Debitantski film Mile Ostovića ističe se intimnom atmosferom i fokusom na unutarnji svijet protagonista ali previše je oslonjen na klišeje i stereotipe. Naglašen je religijski ton filma a film povremeno djeluje kao niz nepovezanih epizoda, bez jasne dramaturške progresije. U glavnoj ulozi je solidni Ljubomir Kerekeš a odličnu izvedbu pružila je Lara Nekić.
U naša kina nedavno je stigao domaći film Taxi ljubav (2025.) čiju režiju potpisuje Milo Ostović. To je njegov debitantski dugometražni igrani film. Prije nego što je zakoračio u svijet filma, Ostović je bio poznat kao dance izvođač pod aliasom Spen D.D., te kao autor brojnih pop pjesama i stotina glazbenih spotova.
Low budget produkcija
Vezano za njega i ovaj film, pojedini hrvatski mediji donose da je godinama je radio u dokumentarnoj i korporativnoj produkciji, a zatim upisao studij filma na sveučilištu VERN-u, gdje je uz podršku profesora Ivana Maloče odlučio snimiti svoj prvi igrani film (na špici stoji da je ovo film VERN-a, pa je za pretpostaviti da je s njime diplomirao).
Bilo kako bilo, Ostović je režiser, scenarist i izvršni producent filma a na popularno internetskom filmskom portalu IMDb stoji da je budžet filma iznosio oko 130 000 eura. Ograničeni financijski okvir vidljiv je u svedenom broju lokacija te maloj glumačkoj postavi. Sve to svrstava ga u kategoriju niskobudžetnih nezavisnih produkcija, čime se savršeno uklapa u novi val low budget igranih filmova u Hrvatskoj, koji posljednjih godina sve više definiraju domaću produkciju.
Joža (Ljubomir Kerekeš) je ratni veteran, boluje od PTSP-a koji noću vozi taksi zagrebačkim ulicama. Tako su među njegovim mušterijama Lena (Lara Nekić), samohrane majke koja kćer izdržava tako što se krišom prostituira (kojoj je dano i najviše prostora), vlasnik jednog noćnog kluba koji se bori s alkoholom i financijskim problemima (Marko Lasić Nered), Jožin psihijatar i preljubnik (Tarik Filipović), tu su i dvojica mladića koji cijele dane ‘šmrkaju bijelo’ i spremaju se da orobe banku a završavaju na kladionici. Svi oni su ljudi koji nose ‘veliki grijeh’.
Van njegovog taksija tu su lokalni župnik (Robert Kurbaša) i ministar branitelja (Goran Grgić), jedina dvojica bez ‘grijeha’. O Joži svi imaju visoko mišljenje, u njihovim očima pravi je svetac, dobar odnos ima sa svojim susjedom (Mladen Čutura) kojem stalno posuđuje motornu pilu, bez problema rješava talačku krizu u ordinaciji svog psihijatra… Joža, i sam ranjen, pronalazi u tim susretima tragove vlastite prošlosti, ali i mogućnost da ponovno osjeti bliskost.
Naglašen religijski ton
Film Taxi ljubav se ističe intimnom atmosferom i fokusom na unutarnji svijet protagonista, što mu daje emocionalnu dubinu. Film koristi kabinu taksija kao metaforu društva – prostor susreta, sukoba i neočekivanih povezanosti. Režija Mile Ostovića pokazuje hrabrost u izboru forme i tematike, unatoč tehničkim ograničenjima. Vizualna rješenja, poput klaustrofobičnih kadrova i promjena svjetla, stvaraju snažan kontrast između unutarnjih stanja i vanjskog svijeta.
Scenarij nije pretjerano ‘teško’ štivo, vrlo je jednostavan i lagan za praćenje. No, previše oslonjen na klišeje i stereotipe. Pojedini likovi su previše karikirani (medicinske sestre u minicima, kriminalci koji šmrču i ponašaju se prilično retardirano) što ostavlja dojam ‘već viđenog’. Dijalozi su nerijetko didaktični, s naglašenim moraliziranjem koje djeluje neuvjerljivo i propagandno.
Naglašen je religijski ton filma (u vjeri je spas) što samo po sebi i nije problem, ali to je izveden površno, bez nijansi i stvarne refleksije (a nerijetko i prenaglašeno). Najveća mana filma je što povremeno djeluje kao niz nepovezanih epizoda, bez jasne dramaturške progresije. Samim tim, ritam filma podosta je neujednačen a neki ‘podzapleti i raspleti’, sagledavajući film u cjelini, u potpunosti su nepotrebni (npr. djelatnica kladionice koja se upucava Joži).
Odlična Lara Nekić
Ljubomir Kerekeš u ulozi glavnog protagoniste donosi solidnu, suzdržanu izvedbu koja se oslanja na tišinu i kontrolirane izraze. Njegov lik je koncipiran kao emocionalno zatvoren, što glumcu ograničava prostor za izražajnije glumačke zahvate. Scenarij mu ne dopušta razmah ni složenije unutarnje promjene, pa izvedba ostaje u okvirima funkcionalne, ali statične prisutnosti. Unatoč tome, Kerekeš uspijeva zadržati pažnju gledatelja i dati liku osnovnu emocionalnu težinu.
Lara Nekić u filmu donosi emocionalno stabilnu i uvjerljivu izvedbu, s jasno postavljenim glumačkim zadacima. Njezin lik dobiva najviše prostora, što joj omogućuje da razvije unutarnju dinamiku i pokaže raspon emocija bez pretjerivanja. Glumački pristup temelji se na suzdržanosti i preciznoj kontroli tona, što dobro funkcionira u kontekstu filma. Nekićka se nameće kao glumačka prisutnost koja nosi svoj dio filma bez teatralnosti, ali s jasnoćom i fokusom.
Ovo joj je prvi dugometražni film a valja podsjetiti da je nastupila u nagrađivanom kratkom igranom filmu Nebojše Slijepčevića Čovjek koji nije mogao šutjeti (2024.), no Taksi ljubav predstavlja njezinu prvu značajniju ulogu u dugometražnom igranom filmu. Nakon zapaženih nastupa na kazališnim daskama, osobito u zagrebačkoj Gavelli i predstavi Cyrano de Bergerac (2025.), potvrđuje se kao glumica koja zna prenijeti emocionalnu slojevitost i zadržati mjeru. Sve to nagovještava da bi Lara Nekić mogla postati jedno od svježih i relevantnih lica hrvatskog igranog filma.
Pokušaj s nekoliko dobrih trenutaka
Taxi ljubav je dramaturški ambiciozno zamišljen film koji nastoji povezati osobne traume s univerzalnim temama susreta i oprosta. Iako koncept nosi potencijal, izvedba ne uspijeva u potpunosti ostvariti emocionalnu i narativnu koherenciju. Završetak filma skreće prema tipično američkom rješenju – happy endu koji djeluje neuvjerljivo u odnosu na prethodni ton.
Pojava Tonyja Cetinskog, koji se ranije pojavljuje kao Jožina mušterija, kulminira scenom u kojoj pjeva okupljenima (što podsjeća na završetke poput onog, nedavno viđenog, u filmu Šašaviji petak/Freakier Friday, 2025.). Taj glazbeni epilog, iako produkcijski korektan, djeluje kao vanjski dodatak koji ne proizlazi iz unutarnje logike filma. Umjesto da zaokruži priču, kraj ostavlja dojam dramaturške improvizacije.
Time film gubi dio ozbiljnosti koju je ranije pokušavao graditi kroz tišinu i introspektivne susrete. Unatoč iskrenim namjerama i ponekim uspjelim glumačkim trenucima, on ostaje nedorečen u svom emocionalnom rasponu. Na kraju, ovo debitantsko ostvarenje redatelja Mila Ostovića ne uspijeva se profilirati ni kao intimna drama ni kao društveni komentar, već ostaje između formi koje ne uspijeva dosljedno povezati. Ostaje tek kao pokušaj s nekoliko dobrih trenutaka, ali bez dovoljno snage da se istakne kao zaista zanimljivo ostvarenje.
O autoru
