‘Glas Hind Rajab’: Potresni odjek koji ne prestaje

Film tuniške redateljice Kaouther Ben Hanie prenosi istinitu priču kroz glas djevojčice koja nikada nije stigla do sigurnosti. Njezina režija spaja dokumentarnu autentičnost i dramatsku intenzivnost u snažnu dokudramu. Vrijednost filma nije samo estetska, nego i u tome što nas podsjeća na granice ljudske nemoći. Kao takav ne dopušta distancu i ne nudi olakšanje.

Hind Rajab imala je samo šest godina kada je 29. siječnja 2024. krenula s ujakom i četvero rođaka južno, prema Rafahu, cestom koja je trebala biti sigurna za raseljene. Njihov automobil zaustavljen je vatrom, a Hind je ostala zarobljena među tijelima svoje obitelji. Satima je preko telefona molila pomoć volontera Crvenog polumjeseca da joj pošalju pomoć, dok su oni očajnički pokušavali organizirati da kola hitne pomoći stignu do nje.

Rekonstrukcija stvarnih poziva

Nažalost, nitko nije uspio stići do nje. Kola hitne pomoći koja su, nakon puno muke, bila upućena “sigurnom i dogovorenom” rutom bila su raznesena u blizini automobila u kojem se nalazila djevojčica. Nitko u njima nije preživio. Tek 10. veljače pronađena su oba vozila . Automobil s malom Hind, izrešetan s 335 metaka, bio je pretvoren u olupinu među ruševinama. Unutra su ostali samo rasuti ostaci kostiju njezine obitelji.

Hindin glas, snimljen u tim posljednjim satima, postao je svjedočanstvo nemoći i tišine svijeta. Film Glas Hind Rajab (Sawt Hind Rajab, 2025.; engleski naslov: The Voice of Hind Rajab)  prenosi tu priču iz perspektive osoblja Crvenog polumjeseca u Ramallahu, koji su bespomoćno slušali njezine pozive. Hind nije prikazana na ekranu, prisutna je samo kroz svoj glas, kao etički čin poštovanja. Time film postaje priča o svima drugima: o institucijama koje nisu stigle, o ljudima koji su pokušali pomoći i o tragediji koja se mogla izbjeći.

Ovim istinitim događajem pozabavila se Kaouther Ben Hania, tuniška filmska autorica poznata po spajanju dokumentarnih i fikcijskih tehnika. U trenutku kada je čula snimke Hind Rajab, nakon što su bile objavljene javno, prekinula je vlastiti rad na drugom projektu i usmjerila se na ovu priču, svjesna njezine povijesne i etičke težine. Film je nastao kao rekonstrukcija stvarnih poziva, smještena u prostorije Crvenog polumjeseca u Ramallahu, gdje se odvijala drama pokušaja spašavanja.

Ovo ostvarenje redateljice Ben Hanie premijerno je prikazano na ovogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji, gdje je dočekano dugim aplauzom publike (više od 23 minute). Na tom prestižnom festivalu osvojilo je Veliku nagradu žirija te niz posebnih priznanja, uključujući nagradu Croce Rossa Italiana i nagradu Arca CinemaGiovani. Nakon Venecije, film je prikazan i na festivalima u Torontu, Chicagu, Londonu i San Sebastiánu, gdje je također bio nominiran i nagrađen. Posebno se ističe nominacija za Europsku filmsku nagradu u kategoriji najboljeg europskog filma te činjenica da je tuniski kandidat za Oscara za najbolji međunarodni igrani film.

Potresno i emotivno

Ovaj niz priznanja potvrdio je da je riječ o jednom od najvažnijih filmova godine, čija je etička snaga prepoznata i izvan umjetničkog konteksta. Nakon Venecije, film je prikazan i na mnogim festivalima gdje je bio nominiran i nagrađen. Među njima se izdvajaju oni u Torontu, Chicagu, Londonu i San Sebastiánu. Svakako treba spomenuti da je film je nominiran za Europsku filmsku nagradu u kategoriji najboljeg europskog filma te da je tuniski kandidat za Oscara za najbolji međunarodni igrani film. Također valja istaknuti da su ga kao koproducenti podržali i svjetski poznati glumci i redatelji: Brad Pitt, Joaquin Phoenix, Rooney Mara, Alfonso Cuarón i Jonathan Glazer.

Riječ je o iznimno potresnom filmu koji se duboko urezuje u pamćenje i ne dopušta zaborav. Njegova napetost raste iz minute u minutu, bez predaha, jer svaki trenutak nosi osjećaj hitnosti i nemoći. Emocije su snažne i neizbježne, od šoka do suosjećanja, a glas djevojčice postaje središnji motiv koji razdire i povezuje gledatelja s tragedijom. Film ne ostavlja prostor za distancu, već nas suočava s istinom koja je nemilosrdno potresna.

Djelatnici Crvenog polumjeseca prikazani su kao ljudi iscrpljeni do krajnjih granica, zatočeni u prostoru i vremenu koji se rasteže u sate, dane, mjesece i godine. Napetost, osjećaj krivnje i očaja postupno nagrizaju njihovu snagu, pa se prepiru, gube jedinstvo i jasnoću. U tim trenucima psihologinja im ponavlja: “Dali ste sve od sebe.” Ona ih podsjeća da su pokušali sve što su mogli i da nisu odgovorni za ishod koji je izvan njihove moći.

Ali njezine riječi ne donose trenutak olakšanja, niti ih oslobađa od tereta koji ih pritišće. Upravo u tim prizorima film pokazuje nevjerojatnu autentičnost emocija. Ne gledamo glumce koji igraju uloge, nego ljude koji proživljavaju čitavu radnju filma – a ti glumci su: Saja Kilani, Motaz Malhees (Ne govori zlo/Speak No Evil, 2024.), Clara Khoury (TV serija Domovina/Homeland, 2012.) i Amer Hlehel (Mediteranska groznica/Mediterranean Fever, 2022.). Svaka gesta, svaka riječ i svaki pogled nose težinu stvarnog iskustva. Time se granica između dokumenta i fikcije briše, a pred nama ostaje samo istina koja je nemilosrdno potresna.

Pristup redateljice Ben Hania ovom filmu moramo okarakterizirati kao “snažan” jer u potpunosti uspijeva spojiti dokumentarnu autentičnost s dramatskom intenzivnošću. Njezina režija temelji se na minimalizmu prostora i snazi zvuka, čime se stvara atmosfera napetosti koja ne popušta. Publika je suočena s iskustvom koje ne dopušta distancu, jer (doslovno) svaka scena nosi emocionalnu hitnost i neizbježnost.

Univerzalni simbol nemoći

Iako je film gotovo univerzalno hvaljen, korištenje autentičnih snimki djevojčice otvara etička pitanja o granici između svjedočenja i umjetničke interpretacije. Upravo ta granica, između dokumenta i fikcije, pokazuje se izazovnom i potiče raspravu. No navedena dvojba ne poništava vrijednost ostvarenja, već naglašava njegovu snagu da otvara etička pitanja koja ne smiju biti prešućena.

Glas Hind Rajab je film koji se mora pogledati, jer njegovo svjedočanstvo nadilazi granice umjetnosti i postaje dio kolektivnog pamćenja. On nije samo prikaz tragedije jedne djevojčice, nego i dokument nemoći institucija i hrabrosti pojedinaca. Njegova snaga leži u tišini koju razbija i u glasu koji se ne može utišati. Nakon gledanja bit ćete potreseni, jer film ne dopušta distancu i ne nudi olakšanje. On nas suočava s istinom koja je nemilosrdno potresna i koja ostaje dugo urezana u pamćenje.

Ovim filmom, redateljica Kaouther Ben Hania je pokazala da umjetnost može biti prostor otpora i pamćenja. Glas jedne djevojčice pretvara se u univerzalni simbol nemoći i odgovornosti. Film postaje svjedočanstvo koje ne dopušta zaborav i koje traži da se prenosi dalje. Njegova vrijednost nije samo estetska, nego i u tome što nas podsjeća na granice ljudske nemoći. Upravo zato Glas Hind Rajab možemo svrstati u red najznačajnijih ovogodišnjih filmskih ostvarenja.

O autoru

Tihomil Hamilton

Pogledaj ostale članke ovog autora