Nakon smrti majke, redatelj Stefan Đorđević odlučio je uz pomoć cijele obitelji snimiti film Vjetre, pričaj sa mnom, u kojem fokus neće biti na tugovanju zbog njezinog odlaska, već veselju zbog njezinog života.
Dugometražni prvijenac srpskog redatelja Stefana Đorđevića Vjetre, pričaj sa mnom premijerno je prikazan ove godine na međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu, a ljetos je osvojio i Srce Sarajeva za najbolji film. Riječ je o igranom filmu o životu, obitelji, gubitku, iscjeljenju i pronalasku radosti u malenim, intimnim obiteljskim trenutcima.
Film prati Stefana koji se, prvi put nakon smrti majke, vraća doma kako bi s obitelji proslavio bakin rođendan. Na putu slučajnu udari psa lutalicu te ga prisvoji kako bi mu pomogao dok se oporavlja. Stefan i ostatak obitelji odlaze na jezero u obiteljsku kuću te tu započinje emotivno, introspektivno putovanje Stefana i svih članova obitelji. Snimljen nakon smrti redateljeve majke, film je autofikcionalno djelo u kojem redatelj, uz pomoć članova svoje obitelji, rekonstruira vlastita sjećanja, procesuira gubitak majke i, prije svega, slavi njezin život i utjecaj koji je imala na sve članove obitelji.
Uspjeh na 23. Zagreb Film Festivalu
Vjetre, pričaj sa mnom, nastao u koprodukciji s Restartom, prije nekoliko je dana osvojio i Zlatna kolica za najbolji dugometražni film na 23. Zagreb Film Festivalu. Ovo nije Đorđevićev prvi uspjeh na ZFF-u: 2019. za svoj je kratkometražni film Posljednja slika o ocu osvojio Zlatna kolica za najbolji međunarodni kratkometražni film. Ovogodišnji žiri Zagreb Film Festivala Đorđevićev film opisao je kao ,,iskren, autentičan i pažljiv uvid u duboko emotivnu obiteljsku dramu, koja, umjesto oslanjanja na konvencionalna dramatična sredstva, koristi sugestivan zvučni pejzaž i lirične vizuale kako bi stvorila filmsku pjesmu”.
Vjetre, pričaj sa mnom iznosi vašu osobnu i zaista emotivnu priču o nošenju s gubitkom majke. U kojem trenutku ste odlučili da ste spremni baviti se tako teškom temom?
Stefan Đorđević: Znao sam da sam spreman napraviti film o mojoj majci Neci onda kada sam prestao gledati na njezin odlazak kao na tešku temu. Moja majka je voljela život više nego bilo tko drugi i kakav bih njen učenik bio kada bih razmišljao više o smrti, nego o njenom životu. Kada pomislim na nju želim se radovati, da mi izmami osmijeh, da nikada ne ode, pa i ako suze poteku, čovjek može samo još više voljeti poslije njih.
Kada ste odlučili da će u filmu uz vas glumiti i vaša obitelj?
Stefan Đorđević: Tijekom posljednjeg ljeta moje majke, snimili smo prizore koji su mi se duboko urezali. Samo snimanje je otvorilo teme između nas dvoje o kojima nikada prije nismo razgovarali. Povjerila mi se kako priča s vjetrom. Gledajući kasnije njen sjaj u očima dok priča o vjetru, pomislio sam kako je to ono što Necu čini posebnom i jedinstvenom, i kako nitko to ne može odigrati ili zamijeniti. Ta misao inicirala je želju za stvarnošću, jer su odnos s obitelji i okruženje u kojem je Neca odrasla učinile nju jedinstvenom, baš onako kako je i ona utjecala na sve nas. Otud je i proistekla želja svih članova obitelji da joj posvete Vjetar, jer iako nije bilo nimalo jednostavno otvoriti se ispred kamere, ona je iz ljubavi prema nama radila mnogo teže stvari.
Koliko vam je brat Boško Đorđević, koji je potpisan kao suradnik na scenariju, pomogao u stvaranju filma?
Stefan Đorđević: Boško je također filmski autor i on je jedini od članova obitelji koji poznaje strukturu i formu filma. Njegovo mišljenje izuzetno cijenim i bez njegove predanosti Vjetar ne bi bio ono što je, film o obitelji. Scenarij je napravljen od sjećanja i uspomena iz vremena poslije Necine smrti, koje smo onda rekonstruirali na samom snimanju, i ono što je Boško donio kao autor na snimanju je prisutnost, ali ne na filmski način, već kao dio života. Najbolje je razumio kompleksnost forme i napisao je scene za sebe, baš onako kako ih je i Neca napisala za sebe.
Koliko vam je rad na ovom filmu pomogao pri nošenju s majčinom smrću?
Stefan Đorđević: Svaki dio procesa stvaranja Vjetra imao je svojih izazova, koje nikako ne bih prebrodio da nisam imao posvećene ljude oko sebe. I ovdje ne mislim samo na obitelj ispred kamere, već i na onu iza kamere. Dragana Jovičić, producentica filma, također je izgubila jednog od roditelja i bez njenog razumijevanja i poznavanja kompleksnosti teme, ali prije svega njene podrške, ne bih izgurao ovaj film do kraja. Dosta članova ekipe je rano izgubilo nekoga bliskog i svi su imali svoju vrstu motivacije da rade na projektu koji se suočava sa smrću. Bavljenje životnim traumama je izuzetno važno, na kreativan ili ljudski način, ali kod svih nas koji smo radili na ovom filmu te dvije stvari su se isprepletale i osnažile naše odnose, ne samo međuljudske, već i one prema svijetu oko nas.
Pas Lija u filmu je jedan od glavnih likova. Zašto vam je bilo važno u tu obiteljsku atmosferu unijeti motiv ozlijeđenog psa?
Stefan Đorđević: Moja majka je svoje posljednje ljeto provela na Borskom jezeru, u maloj kamp kućici, okružena biljnim i životinjskim svijetom. Bilo joj je potrebno da bude u okruženju koje manifestira ugodne vibracije kako bi uspjela pobijediti bolest u sebi. Da bi razgovarala s vjetrom, prvo ga je morala čuti. U slijedu kompleksnosti ljudskih karakteristika i odnosa, ne pomislimo na njihove osnove i koliko ovisimo jedni o drugima. Koliko bez brige ne postoji ljubav. Poslije majčine smrti osjećaj brige kao da je preko noći prestao postojati i ogromna težina se srušila na moja ramena. Dugo sam razmišljao i htio udomiti psa, spasiti ga od nepredvidivog života na ulici, ali prije svega ja sam bio taj kome je trebala pomoć. U cijeloj toj skrhanosti i želji, kolima sam udario psa na putu. Pokušao sam mu pomoći, ali pas je pobjegao. Nedugo poslije toga udomio sam Liju i od tada smo Lija i ja nerazdvojni.
Intervju sa Stefanom Đorđevićem originalno je objavljen u Journalu 31. Sarajevo Film Festivala.
















