Dugi hod je roman koji je Stephen King napisao još kao tinejdžer te ga objavio pod pseudonimom Richard Bachman. Njegova sposobnost da bez nadnaravnog stvori atmosferu egzistencijalnog užasa izaziva istovremeno i divljenje i nelagodu. Odnedavno u kinima možemo vidjeti njegovu uspješnu ekranizaciju koju potpisuju redatelj Francesa Lawrencea i scenarist JT Molnar.
Prije nego je postao kralj horora, Stephen King je bio mladić s olovkom i sjenom Vijetnama nad glavom. Dugi hod (The Long Walk), roman koji je napisao kao tinejdžer, nije samo njegova prva fikcija – to je njegov prvi pokušaj da razumije svijet koji ne prašta slabost. Nastao 1966. ili 1967., dok je studirao na Sveučilištu Maine, roman je godinama ostao neobjavljen, sve dok nije objavljen pod pseudonimom Richard Bachman u srpnju 1979. godine. Ovaj roman objavljen je u Hrvatskoj 2020. godine u izdanju nakladnika Zagrebačka naklada i u prijevodu Maria Jovića.
Inspiracija i Kingova “izlaznica”
Iako ga je napisao u mladosti, Dugi hod nosi zrelost i brutalnost koja nadilazi godine, kao da je King već tada znao da će pisati o granicama izdržljivosti. Inspiracija za roman nije bila samo književna. King je kasnije priznao da je ideja proizašla iz stvarnog straha – iz mogućnosti da bude pozvan u Vijetnamski rat. Radnja romana smještena je blisku budućnost, u kojoj su SAD postale policijska država. Svake godine, prvog dana svibnja, stotinu tinejdžera okuplja se za događaj diljem države poznat kao “Dugi hod“.
Među izabranima za ovu godinu nalazi se i šesnaestogodišnji Ray Garraty. Pravila su mu poznata: upozorenja se dobivaju ako hodate ispod dozvoljene brzine, posrnete, sjednete. Nakon tri upozorenja… dobivate izlaznicu. A ono što se tada događa služi kao sablasni podsjetnik kako postoji samo jedan pobjednik Hoda – onaj koji preživi…
Na svojoj službenoj stranici, Stephen King navodi da je inspiraciju za ovaj roman pronašao u pješačenjima koje su, početkom 1960-ih, radijske i televizijske postaje diljem Amerike organizirale duljini od 50 milja (oko 80 kilometara). O tome kaže: “To mi je bilo na umu. Nisam imao auto kad sam pisao tu knjigu. Stopirao sam posvuda. Nisam završio svoje pješačenje od 50 milja, doduše. Odustao sam nakon 20 milja.” U stilu njegovog romana, na ovo se možemo našaliti i reći da si je King sam uručio “izlaznicu”.
Hodanje do smrti, kao metafora za vojnu službu, za besmisleno iscrpljivanje, za sustav koji ne priznaje odustajanje, postaje središnji motiv romana. U svijetu Dugog hoda, mladići ne idu u rat – oni hodaju dok ne padnu. I to pod budnim okom Bojnika, figure koja podsjeća na autoritet bez empatije, na zapovjednika koji ne mora objašnjavati zašto.
U razgovoru za Vanity Fair, u svibnju ove godine, King je o tome rekao: “Pišeš iz vremena u kojem živiš, pa je to svakako bilo u mojoj glavi. Ali nikad nisam o tome razmišljao svjesno. Pisao sam neku brutalnu stvar. Bilo je beznadno, i to je ono što pišeš kad imaš 19 godina, čovječe. Pun si energije, ali i pun cinizma — i tako je to bilo.“
Minimalistički, ali emocionalno razorni stil
Kingova odluka da roman objavi pod pseudonimom Bachman bila je više od igre identiteta. Bila je to prilika da se testira, da vidi hoće li publika prihvatiti njegovu tamu bez imena. Po navodima u monografiji Stephen King – Svemir najčitanijeg pisca današnjice (The Stephen King Ultimate Companion: A Complete Exploration of His Work, Life, and Influences, 2022.) profesori sa Sveučilišta u Maineu, koji su pročitali rukopis dok je King tamo još studirao znali su istinu o njegovom pseudonimu Richard Bachman, ali nisu odali tajnu. Iako nije jako uzdrmao svijet izdavaštva, ovaj roman navodno se objavljivao još šest godina i postao kultni roman. Kad je nakon nekoliko godina razotkriveno tko stoji iza Bachmana, jedan je lanac knjižara otkupio sve preostale primjerke, čime je knjiga praktički nestala iz prodaje.
U Dugom hodu, King piše kao da hoda s likovima – bez stajanja, bez predaha, bez olakšanja. Njegova proza lišena je ukrasa; svaka rečenica nosi težinu, svaka pauza odzvanja kao korak bliže kraju. Stil je minimalistički, ali emocionalno razoran. Napetost se ne gradi kroz vanjske prijetnje, već kroz unutarnje raspadanje – kroz tišinu, kroz iscrpljenost, kroz pogled koji ne zna kamo dalje.
Dijalozi su škrti, nabijeni značenjem. Likovi se otkrivaju jednako kroz ono što kažu kao i kroz ono što prešute. King ne koristi nasilje kao šokantni alat, već kao neizbježnu posljedicu pravila koja nitko ne propituje. Njegove rečenice su kratke, oštre, često brutalne, poput kakvog odbrojavanja koje ne vodi spasu, nego tišini.
U ovom romanu King piše gotovo novinarski, bilježi patnju bez uljepšavanja, bez sentimentalnosti. Emocionalna težina ne dolazi iz velikih gesta, već iz onoga što se podnosi, iz onoga što se ne može izbjeći. Njegova suzdržanost u opisivanju nasilja čini ga još jezivijim – tiha brutalnost koja ne traži pozornost, ali je ne možeš ignorirati.
Iskustvo koje se ne zaboravlja
Za ovaj Kingov rani roman možemo reći da je majstorski primjer održavanja napetosti kroz ponavljanje, ritam i odsustvo strukturalnih predaha. Nema poglavlja, nema stanki. Samo hod. Kingov glas je mlad, ali je već i prilično samouvjeren. Ne boji se očaja, ne skriva strah, ne traži spas. Čak i u ovom svom najranijem djelu, pokazuje duboko razumijevanje kako strah živi u tijelu (ne kao krik, nego kao korak).
Mnogi ovaj roman opisuju kao Kingov najpotresniji roman bez natprirodnih elemenata – upravo ta ogoljenost čini ga iznimno snažnim. Čitatelji ističu da ih knjiga nije uplašila na klasičan horor način, već ih je emocionalno iscrpila i ostavila u tišini. Na forumima se često spominje osjećaj nelagode koji ne dolazi iz straha, nego iz prepoznavanja, jer svijet romana nije dalek, nego zastrašujuće moguć. Mnogi navode da su se nakon čitanja osjećali kao da su i sami prošli kroz hod – ne fizički, nego psihološki.
Mnoge čitatelje roman je natjerao da razmisle o poslušnosti, o pravilima koja nitko ne propituje, i o tome što znači biti živ u sustavu koji ne poznaje milost. Također, roman ih je podsjetio koliko je tanka granica između igre i smrti, između pravila i gubitka sebe. I s time se u potpunosti slažemo jer Dugi hod nije samo roman/knjiga. On je iskustvo koje se ne zaboravlja, jer ostavlja trag u tijelu, ne samo u mislima. A Kingova sposobnost da bez nadnaravnog stvori atmosferu egzistencijalnog užasa izaziva istovremeno i divljenje i nelagodu.
Nedavno je u naša kina stigla filmska adaptacija ovog romana. Ona je dodatno pojačala interes za roman, unoseći ga u širi kulturni razgovor. Također, potaknula je novu generaciju čitatelja da posegnu za knjigom, tražeći u njoj ono što ekran ne može do kraja prikazati — tišinu, iscrpljenost, unutarnji lom. Mnogi su tek nakon gledanja filma otkrili da je King ovaj roman napisao kao tinejdžer, pod pseudonimom Richard Bachman, što dodatno pojačava dojam zrelosti i brutalnosti teksta.
Izmjene u odnosu na roman
Adaptacija ovog romana godinama je kružila među studijima, a konačno je realiziran pod okriljem kompanije Lionsgatea. Režiju potpisuje Francis Lawrence (filmski serijal Igre gladi/ The Hunger Games, Ja sam legenda/I Am Legend, 2007.)., koji se pokazao i više nego uspješnim u ekranizacijama romana slične tematike (filmski serijal Igre gladi/ The Hunger Games, Ja sam legenda/I Am Legend, 2007.). Scenarij filma potpisuje JT Mollnera (Smrtonosni susret/Strange Darling, 2023.), koji je ostao vjeran tonu izvornog teksta, ali ga je prilagodio suvremenoj filmskoj dinamici.
U razgovoru za web portal NPR redatelj Lawrence opisao je koje promjene su unijeli u filmu u odnosu na roman te koliko su si slobode dali u tome: “Osjećali smo da imamo dosta slobode. Stephen [King] se zapravo ne miješa previše u proces. Naravno, mora sve odobriti, ali osjećam da smo JT – scenarist – i ja znali na što želimo staviti fokus, a to je prvenstveno prijateljstvo među mladićima i njihove odnose. Unijeli smo neke izmjene u radnji i u pozadinskim pričama nekih likova i slične stvari. Broj sudionika smanjili smo sa stotinu na 50, ali to je bilo prvenstveno iz budžetskih razloga. Također smo promijenili brzinu kojom hodači trebaju hodati — u noveli je to bilo 4 milje na sat. Ali danas svi imamo trake za trčanje i znamo koliko je to brzo, pa smo smanjili na 3. Dakle, napravili smo neke prilagodbe. Ali znate, sve to smo napravili, i onda dođe taj trenutak kad prekrižiš prste i pošalješ scenarij Stephenu Kingu, nadajući se da će mu se svidjeti. I svidjelo mu se sve što smo napravili te smo dobili priliku snimiti film.“
A prije nego što je King sve odobrio, postavio im je i jedan uvjet – da se tinejdžerski likovi u filmu zaista prikažu kako bivaju upucani. O tome je Lawrence rekao: “Pa, mislim… znate, to je brutalna priča i brutalna knjiga. I ono što imaš u njoj je ta sirova, brutalna nasilnost koja se suprotstavlja – i kontrastira – s, znate, ponekad jako intimnim emocijama i odnosima. I trebaš oboje. Mislim da danas u Hollywoodu postoji tendencija da se takve stvari razvodne – da se ‘farbaju’, da se povuku, da se izbjegne krv, da se izbjegne nasilje, iako je ono dio priče.“
Svemu je dodao i sljedeće: “Roman je napisan kao alegorija na Vijetnamski rat. A nasilje, ono što ljudi vide, kako ih to traumatizira i kako ih oblikuje u takvim situacijama, to je jako važan aspekt. Ako stalno izbjegavaš prikazati to, ili sve razvodniš, i ne pokažeš tu intenzivnost i brutalnost, onda zapravo priču pomalo kastriraš. Znam da je to bilo važno meni, a bilo je važno i Stephenu Kingu.“
U tom razgovoru, Lawrence je dao i svoj pogleda na ovaj Kingov roman: “‘Dugi hod’ za mene je – ono što sam oduvijek volio kod njega – to što u natjecanju gdje bi očekivao da će svi biti jedni protiv drugih, događa se suprotno: stvara se prijateljstvo, bratstvo, sustav podrške koji mi je bio toliko lijep, toliko pun nade, i upravo to ga čini jedinstvenim.“
Roman o smislu života
Dugi hod nije roman koji se čita zbog radnje, već zbog onoga što pokreće u čitatelju. Njegova snaga ne leži u spektaklu, već u tišini između koraka, u napetosti koja ne dolazi iz vanjskih prijetnji, nego iz unutarnje borbe. Stephen King ovdje ne nudi spas, nego ogledalo. A ono što u njemu vidimo često je nelagodno, ali iskreno.
Postavlja pitanja koja ne traže odgovore, već hrabrost da ih se uopće postavi. Brutalnost nije šokantna, već postupna, poput umora koji se ne može izbjeći. U vremenu kada se distopije često oslanjaju na vizualnu atrakciju, roman ostaje tih, ali neizbrisiv. Njegovi likovi nisu heroji, oni su mladići koji pokušavaju ostati ljudi u neljudskim uvjetima.
Kingova sposobnost da bez nadnaravnog stvori atmosferu egzistencijalnog užasa čini ovaj roman jedinstvenim u njegovom opusu. Za mnoge čitatelje, ovo je knjiga koja se ne zaboravlja, jer ne govori samo o smrti – govori o smislu života. U svijetu koji često traži pobjednike, Dugi hod nas podsjeća da je ponekad najvažnije – ne pasti… Jednom kad ga pročitaš, ne ostavlja te istim.
O Stephenu Kingu
Stephen King je rođen u Portlandu, Maine 1947. godine, kao drugi sin Donalda i Nellie Ruth Pillsbury King. Svoju prvu profesionalnu kratku priču prodao je 1967. u izdanju Startling Mystery Stories. U jesen 1971. počeo je predavati srednjoškolski engleski na Hampden Academy, javnoj srednjoj školi u Hampdenu, Maine. Pišući navečer i vikendom, nastavio je pisati kratke priče i raditi na romanima.
U proljeće 1973. nakladnik Doubleday & Co. objavio je Carrie. Nakon tog romana posvetio se isključivo pisanju. Od tada je objavio preko 50 knjiga i postao jedan od najuspješnijih svjetskih pisaca. Mnoga njegova djela ekranizirana su za film i TV.
Godine 2003. nagrađen je medaljom Nacionalne knjižne zaklade za istaknuti doprinos američkom pismu (The National Book Foundation Medal for Distinguished Contribution to American Letters) a 2014. primi je Nacionalnu medalju za umjetnost (National Medal of Arts).
Živi u Maineu i na Floridi sa svojom suprugom, spisateljicom Tabithom King. Oboje su redoviti suradnici brojnih dobrotvornih organizacija, uključujući mnoge knjižnice a lokalno su primili mnogobrojna priznanja za svoje filantropske aktivnosti.
O autoru
