Nikada prije nismo vidjeli film kao što je Zona interesa koji ima ovakav pristup kada nam pokušava prikazati grozote Auschwitza. Prikaz te “mračne zone” ljudske povijesti, bez ijedne scena eksplicitnog nasilja, nikoga neće ostaviti ravnodušnim.
Film Zona interesa definitivno pripada među najbolje filmove godine a nema nikakve sumnje da će (ako već nije) ući na neku listu “najboljih svih vremena”. Do sada se našao kao nominirani ili kao dobitnik različitih filmskih nagrada (BAFTA, festival u Cannesu, Zlatni Globus, Europska filmska nagrada…) a vrhunac su dva osvojena Oscara (kategorije najbolji strani film i najbolji zvuk) od sveukupno pet nominacija.
Život u rajskom vrtu
Scenarist i redatelj filma je Jonathan Glazer koji u svojoj dosadašnjoj karijeri (koja traje već 30 godina) ima samo tri igrana filma – Posljednja pljačka (Sexy Beast, 2000.), Rođenje (Birth, 2004.) i Ispod kože (Under the Skin, 2013.). No, i s njima je privukao priličnu pozornost jer je, najblaže rečeno, bio vrlo provokativan.
Ovaj njegov film temelji se na istoimenom romanu Martina Amisa iz 2014. godine. U njemu priča se promatra iz tri različite perspektive i koriste se izmišljena imena likova koji su inspirirani stvarnim osobama iz povijesti. Redatelj Jonathan Glazer za te likove uzeo je obitelj Rudolfa Hössa koji je bio zapovjednik nacističkog logora smrti Auschwitz.
Tako glava obitelji R. Höss (Christian Friedel) i njegova supruga Hedwig (Sandra Hüller) sa svoje petero djece bezbrižno grade svoj život iz snova u obiteljskoj kući i vrtu (za Hedwig kao da je riječ o “rajskom vrtu”). Sve to možda bi bilo i benigno da njihova kuća nije smještena tik do zidina koncentracijskog logora.
Obitelj R. Hössa i njihov život prikazan je gotovo pa kao obične osobe. Pratimo njihovu životnu rutinu, gledamo ih kako se kupaju i pecaju u rijeci, kako se igraju a vidimo i bračnu svađu supružnika. Rekli bi, prikaz normalnog života. Ono što je s druge strane zida se ne vidi i kao da (za njih) ne postoji.
Drugačiji pogled
Glavna zanimljivost filma je da u niti jednom kadru ne vidimo što se događa u logoru, nema prikaza nasilja. No, redatelj Glazer to rješava na nekoliko originalnih načina. Prvi je vizualni pa tako u kadrovima često vrlo jasno vidimo dim koji suklja iz ogromnih dimnjaka logora. Drugi, rekli bismo i najvažniji, je to da se povremeno čuju pucnjevi te vriskovi (logoraša). Ovaj film jednostavno morate i slušati što vas tjera (u pozitivnom smislu) na dodatni fokus na film.
Nadalje, o kakvom mračnom vremenu se radi svjedočimo i kroz male i jezovite scene u kojima primjerice Hedwig preuzima raznovrsne stvari od logoraša (npr. bunda koja treba popravak i čišćenje) te o tome neobavezno priča sa svojim prijateljicama. Tako se prepričava i zgoda o pronalasku dijamanta u zubnoj pasti uz opasku “kako su oni pametni” – u kojoj se misli na Židove.
Svoj film Glazer zapravo temelji na prikazu dva svijeta: “normalne” i gotovo idilične svakodnevice obitelji Höss (koja je u potpunosti dostupna oku gledatelja te one “prikrivene” (koja je vidljiva u sitnim i snažnim detaljima) ali izrazito prisutne ratne stvarnosti koja se odigrava oko njih.
Snažan film
Osim sa zvukom, kao važnim tehničkim rješenjem priče filma, Glazer se oslanja i na gotovo statičnu kameru Łukasza Żala (koji iza sebe ima dvije nominacije za nagradu Oscar za filmove Hladni rat/Cold War (2019) i Ida (2015)). Time je dobio još jednu dimenziju filma a to je da njegov gledatelj postaje aktivni promatrač svega.
Nadalje, Glazer se koristi i tehnikama bliskim eksperimentalnom filmu (termovizijska kamera, crni ekran, cvijet koji u crveno oboji ekran) kojom dodatno pojačava simboliku. Ipak, možda je najupečatljiviji dio u kojem se nakratko nađemo u današnjem Memorijalnom muzeju Auschwitz-Birkenau. Izvanredna scenaristička dosjetka koja je savršeno izvedena u samom filmu.
Zona interesa izniman je i snažan film na temu holokausta. To je jeziv, bolan i do detalja seciran prikaz jedne “mračne zone” ljudske povijesti. Film koji možda i nije za svakoga ali je film kojeg bi svi trebali pogledati.