Redatelj Jure Pavlović: “Čak su i veliki sportaši nemoćni utjecati na povijesne događaje”

“Priča o posljednjoj jugoslavenskoj košarkaškoj reprezentaciji ima sve elemente antičke drame”, govori redatelj Jure Pavlović o filmu Izgubljeni Dream Team

Većina sportskih filmova završava s pobjedom koja junaka ili junake pretvara u istinske heroje. I jugoslavenska košarkaška reprezentacija trijumfirala je 1991. na Europskom prvenstvu te je laganom pobjedom nad Italijom osvojila titulu europskog prvaka. No, njihova pobjeda u Jugoslaviji nije dočekana s proslavom kakva se inače pripremi prvacima. Naime, dok su oni pobjeđivali, Jugoslavije se raspadala. Početak rata u Sloveniji, a uskoro i u Hrvatskoj, učinio je da košarka postane sporedna vijest.

Kako je to izgledalo kada su Kukoč, Rađa, Zdovc, Divac, Paspalj i ostali osvojili Europu dok se Jugoslavija raspadala, prikazao je u filmu Izgubljeni Dream team redatelj Jure Pavlović. Nakon kratkometražnog filma Piknik, koji je 2015. osvojio Europsku filmsku nagradu za najbolji europski kratki film, Pavlović je 2019. režirao hvaljeni dugometražni film Mater, a sada je gledateljima donio intrigantni dokumentarac, koji pokazuje političko-sportski, ali nadasve ljudski, pogled na nimalo običnu priču.

Što vas je potaknulo da krenete snimati film o jugoslavenskoj košarkaškoj reprezentaciji, koja je osvojila Europsko prvenstvo u vremenu kada se Jugoslavija raspadala?

Jure Pavlović: Potaknula me prije svega nevjerojatna priča za koju mislim da je u mnogočemu iznimno aktualna i danas. Trenutak kada mi je postala zanimljiva bio je onaj u kojem sam shvatio da se Europsko prvenstvo 1991. odigravalo paralelno s raspadom države i da je tim od sredine turnira zapravo igrao za zemlju koja više nije postojala, dok su već počinjali ratni sukobi – u tom trenutku u Sloveniji.

Kao redatelj, ali i kao običan čovjek, postao sam znatiželjan: kako su se ti igrači osjećali, kakvi su bili njihovi međusobni odnosi, kako se ti odnosi mijenjaju u jedinstvenim, povijesnim trenucima. Nakon prvog razgovora s jednim od njih shvatio sam da priča ima elemente antičke drame i da krije potencijal za snažan film.

O tom razdoblju jugoslavenske i hrvatske košarke dosta je toga napisano, a i relativno je malo godina prošlo. Što ste tijekom istraživanja otkrili, a da vas je iznenadilo?

Jure Pavlović: Zanimljivo je s ove distance promatrati koliko su sami igrači, ali i veliki broj običnih ljudi, bili nesvjesni što se zapravo događa u bivšoj državi. To su bili mladići u ranim dvadesetima, fokusirani na košarku, potpuno nespremni na mogućnost rata: oni su, kao i veliki broj ljudi tada, mislili da će se tenzije na kraju riješiti dogovorom i mirnim putem.

Čak i kad su se pojavili prvi tenkovi u Sloveniji, gdje je živjela obitelj Jurija Zdovca, i dalje je za njih, a i za samog Jurija, to bilo nevjerojatno – kao da je mozak odbijao prihvatiti da je to uopće moguće. Treba imati na umu da tada nije bilo interneta ni mobitela, pa su informacije stizale parcijalno i sa zakašnjenjem.

Rekao bih da je to zanimljiv psihološki efekt, da dobronamjerni ljudi često vrlo naivno odbijaju povjerovati u ružnu realnost.

S druge strane, film pokazuje i koliko smo svi mi, pa tako i veliki sportaši, zapravo nemoćni utjecati na povijesne događaje. To je aktualno i danas, kada nastaju novi ratovi i žarišta. Mase ljudi protestiraju protiv ratnih sukoba, ali u konačnici to rijetko mijenja stvarnost.

Te godine kada je „izgubljeni Dream Team“ osvojio prvenstvo, imali ste 6 godina. Koja je vaša osobna poveznica s tim vremenom?

Jure Pavlović: Mene osobno oduvijek zanimaju međuljudski odnosi i dinamika kolektiva, posebno kada prelaze sve nacionalne i druge granice. Tako i sam, bilo u radu na filmovima bilo u privatnom životu, surađujem s ljudima iz različitih zemalja i kultura, ne ograničavajući se etničkim, regionalnim ili drugim podjelama.

Ono što film pokazuje jest da, koliko god se mi osobno trudili ne postavljati granice, one uvijek postoje i mogu se aktivirati – htjeli mi to ili ne.

Što biste izdvojili kao najvažniju značajku te generacije?

Jure Pavlović: Iznimnu timsku koheziju. To je bila posljedica vremena i sustava u kojem su odrasli, kada su, primjerice, mogli otići na pripreme i po tri-četiri mjeseca provoditi zajedno, najčešće na planinama bivše države, potpuno izolirani, bez mobitela i kontakta s vanjskim svijetom. Rezultat toga bio je nevjerojatan timski duh – poznavali su se „u dušu“ i na terenu su doslovno mogli igrati zatvorenih očiju.

Koliko ste dugo stvarali film?

Jure Pavlović: Više od osam godina. Bio je to dugotrajan proces jer je prvo trebalo okupiti sve aktere, a zatim pronaći i prikupiti materijale koji će oblikovati specifičan vizualni stil. Na kraju je trebalo sve to uskladiti u jednu smislenu i uzbudljivu cjelinu, kako bi film postao ono što je danas.

Gdje ste sve pronalazili arhivski materijal? Kakav je bio osjećaj pregledavati ga nakon tri desetljeća?

Jure Pavlović: S jedne strane, prošli smo sve standardne arhive regionalnih televizija poput HRT-a, RTS-a, RTV Slovenije, talijanskog RAI-ja te FIBE, koja drži prava na utakmice. S druge strane, mnogo vremena i energije uložili smo u potragu i digitalizaciju dosad neviđenih snimki iz privatnih arhiva. Ti materijali prikazuju igrače u trenucima izvan terena i često su najzanimljiviji.

Meni osobno, koji sam već obavio intervjue i znao njihove emocije u određenim trenucima, pregledavanje tog materijala bilo je nevjerojatno uzbudljivo. I u lošijoj rezoluciji jasno se vidi i osjeti ono o čemu su pričali – tako da je baš bio uzbudljiv proces u kojem sam uživao.

Koliko je bilo teško tadašnje aktere okupiti ispred kamere?

Jure Pavlović: Bilo je zahtjevno, ponajprije s logističke strane, jer svi ti igrači danas žive na različitim stranama svijeta i imaju brojne poslovne obaveze. Osim toga, sa svima sam prije intervjua privatno sjeo, često i više puta, i neformalno razgovarao o tom vremenu. Tako sam, kada su konačno sjeli pred kameru, već znao što ih pitati i na koji način ih potaknuti da se emotivno otvore i vrate u to razdoblje, u kojem su sjećanja i dalje vrlo živa.

Što su vam rekli nakon što su pogledali film? 

Jure Pavlović: Film im se jako svidio, posebno jer je uspio objediniti više perspektiva i prenijeti kompleksnu priču kroz njihove oči, bez nepotrebnih vrijednosnih sudova ili autorskih intervencija u tom smislu.

Naravno, svima je drago da će jedna takva priča biti zabilježena za buduće generacije.

Mislite li da će film biti zanimljiviji starim generacijama, koji su odrastali uz tu reprezentaciju, ili mlađim, koji tek trebaju otkriti priču?

Jure Pavlović: S jedne strane, film će sigurno biti zanimljiv generacijama koje su pratile tu reprezentaciju. Ali ono što me posebno fasciniralo na dosadašnjim projekcijama, poput one na Sarajevo Film Festivalu, jest reakcija mladih ljudi. Prilazile su mi djevojke u ranim dvadesetima, za koje ne biste rekli da su ciljana publika, i govorile mi kako su se rasplakale na filmu, kako ih je snažno pogodio.

Zato bih rekao da je film univerzalan — jer u osnovi donosi duboko emotivnu priču o raspadu tima i prijateljstva, a s takvom se pričom svatko može poistovjetiti.

O autoru

Josip Jurčić

Pogledaj ostale članke ovog autora