Redatelj James DeMonaco vratio se na velika platna novim hororom Dom. Ovo njegovo ostvarenje ostaje film s izraženim potencijalom, ali nedovoljno fokusiranom izvedbom koja ne uspijeva u potpunosti iskoristiti vlastite ideje. U glavnoj ulozi je Pete Davidson, čija izvedba prati psihološki ton filma, ali tek djelomično uspijeva nositi njegov emocionalni teret.
Redatelj James DeMonaco vraća se na velika platna novim horor filmom Dom (The Home, 2025.). Njegovo ime najviše se veže uz franšizu Pročišćenje (The Purge), koja je od niskobudžetnog eksperimenta prerasla u globalni fenomen s prepoznatljivim vizualnim i ideološkim potpisom. Prvi film te distopijske horor franšize, koji je režirao i napisao, realizirao je 2013. godine i on je postao iznenađujući hit.
Suradnja sa znamenitim F. F. Coppolom
Snimio ga je sa samo 3 milijuna dolara a globalno je na kino blagajnama zaradio preko 91 milijun dolara. Doduše, kritike su bile vrlo podijeljene i hvalile su koncept ali su zamjerale površnu izvedbu. Na Rotten Tomatoesu film je ostvario 39% pozitivnih recenzija, dok je Metacritic zabilježio ocjenu 41/100. Uslijedili su nastavci Pročišćenje: Anarhija (The Purge: Anarchy, 2014.), Pročišćenje: Izborna godina (The Purge: Election Year, 2016.), Prvo pročišćenje (The First Purge, 2018.) i Pročišćenje zauvijek (The Forever Purge, 2021.), svaki s većim budžetom i širim narativnim opsegom.
Najuspješniji nastavak bio je Prvo pročišćenje, koji je zaradio 137 milijuna dolara s budžetom od 13 milijuna. Ukupna zarada svih pet filmova premašila je 500 milijuna dolara, uz kombinirani budžet od 53 milijuna. Kritike su varirale, ali publika je ostala vjerna, osobito zbog političke dimenzije koja je postajala sve izraženija kroz serijal.
Znajući da je kao filmski autor stvorio jednu od najprofitabilnijih horor franšiza modernog doba, doista nevjerojatno zvuči činjenica da je jedan od koscenarista dirljivog obiteljskog filma Jack (1996.) kojeg je režirao znameniti Francis Ford Coppola. Naime, originalni scenarij napisao je s prijateljem Garyjem Nadeauom, s namjerom da ga Nadeau režira. Međutim, a studio saznao da bi mogli dobiti Robina Williamsa za glavnu ulogu, stvari su se brzo promijenile. Inače, u igri za redatelja filma bili su i Martin Scorsese, Barry Levinson i Brian De Palma ali oni su odbili projekt.
Mladić po imenu Max (Pete Davidson) dobiva priliku da izbjegne zatvorsku kaznu prihvativši posao domara u starom staračkom domu Green Meadows. Naizgled mirno okruženje ubrzo počinje pokazivati znakove neobičnog i uznemirujućeg ponašanja među osobljem i stanarima. Posebno ga intrigira strogo zabranjeni četvrti kat, za koji mu kažu da je rezerviran za one kojima je potrebna “posebna njega”.
Naglasak na izolaciji i paranoji
Maxova znatiželja prerasta u opsesiju, pa počinje istraživati što se zapravo krije na tom katu. Uskoro otkriva niz mračnih tajni koje se ne tiču samo doma, već i njegovih vlastitih trauma iz djetinjstva. Kako se sve dublje uvlači u jezivu prošlost ustanove, postaje jasno da je uvučen u nešto daleko opasnije nego što je mogao zamisliti. Njegova prisutnost u domu nije slučajna, a ono što otkrije dovodi u pitanje njegovu stvarnost i sigurnost. U borbi između razuma i straha, Max mora odlučiti hoće li pobjeći ili se suočiti s istinom koja ga proganja.
Scenarij filma Dom potpisuju redatelj DeMonaco i njujorškim glumac i pisac Adam Cantor. Njih dvojica surađivala su na filmu Pročišćenje: Izborna godina. Njihov scenarij vješto balansira između psihološkog trilera i horora, iako se povremeno oslanja na prepoznatljive žanrovske obrasce bez dublje tematske inovacije. Ono što je još pohvalno kod scenarija je postepena gradacija napetosti i paranoje, gdje se svakodnevna rutina doma za umirovljenike pretvara u jezivu zavjeru.
Režija Jamesa DeMonaca koristi klaustrofobičnu atmosferu doma za umirovljenike kako bi pojačala osjećaj izolacije i paranoje, čime postepeno uvlači gledatelja u jezivu stvarnost. Vizualni stil filma koristi tamne, klaustrofobične interijere doma za umirovljenike kako bi pojačao osjećaj izolacije i nelagode. Kamera se često zadržava na praznim hodnicima i zatvorenim vratima, stvarajući atmosferu iščekivanja i paranoje.
Treba istaći da DeMonaco koristi fragmente krvavih noćnih mora i halucinacija kako bi pojačao osjećaj dezorijentacije, osobito kroz subjektivnu perspektivu glavnog lika. Ti snovi nisu samo vizualno uznemirujući, već služe kao narativni alat za razotkrivanje potisnutih trauma i unutarnjih strahova. Montaža dodatno podržava taj učinak naglim prijelazima između stvarnosti i halucinacija, čime se brišu granice između vanjskog svijeta i unutarnje psihe, a psihološki aspekt horora dobiva na intenzitetu.
Ezoterični zaokret
Što se tematike tiče, film se bavi izolacijom i institucionalnom kontrolom, prikazujući dom za umirovljenike kao zatvoreni sustav u kojem se brišu granice između njege i nadzora. Kroz lik Maxa, bivšeg štićenika sustava, istražuje se trauma odrastanja bez stabilnosti i potraga za identitetom u prostoru koji skriva vlastite tajne. U završnici, radnja dobiva ezoterični zaokret otkrivanjem kulta posvećenog božici Dei, čime se motivi osobne traume proširuju u područje mitološkog i kolektivnog straha.
No, taj mitološki zaokret djeluje prenaglo i nedovoljno pripremljeno. Iako zanimljiv, narušava narativnu dosljednost priče. Od ostalih prigovora, možemo spomenuti da radnja filma započinje obećavajuće, ali se u drugom dijelu gubi u prekomjernim obratima koji jasno umanjuju emocionalni učinak. Neki dijelovi scenarija oslanjaju se na već viđene žanrovske obrasce, bez dublje razrade likova ili motivacije (što, nažalost, postaje sve češći obrazac u suvremenoj žanrovskoj produkciji).
Vizualna atmosfera, iako dojmljiva, povremeno preuzima funkciju sadržaja, ostavljajući, primjerice, motiv traume i identiteta tek površno naznačenima. Posebno se moramo osvrnuti na vizualno raskošne halucinacije i trippy sekvence. One, iako tehnički impresivne, povremeno djeluju pretjerano i napadno te kao takve narušavaju ritam naracije. Umjesto da prodube psihološku napetost, one često odvlače pažnju od središnjeg konflikta i ostavljaju dojam stilizirane praznine bez emocionalne težine.
Što se tiče glume, Pete Davidson (Kralj Staten Islanda/The King of Staten Island, 2020.) u glavnoj ulozi djeluje prilično monotono i emocionalno distancirano, što povremeno umanjuje intenzitet ključnih scena. Ipak, unatoč ograničenom rasponu, uspijeva uvjerljivo prikazati mladog čovjeka rastrganog traumom i gubitkom, dajući liku dozu autentične ranjivosti.
Neiskorišteni potencijal
Općenito se može reći da je film glumački sasvim zadovoljavajuće odrađen. Posebno bi mogli izdvojiti još Johna Glovera (Shazam!, 2019.) i Brucea Altmana (Posljednji put viđena živa/Last Seen Alive, 2022.). Oni su pružili vrlo dobre izvedbe te su podosta pridonijeli osjećaju atmosferi nelagode i misterije koja ispunjava film.
Iako film Dom otvara niz intrigantnih tematskih vrata, u završnici ih zatvara prebrzo i bez jasne dramaturške logike. Uvođenje kulta posvećenog rimskoj božici Dei djeluje kao iznenadni zaokret koji više zbunjuje nego obogaćuje narativ. Takav ezoterični sloj, iako potencijalno snažan, ostaje nedovoljno razrađen i dramaturški izoliran od ostatka priče.
Završni čin, koji se oslanja na slasher estetiku, narušava psihološku napetost i pretvara se u niz krvavih prizora bez neke značajne emocionalne težine. Umjesto da produbi motive traume, identiteta i institucionalne kontrole, film se zadovoljava vizualnim šokom. Time se gubi prilika za snažniji završni udarac koji bi povezao sve prethodne slojeve. Ovo ostvarenje redatelja Jamesa DeMonaca ostaje film s izraženim potencijalom, ali nedovoljno fokusiranom izvedbom koja ne uspijeva u potpunosti iskoristiti vlastite ideje.
O autoru
