‘TRON’, ili Priča o tome zašto nam franšize (ni)jesu potrebne

Franšize su popularna stvar i to je, iako nije potpuno nov, fenomen koji je dobio novo značenje s razvojem MCU-a. Danas imamo cijelu seriju franšiza, a sve više studija ima za cilj pokrenuti neku novu franšizu, bilo da se radi o nečemu novom, bilo da se radi o oživljavanju starih projekata u novom ruku. Primjer ovog potonjeg je TRON, o čijem ćemo franšiznom potencijalu pisati ovdje.

Za mnoge, TRON je kultni SF klasik i jedan od najreprezentativnijih filmova 80-ih godina. Prvi film izašao je 1982. godine i iako na samom početku nije polučio nekakav veliki uspjeh ni kod kritike ni kod publike (50,000,000$ zarade na budžet od 17,000,000$, solidno, ali ništa više od toga), s vremenom je postao kultni klasik i za mnoge jedno od najvažnijih žanrovskih ostvarenja. Disneyju je trebalo sve od 2010. godine da snimi nastavak, Legacy, nakon čega je uslijedila više-manje zaboravljena animirana serija Uprising iz 2012. godine te ovogodišnji Ares.

I dok su mnoge franšize uspjele – više ili manje – s puno manjim renomeom od TRON-a, tri filma i jedna animirana serija dovoljne su da govorimo o franšizi, ali unatoč kultnom statusu izvornog filma, TRON ni u kojem trenutku nije bio ni blizu uspjeha kakvome se Disney nadao, što je prilično zanimljivo, pogotovo u vremenu kada publika guta i puno lošije stvari (recimo, Brze i žestoke, khm).

Sada kada smo konstatirali ovo, ostaje pitanje – zašto je tomu tako? Zašto se TRON, unatoč svim naizgled pozitivnim elementima, nije uspio probiti i postati velika franšiza, nego tek nekakav drugorazredni serijal koji se i dan-danas hrva na blagajnama, a kritičari su generalno podijeljeni štogod da Disney izbacio? Idemo vidjeti.

Kronologija podbačaja

TRON je serijal koji je nudio puno toga. Za ono doba bio je revolucionarno tehničko ostvarenje, a uz to je privukao i Jeffa Bridges, koji je tada već bio provjereno ime. Priča je bila zanimljiva i u periodu kada je pop kultura, a naročito kultura video igara, bujala, TRON je došao kao budali šamar i u tom pogledu. Izvorni film čak je dobio i danas ukinutog Oscara za tehnička postignuća, međutim kritičari su ga primili prilično blago, a o tek solidnoj zaradi već smo govorili.

Zašto TRON nije uspio tada? To je autoru ovoga teksta teško odrediti jer je taj Zeitgeist ipak malo prije njegova vremena, međutim moguće je da se publici i kritici, koja je u tom periodu bila dobila cijelu seriju vrhunskih ostvarenja, nije svidio manjak dubine koji je nedostajao u tom filmu. TRON je bio kao jedna velika video igra i sve u tom filmu bilo je podređeno stilu, dok je suština filma propatila. Daleko od toga da je TRON imao lošu priču – bila je koherentna, jasna i s vrlo zanimljivim negativcem – ali ona nije bila revolucionarna ni u kojem smislu i moguće je da se film jednostavno utopio u moru nešto revolucionarnijih filmova iz tog perioda (da ne govorimo da je SF tada još uvijek bio primarno komercijalni žanr, a ne umjetnički). Međutim, to nije ništa neobično – iste godine, Scottov Blade Runner (arguably najbolji SF film ikada snimljen) potpuno je podbacio na blagajnama, a kritičari su ga dočekali jednako mlako kao i TRON-a. No, kao što znamo, Blade Runner je s vremenom dobio recepciju koju je i zaslužio te je izrodio iznimno uspješnu franšizu koja je čak i najpesimističnijima među nama (a tu spada i autor ovog teksta) dokazala, barem nakratko, da Scott još uvijek ima onu iskru za napraviti sjajan film (mislimo na Blade Runner 2049, sve nakon je, uglavnom, za zaborav).

Ali TRON to nije uspio. Niti blizu. Kada je 2010. godine izašao nastavak Tron: Legacy, on jest zaradio preko 400,000,000$ na budžetu od 170,000,000$ (što je taman izravnalo troškove… više-manje), međutim film je podbacio u svakom drugom smislu. Kritičari su ga popljuvali, a naslovna ostavština po mnogima je uništila ikakav franšizni potencijal. I ta je kritika na mjestu. Loš scenarij, loš odabir glavnih glumaca, potpuno nesuvisla priča čije objašnjenje ni dan-danas ne drži vodu te blatantno kopiranje Matrixa i Ratova zvijezda (valjda su mislili da nećemo skužiti?!) doveli su do onoga što se kolokvijalno zove odronom. I Legacy je to doista bio.

Animirana serija iz 2012. i nije bila toliko katastrofalna, ali kad vam film koji je trebao revitalizirati franšizu zada tako težak udarac, onda nije ni čudno da vas ukinu nakon samo 19 epizoda. I u tom trenutku si pomislite – okej, možda TRON stvarno nije za franšizu. Ali!

Fast forward 15 godina kasnije i u kinima je Tron: Ares. Recepcija kritike opet je ista, a film se trenutno bori na blagajnama i po svemu sudeći – iako treba sačekati brojke od ovog vikenda – neće niti približno opravdati budžet od 180,000,000$. Ares je, budimo iskreni, višestruko bolji od Legacyja i jedan sasvim solidan akcijski SF s dobrim efektima, sjajnom glazbom i sasvim solidnim Jaredom Letom, kojemu je jedna malo umjerenija (čitaj, manje ekscentrična) uloga došla kao naručena; čak vam bude i drag do kraja filma. I dobro, priča je i dalje dosta plitka, ali nije ipak toliko stupidna da ne možete preći preko nekih stvari (kao što je bio slučaj s Legacyjem); ima i tu gluposti – plus, ovaj put su iskopirali Terminatora pa i ovdje nedostaje originalnosti – ali kad pogledate sve skupa, film je jedno sasvim pristojno dvosatno iskustvo koje ipak zaslužuje malo više nego što je dobilo.

Simptom veće boljke

Za Legacy je jasno da je u pitanju kamikaza-film, odnosno film koji je ubio sam sebe naprosto zato što je bio jako loš, a vjerojatno je to dovelo do manjka interesa za Aresa. I dobro, franšiza se u tom nekom narativno-strukturalnom smislu nije pomakla naprijed i Ares je samo još jedan u nizu komercijalnih nastavaka koji za cilj ima usisati što više novca, ali ipak je vidljiv značajan pomak u odnosu na ranije, iako se to neće odraziti na bilanci.

Je li za to kriv samo Legacy? Pa u velikoj mjeri jest, ali ima tu i drugih, vanjskih faktora koji su zasigurno utjecali na ovako ispodprosječan prijem filma. Neki će reći da je Leto zbog svog privatnog života nekakav repelent, ali ne bismo išli toliko daleko da okrivimo samo njega; neovisno o tome što je seronja, Leto je jako kvalitetan glumac i Ares je dobar primjer njegovih glumačkih kvaliteta. Ono što jest veći problem jest sam koncept nastavka nakon više od 40 godina.

Hollywood već godinama preživa na oživljavanju starih (i mrtvih) franšiza, za što je „kriv“ primarno Disney – MCU je zaradio toliko love da su svi htjeli barem dio kolača jer misle da će ljudi žderati franšize neovisno o očiglednom padu kvalitete. Zašto? Pa zato što su to radili s Marvelom. Svaki Marvelov nastavak (uz časne izuzetke Čuvara galaksije 2 i 3, Kapetana Amerike: Vojnika zime i Thora: Ragnaroka) bio je reciklirana formula već viđena u prethodnim filmovima, čiji je broj sve više rastao kako se franšiza razvijala. I naravno, kada vidite da publika ždere ta ispodprosječna sranja, da prostite, s 0% uloženog truda, onda si pomislite – pa mogu i ja tako, zar ne? Zašto su oni bolji?

I nisu bolji. Ali jesu brend. MCU je uspio zato što je bio brend i zato što je stvorio famu oko cijelog univerzuma oko koje su se fanovi fanatično okupljali, čekajući te „nove“ (čitaj, već viđene) borbe i ishode kao ozeblo sunce. Čak ni onaj epski kraj Infinity sage – Infinity War i Endgame – nije bio bogznašto, iako je to vjerojatno najbolje što Marvel u trenutnoj konstelaciji može ponuditi. I tu je tajna – brendiranje.

Sjetimo se da je DCEU, koji je isto imao tradiciju stripovskih junaka i cijelu seriju uspješnih adaptacija DC-jevih stripova prije formiranja zajedničkog univerzuma, neslavno propao, a Warner se i danas bori da barem djelomično ponovi uspjeh MCU-a (Superman je bio dobar početak, ali treba vidjeti dugoročni razvoj). Ima tu i drugih primjera – neuspjeh Fantastičnih zvijeri, varijabilni uspjeh filmova o Jamesu Bondu, solidne Igre gladi, ona kaotična priča poznata kao Ratovi zvijezda, itd. – svim tim franšizama nedostajao je brend snage, veličine i opsega jednog MCU-a. Međutim nije zgorega ponoviti da su se ljudi zasitili čak i Marvela pa više ne puše mediokritete, a zarada je sve manja i manja.

U tom pogledu, ljudima je više-manje dosta recikliranja već viđenih filmova ili oživljavanja mrtvih franšiza. Blade Runner 2049 možemo navesti kao uspješan primjer, kao i dva nova Ghostbusters filma (ne ono ruglo od filma iz 2016. godine, ono ćemo tretirati kao da se nikada nije ni dogodilo), ali ostalo? Brzi i žestoki su već odavno za „smetlište istorije“, Sonyjev SSU propao je prije nego se uopće zalaufao (tko je mislio da je dobra ideja praviti Spider-Man svemir bez Spider-Mana?), Jurski svijet je uništio sve ono dobro što je Spielberg napravio s prvom trilogijom (vidjet ćemo što će ova najnovija napraviti), Transformeri su na aparatima već godinama, i tako dalje, i tako dalje…  Naravno da se na tako kompetitivnom tržištu TRON nije mogao probiti osim s nekim briljantnim uratkom koji bi nadvisio i originalni klasik, ali taj se nije pojavio.

Legacy je bio nepotreban i djelovao je kao cash-grab pokušaj Disneyja, a upravo je tako i napravljen, što je publika „nagradila“ odbacivanjem. Ares će, nažalost, doživjeti sličnu sudbinu jer kada dotaknete dno, onda čak i značajan pomak nije dovoljno dobar da bi bio nekakav stvarni pomak; ako niste napravili gore od nečeg jako lošeg, nije to baš neki revolucionarni podvig, čak i ako je ovo što ste napravili sasvim pristojno, zar ne?

Franšizirati ili ne franšizirati? That is the question!

TRON je propao kao franšiza naprosto zato što nikada nije ni trebao biti franšiza. Zašto se Disney odlučio nakon gotovo 30 godina oživjeti taj film kada ga 80-ih nije išao razrađivati ostaje veliki misterij, ali to je bila samo jedna u nizu loših odluka koje su ubile bilo kakav franšizni potencijal koji je TRON uopće imao. Prvi je film bio jedna simpatična SF bajka sa sretnim završetkom i na tome je trebalo stati. TRON nije imao nikakvu pretenziju da bude dubinski kompleksan SF uradak poput, recimo, Westworlda, koji je postavljao znakovita filozofska pitanja, tako da ostaje upitno zašto je Disney nešto što je bila vizualna poslastica s dozom zabave i šarma Jeffa Bridgesa odjednom odlučio pretvoriti u serijal koji postavlja filozofska pitanja o prirodi tehnologije, utjecaju tehnologije na čovjeka i općenito pitanju čovječnosti u svijetu u kojem tehnologija ide sve dalje i dalje.

Legacy je htio biti dubok, ali je ispao glup i to da pri tome nije donio apsolutno ništa novo, jer sva pitanja koja taj film postavlja već smo vidjeli jedno 50 puta u drugim filmovima i serijama. Isto je i s Aresom, mada Ares nije uopće pretenciozan, samo je formulaičan.

I kada sve to zbrojite i oduzmete, ispada da je TRON bio žrtva niza pogrešnih, da ne kažemo glupih odluka. Film koji je mogao komotno nastaviti živjeti kao kultni klasik iz ranih 80-ih godina i jedan od za svoje doba tehnički najimpresivnijih uradaka sada je franšiza koju nitko ne želi i za koju nikoga zapravo nije ni briga, što je šteta jer je tu bilo potencijala.

Kaže onaj zeko iz Bambija da ako nemate što pametno za reći, da onda šutite. Disney je nekada proročanski pametan u odnosu na sebe samoga, ali šteta je jedino što ne zna uočiti tu ironiju i primijeniti ju. Tvornica snova trebala bi se vratiti originalnim postavkama, a TRON… ima tu još jedna priča, Ares ostavlja prostora za nju, ali… nismo sigurni da nam je ona doista i potrebna.

O autoru

M. van Pelt

Pogledaj ostale članke ovog autora