Prvijenac tunižanske redateljice Amel Guellaty nadilazi status debitantskog filma. Njime uranja u stvarnost mladih u Tunisu, njihovu potrebu za bijegom te snagu mašte. Film osvaja svojom vizualnom svježinom i emocionalnom toplinom. U glavnim ulogama su odlični Eya Bellagha i Slim Baccar. Ovo je film koji ne traži pažnju, on ju zaslužuje.
Jedan od onih filmova koje nećete pronaći u rasporedu domaćih multipleksa je i film Odakle vjetar dolazi (Tunis-Djerba, 2025.; engleski naslov: Where the Wind Comes From, 2025.). Riječ je dugometražnom prvijencu tunižanske redateljice Amel Guellaty. Premijerno je prikazan, krajem siječnja ove godine, na filmskom festivalu Sundance.
Nagrađivana autorica
Nakon toga, film je prikazan na Međunarodnom filmskom festivalu u Rotterdamu (IFFR) te u sekciji Next Wave Međunarodnog filmskog festivala u Torontu (TIFF). Prije početka redovne kino distribucije, hrvatska publika imala ga je prilike premijerno pogledati kao film otvorenja 18. Festivala mediteranskog filma Split (FMFS), koji se održao u lipnju ove godine.
Guellaty, rođena 1988. godine, započela je filmu karijeru nakon studija prava na Sorboni. Isprva je radila kao asistentica na zapaženim igranim filmovima u Francuskoj, među kojima su Nešto u zraku (Après Mai, 2012.) Oliviera Assayasa i Corps étranger (Foreign Body, 2016.) Raje Amari . Godine 2017. kao redateljica debitira kratkim filmom Black Mamba, koji je prikazan na više od 60 međunarodnih filmskih festivala i osvojio ukupno 20 nagrada.
Godine 2022. snimila je svoj drugi kratki film, Chitana, koji je također prikazan na brojnim festivalima te je osvojio brojne nagrade. Također, režirala je i osmominutni kratki film za udrugu Mawjoudin, o nasilju nad LGBTQIA+ zajednicom u Tunisu. Rad na ovom svom prvom dugometražnom započela je 2023. godine.
Radnja filma prati buntovnu Alyssu (Eya Bellagha) i emotivnog Mehdija (Slim Baccar), diplomiranog informatičara (koji ne može naći posao) i talentiranog slikara. Oni su najbolji prijatelji od djetinjstva i osjećaju se sputano u svojoj maloj zajednici na periferiji Tunisa. Alyssa sanja o selidbi u Europu i želi taj san i ostvariti.
Rijetko viđena emocionalna nijansa
Kada ugleda plakate za slikarsko natjecanje u obližnjoj Djerbi, vidi priliku da joj san napokon ostvari. Za to je dovoljno da Mehdi iskoristi svoj umjetnički dar i naslika pobjedničku sliku. Njihovo putovanje kroz Tunis pretvara se u uzbudljiv i emotivan road movie koji testira granice njihova prijateljstva. Alyssa je pokretačka snaga, hrabra i buntovna, dok Mehdi kroz crtanje izražava svoju unutarnju borbu i snove.
Svojim filmom redateljica Guellaty prikazuje stvarnost mladih u Tunisu, njihovu potrebu za bijegom, ali i snagu mašte kojom se bore protiv svakodnevice. Odnos između dvoje glavnih protagonista ostaje platonski, što daje dodatnu dubinu priči o prijateljstvu i zajedničkom otporu prema društvenim očekivanjima. Bitno je istaknuti da Guellaty svjesno izbjegava melodramu i umjesto toga bira ton koji balansira između vedrine i refleksije, čime dodatno naglašava unutarnje borbe svojih likova.
Njezini protagonisti nisu samo simboli generacije koja sanja o Europi, već i nositelji univerzalne čežnje za slobodom i samopotvrdom. Njihova platonska povezanost razbija ustaljene narative o muško-ženskim odnosima u arapskom svijetu, nudeći rijetko viđenu emocionalnu nijansu. Kroz njihovu zajedničku imaginaciju, redateljica prikazuje kako kreativnost može biti sredstvo otpora, ali i prostor za intimno povezivanje.
U tom kontekstu, mašta postaje utočište buntovne Alysse, prostor gdje granice stvarnosti popuštaju pred snagom unutarnjih vizija. Njezina mašta služi kao svojevrsni emotivni korektiv stvarnosti, kroz nju preobražava sivilo svakodnevice u prostore nade. Scene poput zamišljenog plesa učiteljice (idejno i vizualno prekrasna scena!) sugeriraju njezinu potrebu za oslobađanjem od društveno nametnutih uloga i rutine.
Bez socijalne patetike
Animirani vizualni motivi koji se pojavljuju u trenucima njezine tjeskobe ilustriraju kako umjetnost može djelovati kao terapeutski alat. Redateljica filma kroz nadrealne trenutke ne uljepšava stvarnost, već pokazuje kako mašta kod mladih može biti oblik otpora i oblikovanje vlastite istine. Film se ne oslanja na socijalnu patetiku, već kroz humor i vizualne metafore oslikava stvarnost mladih koji su istovremeno buntovni i ranjivi. Upravo ta sposobnost da se ozbiljne teme poput nezaposlenosti, migracija i rodnih očekivanja tretiraju s lakoćom i toplinom, čini Guellatyin pristup svježim i autentičnim.
Guellaty koristi precizno kadriranje i simetrične kompozicije kako bi naglasila stabilnost odnosa između protagonista unutar kaotičnog društvenog okruženja. Koloristički kod – Alyssa u crvenom, Mehdi u plavom – vizualno oslikava njihove emocionalne polove i unutarnje dinamike. Kamera rijetko razdvaja likove u kadru, osim u trenucima konflikta, čime se vizualno podcrtava njihova povezanost i napetost.
Svjetlo u filmu varira od toplih tonova u trenucima bliskosti do hladnijih nijansi u scenama otuđenja, stvarajući emocionalni ritam koji prati narativ. Nadrealni elementi, poput animiranih vitica i levitacije, integrirani su u stvarnost bez naglih prijelaza, čime se postiže fluidna sinteza mašte i dokumentarističke estetike. Guellaty pritom balansira energizirajuću priču s promišljenim priznanjem teških izbora svojih likova, nudeći portret izgubljene generacije koja se želi iznova osmisliti, čime potvrđuje da vizualni ritam filma nije samo estetski, već i tematski usklađen s emocionalnim razvojem protagonista.
Iako film osvaja svojom vizualnom svježinom i emocionalnom toplinom, njegova završnica djeluje pomalo ubrzano i dramaturški nedovoljno razrađeno. Pojedini dijalozi, osobito u scenama konflikta, povremeno gube prirodnost i zvuče previše programski, što umanjuje spontanost odnosa između protagonista. Iako izbjegavanje melodramatskih obrata daje filmu odmjeren ton, u pojedinim emocionalnim raspletima osjeti se potreba za snažnijim psihološkim razradama. Također, iako nadrealni elementi obogaćuju film, njihova integracija nije uvijek dosljedna, što može stvoriti dojam stilske neujednačenosti.
Što se glume tiče, Eya Bellagha donosi izvedbu prožetu tihom snagom. Njezina gluma oslanja se na suptilne geste i izražajnu šutnju, čime vješto prenosi unutarnje lomove lika. Slim Baccar gradi lik s dozom emocionalne fluidnosti, balansirajući između kontrolirane suzdržanosti i povremenih izljeva ranjivosti. Njihova međusobna interakcija temelji se na nenametljivoj, ali prisutnoj kemiji koja se očituje u pažljivo odmjerenim pogledima i ritmu dijaloga. Upravo ta suzdržanost omogućuje da njihova povezanost djeluje autentično i emotivno uvjerljivo.
Film koji zaslužuje pažnju
Odakle vjetar dolazi nadilazi status debitantskog filma. Riječ je o zrelom autorstvu koje uspijeva govoriti i osobno i univerzalno. Redateljica Amel Guellaty, koja je i napisala scenarij filma, gradi svijet koji je istovremeno precizan u prikazu lokalne stvarnosti i otvoren prema simboličkom značenju slobode, kreativnosti i otpora. Ona s lakoćom povezuje intimne geste s društvenim komentarom, bez oslanjanja na patetiku ili suvišnu retoriku.
Likovi Alysse i Mehdija nisu tek nositelji radnje, oni postaju emocionalni katalizatori kroz koje film progovara o čežnji, prijateljstvu i snazi imaginacije. Suptilna režija, promišljena vizualna struktura te diskretna, ali dojmljiva glumačka izvedba čine ovaj film jedinstvenim iskustvom. Iako dramaturgija ponegdje pokazuje pukotine, cjelina filma ostavlja snažan dojam promišljenosti i emotivne dubine.
Odakle vjetar dolazi dokazuje kako je moguće ispričati priču o potrazi za slobodom bez nametljivih deklaracija. Njime Guellaty ne samo da ulazi u svijet dugometražnog filma, već ga osvježava vlastitim rukopisom – toplim, hrabrim i vizualno preciznim. Ovim svojim filmom ne samo da daje glas onima na margini, već stvara vizualno i emotivno utočište u kojem ranjivost prerasta u snagu, a prisutnost tih glasova postaje čin otpornosti. Ovaj film ne traži pažnju, on ju zaslužuje.
O autoru
