Redateljica Petra Biondina Volpe donosi priču o medicinskoj sestri u noćnoj smjeni. Film funkcionira i kao društveni komentar i kao intimna drama te je lišen patetike i senzacionalizma. Jednako je zanimljiv i za zahtjevniju publiku i za one koji traže iskrenu ljudsku priču. Leonie Benesch, u glavnoj ulozi, nosi film s takvom snagom i toplinom da je nemoguće ostati ravnodušan.
U naša kina stigla je švicarsko-njemačka drama Kasna smjena (Heldin; engleski naslov: Late Shift, 2025.) koja je premijerno prikazana na ovogodišnjem festivalu u Berlinu. Film je režirala i napisala Petra Biondina Volpe, koja je najpoznatija po filmu Božanski red (Die göttliche Ordnung, 2017.; engleski naslov: The Divine Order). On je bio švicarski kandidat za Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, no nije ušao u uži izbor.
Heroina
S ovim svojim novim filmom, redateljica Volpe je još jednom krenula tim putem jer je on izabran kao švicarski kandidat za 98. dodjelu Oscara u kategoriji najboljeg međunarodnog igranog filma, potvrđujući njezinu reputaciju jedne od najvažnijih autorica suvremenog švicarskog filma. Također, ona se tako pridružila maloj, ali značajnoj skupini redateljica koje su dvaput predstavljale svoju zemlju u ovoj prestižnoj kategoriji, što je rijetkost i potvrda njezine važnosti i u europskom filmskom prostoru.
Originalni naslov filma, Heldin, dolazi iz njemačkog jezika i znači “heroina”. Riječ nosi snažnu simboliku hrabrosti, izdržljivosti i moralne snage, što savršeno odražava glavnu protagonisticu filma. Redateljica i scenaristica Volpe koristi taj pojam ne samo kao opis karaktera, već i kao komentar na društvenu nevidljivost žena koje svakodnevno spašavaju živote. U kontekstu filma, “heroina” nije slavna figura s naslovnica, već medicinska sestra koja u tišini i pod pritiskom sustava obavlja posao od vitalne važnosti.
Radnja filma smještena je u švicarsku bolnicu tijekom jedne noćne smjene, gdje Floria (Leonie Benesch) radi na kirurškom odjelu koji je kronično prenatrpan i preopterećen. Tijekom večeri suočava se s nizom hitnih slučajeva, koji se nižu bez predaha, stvarajući osjećaj da smjena nikad neće završiti. Između ostalog tu su jedna teško bolesna majka, stariji pacijent koji čeka svoju dijagnozu, zahtjevni privatni pacijent a tu su i drugi pacijenti sa svojim zahtjevima kao i niz ozbiljnih i banalnih situacija (poput pacijentice koja je zaboravila naočale nakon otpusta iz bolnice).
Unatoč stresu, koji nemilice raste iz minute u minutu, Floria pokazuje iznimnu empatiju i profesionalnost, balansirajući između medicinskih protokola i ljudske bliskosti. Film ne prikazuje samo fizički iscrpljujuću smjenu, već i sustav koji je na rubu pucanja – gdje se empatija medicinskog osoblja sukobljava s birokracijom, klasnim razlikama i emocionalnim teretom svakog pojedinog pacijenta.
Leonie Benesch – srce i duša filma
U glavnoj ulozi filma je Leonie Benesch, njemačka glumica koja se u posljednjih nekoliko godina naglo probija na međunarodnoj sceni zahvaljujući nizu zapaženih uloga u filmovima i serijama. Publika je već poznaje iz TV serije Kruna (The Crown, 2017. – 2019.), filmovima Peti rujan (September 5, 2024.) te Zakon zbornice (Das Lehrerzimmer, 2023.; engleski naslov: The Teachers’ Lounge), u kojima je pokazala iznimnu sposobnost da prenese kompleksne emocije kroz suptilnu glumu.
U ovom filmu Benesch izvanredno utjelovljuje medicinsku sestru Floriju i ona je srce i duša ovog filma. Njezina izvedba oslanja se na fizičku prisutnost, poglede pune razumijevanje i geste koje govore više od riječi. To se osobito odnosi na scene u kojima prikazuje iscrpljenost, ali i nepokolebljivu predanost. To možda i ne treba čuditi jer je tijekom priprema za ulogu provela vrijeme u bolnici, učeći od stvarnih medicinskih sestara kako se kreću, komuniciraju i kako rade “sto stvari odjednom” pod pritiskom.
Ono što treba posebno istaći je da u filmu ne glumi samo sestru, već utjelovljuje sustav, empatiju i nevidljivu snagu koja drži bolnice na životu. Ona je, bez ikakve sumnje, jedna od najboljih europskim glumicama svoje generacije (ali i općenito) i to je ovim nastupom još jednom dokazala. S hvalospjevima na njezin račun ne treba škrtariti jer njezina sposobnost da svoju ulogu/lik pretvori u društveni komentar čini je ne samo talentiranom, već i relevantnom umjetnicom.
U glavi glavne junakinje
Treba pohvaliti i redateljicu Volpe čija režija je precizna, suzdržana i emocionalno nabijena, s jasnim fokusom na svakodnevnu borbu pojedinca unutar sustava. Ona se odlučila za režijski pristup koji podsjeća na dokumentaristički stil, čime dodatno pojačava osjećaj realizma i prisnosti. Tako kamera Judith Kaufmann prati glavnu protagonisticu filma gotovo neprekidno, kao da je njezina sjena – u hodnicima, sobama, liftovima, bez predaha.
Benesch je doslovno stalno u kadru, a Kaufmann koristi dugačke, pokretne kadrove koji stvaraju dojam da gledamo stvarni život, a ne fikciju. Taj režijski izbor pokazao se kao pun pogodak jer se i gledatelj neprestano nalazi uz Floriu, dijeleći njezinu tjeskobu, umor i trenutke tihe snage. Volpe izbjegava melodramu i umjesto toga gradi napetost kroz ritam smjene, zvuk monitora i tišinu između dijaloga. Režija i kamera zajedno oblikuju atmosferu koja je istovremeno klaustrofobična i duboko humana. Kao da smo u bolnici s glavnom junakinjom, ali i u njezinoj glavi.
Iako Kasna smjena donosi snažnu poruku i izvanrednu glumačku izvedbu, njegova mana je da povremeno zapada u monotoniju zbog izrazito komprimirane radnje bez jasnijeg razvojnog luka. Iako je njegov ritam konstantno visok, on je zapravo bez dramaturških vrhunaca. To u njegovim određenim dijelovima može kod nezahtjevnog gledatelja izazvati osjećaj zasićenja.
Dokumentaristički stil, iako efektan u stvaranju atmosfere autentičnosti, povremeno rezultira vizualnom jednoličnošću i ograničenim prostorom za razradu sporednih likova. Ti likovi ostaju u sjeni glavne protagonistice, što umanjuje emocionalnu širinu priče i potencijal za dublje nijansiranje odnosa. Također, time se gubi prilika da se prikaže širi emocionalni pejzaž bolničke svakodnevice, koji bi zasigurno dodatno obogatio glavnu narativnu liniju. No, unatoč svojim manama, film ostaje snažan portret jedne žene i sustava koji je istovremeno treba i iscrpljuje.
Društveni komentar i intimna drama
Kasna smjena je film koji uspijeva spojiti ozbiljnu društvenu temu s emocionalno pristupačnim stilom, čineći ga jednako zanimljivim i za zahtjevniju publiku i za one koji traže iskrenu ljudsku priču. Režija Petre Volpe ne nameće se, već pušta da svakodnevna borba medicinske sestre govori sama za sebe, bez patetike i bez senzacionalizma. Leonie Benesch, kao glavna protagonistkinja, nosi film s takvom snagom i toplinom da je nemoguće ostati ravnodušan.
Radnja je jednostavna, ali ritam je napet a atmosfera nabijena. To omogućuje gledatelju da se lako uvlači u svijet bolničke smjene koja nikad ne staje. Film ne traži od publike da poznaje medicinsku terminologiju ili sustav, već da prepozna ljudskost, iscrpljenost i tihe heroizme koji se događaju daleko od javnosti. Upravo zato film funkcionira i kao društveni komentar i kao intimna drama.
Skrećemo pažnju da su na kraju filma prikazani su podaci o broju medicinskih sestara u Švicarskoj i Europi, uz upozorenje da njihov broj opada iz godine u godinu. Između ostalog, navodi se da je nedostatak medicinskih sestara u svijetu globalna kriza a Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) procjenjuje da će taj manjak do 2030. godine iznositi čak 13 milijuna. Ti podaci su nešto što dodatno pojačava važnost ove priče. U vremenu kad zdravstveni sustavi pucaju po šavovima, ovaj film podsjeća da iza svakog kreveta stoji osoba koja daje više nego što sustav priznaje.
O autoru
