogu u filmu Iseljenici (The Emigrants, 1971) redatelja Jana Troella, u kojem je Kristinu Nilsson, ženu koja sa svojom obitelji napušta švedsku provinciju kako bi potražila bolji život u Americi.

Iako je tijekom karijere zaradila više od četrdeset nominacija za razne nagrade, od koje je mnoge i dobila, Ullmann nije uspjela osvojiti nagradu Oscar za koju je dvaput bila nominirana. Međutim, njezin cjelokupni rad i veliki značaj njezinih uloga omogućio joj je da 2022. godine dobije počasnog Oscara, koji se dodjeljuje onima koji su svojim iznimnim postignućima u karijeri pridonijeli svijetu filma i filmskoj povijesti.

Režijski pothvati

Da je zaista riječ o vrhunskoj umjetnici koja nije samo glumica, već netko tko poznaje film iz svih aspekata, dokazuje činjenica da Ullmann potpisuje režiju čak pet dugometražnih filmova. Njezin dugometražni režijski prvijenac Sofie (1992) bio je danski kandidat za nagradu Oscar u kategoriji Najboljeg stranog filma, dok su filmovi Private Confessions (1996) i Faithless (2000) nastali prema scenarijima Ingmara Bergmana.

Njezin posljednji režijski projekt bila je filmska adaptacija Strindbergove drame Gospođica Julija, a istoimeni film premijerno je prikazan 2014. godine. Riječ je o projektu u kojem se Ullmann na neki način vratila svojim korijenima, odnosno kazalištu, kazališnom jeziku i estetici, te je pokazala ne samo svoje veliko kazališno znanje, već i iznimnu sposobnost da teatar prebaci na filmsko platno i prevede klasičan dramski tekst u suvremeno filmsko djelo.

Nagrada za životno djelo

Iako je dobitnica već nekoliko nagrada za životno djelo, nagrada Europske filmske akademije za Liv Ullmann biti će kruna njezine karijere. Nagrada će se dodijeliti 17. siječnja 2026. godine u Berlinu za vrijeme 38. svečane dodjele Europskih filmskih nagrada, a riječ je o priznanju koje će potvrditi Ullmannin neizbrisiv trag u europskoj kinematografiji.

Liv Ullmann zauvijek će ostati prepoznatljiva po svojoj senzibilnoj, istančanoj glumi i pomicanju glumačkih granica. Od kazališnih dasaka, preko psihološki zahtjevnih i intimnih uloga, pa sve do filmske režije, Liv Ullmann primjer je umjetnice koja niti u jednom trenutku svoje karijere nije stala istraživati, raditi, biti odvažna i redefinirati pojam glume, rada na ulozi i europskog filma.

O autoru

Tereza Sabljak

Pogledaj ostale članke ovog autora