Roman koji je promijenio naličje suvremenog horora

Roman Rosemaryna beba, američkog autora Ire Levina,nije priča o zlu koje dolazi izvana, nego o tihoj eroziji sigurnosti iznutra. Roman nadrasta žanrovske okvire i postaje važna refleksija društvenih i intimnih napetosti. Redatelj  Roman Polanski uspješno ga je ekranizirao 1968. godine i to njegovo ostvarenje redovito se uvrštava među najutjecajnije filmove u povijesti.

U vremenu kada književni horor često poseže za groteskom i natprirodnim šokom, roman Rosemaryna beba (Rosemary’s Baby), američkog autora Ire Levina, ostaje vječni podsjetnik da istinski užas ne živi u čudovištima, već u svakodnevici. Objavljen 1967. godine, roman je odmah izazvao pažnju čitateljske publike i kritike, ne zbog ekstremnih prizora, već zbog tihog prodora nelagode kroz prizmu braka, susjedstva i majčinstva.

Tematski danas još aktualniji

Zahvaljujući nakladniku Vorto Palabra odnedavno je dostupan i u Hrvatskoj a za prijevod se pobrinula Martina Pranić. Ovaj roman nije samo horor priča o sotonističkoj zavjeri, to je narativ o ženi kojoj nitko ne vjeruje, o intuiciji koja se sustavno potire, i o izolaciji usred urbane zajednice. Levin piše bez histerije, bez bombastičnih obrata, ali upravo tom suzdržanošću kreira atmosferu koja ostaje pod kožom dugo nakon čitanja. Njegova rečenica ne udara, ona tiho izjeda.

Radnja romana smještena je u New York sredinom šezdesetih. Mladi glumački par, Guy Woodhouse i njegova supruga Rosemary, traže prvi zajednički dom i nailaze na stan u gotičkoj zgradi Bramford, mjestu koje odiše karakterom i prošlošću. Rosemary s entuzijazmom počinje uređivati prostor, sanjajući o budućoj obitelji. Njezin prijatelj Hutch upozorava je na mračnu povijest zgrade, punu ubojstava i samoubojstava, no ona te priče otpisuje kao praznovjerne glasine.

Ubrzo upoznaju susjede koji, pod fasadom srdačnosti, djeluju sve neobičnije a njnametljiviji među njima su stariji bračni par, Minnie i Roman Castevet. Guy ih brzo prihvaća kao zamjenske roditeljske figure, dok Rosemary osjeća nelagodu, ali nema izbora nego ih trpjeti. Nakon što otkrije da je trudna, njihova prisutnost postaje svakodnevna: nalaze joj liječnika, donose napitke obogaćene vitaminima kako bi dijete ostalo zdravo te ju uvjeravaju da je to sve za njezino dobro. U međuvremenu, Guy se sve više povlači, ponašajući se hladno i čudno,  što dodatno pojačava Rosemaryn osjećaj da nešto nije u redu.

Levinov roman danas se čita ne samo kao psihološki triler, nego i kao rana kritika patrijarhalnih struktura, kontrole ženskog tijela i društvenog poricanja intuicije. U tom smislu, Rosemaryna beba nije izgubila na relevantnosti — možda je postala još aktualnija.

“Neizrečeno” kao ključni alat

U pogovoru romana za izdanje iz 2003. godine koje je objavila New American Library Levin je napisao kako je došao na ideju za njega: “Primijetivši da je najnapetiji dio horor priče prije, a ne poslije pojave užasa, jednog me dana pogodila misao (dok nisam slušao predavanje) da bi fetus mogao biti učinkovit horor ako čitatelj zna da se razvija u nešto zlonamjerno drugačije od očekivane bebe. Devet mjeseci iščekivanja, s užasom u junakinji! Nekoliko godina kasnije, misao mi se vratila kada sam, nakon broadwayskog neuspjeha, tražio ideju za napeti roman. Pokušavao sam shvatiti u što se točno taj fetus razvija. Prave medicinske strahote nisu dolazile u obzir; jedva da bi bile prikladne za popularnu fikciju. Mogao sam zamisliti samo dvije mogućnosti: moja nesretna junakinja morala je biti oplođena ili od izvanzemaljca ili samoga Đavla. Izvanzemaljci su već postali očevi u ‘The Midwich Cuckoos’, romanu Johna Wyndhama, i premda se ta knjiga bavila djecom koja odrastaju, a ne majkama koje ih nose, svejedno sam osjećao da sam zapeo sa Sotonom.”

Zanimljivo je da Levin u tom tekstu naglašava da ne vjeruje u Sotonu ali da nije imao drugih intrigantnih ideja ali je imao obitelj koju je morao uzdržavati. Istraživao je vještičarstvo i krajem 1965 godine počeo je raditi na romanu. Usidrio je svoju nevjerojatnu priču u stvarnosti Manhattana tog razdoblja kako bi on povjerovao u nju ali i da bi pridobio vjeru čitatelja.

Ira Levin piše odmjereno i diskretno, ali upravo tom suzdržanom naracijom postiže najintenzivniji osjećaj nelagode. Njegov stil je precizan, bez razmetljivih opisa, s rečenicama koje ne traže pozornost, nego je osvajaju iznutra. Roman je pisan iz trećeg lica, ali pogled nikada ne napušta Rosemary. Čitatelj je vezan uz njezine misli, njezin strah, njezinu sumnju. Ta pripovjedna tehnika stvara gotovo klaustrofobičnu atmosferu – sve je iznutra, sve je pod kožom.

Posebno treba naglasiti da Levin izbjegava senzacionalizam, ali majstorski koristi ritam i pauzu. Dijalozi su škrti, ali prenose kompleksne emocije i misli. Svaka rečenica nosi dodatnu težinu jer se iza nje skriva ono neizgovoreno. Upravo to “neizrečeno” postaje ključni alat – što manje znamo, to smo bliže Rosemarynom užasu. Tjeskoba u tekstu ne dolazi iz vanjskih prijetnji, nego iz polaganog podrivanja povjerenja u ono najbliže.

Preporuka Trumana Capotea

U svijetu u kojem nitko ne vjeruje protagonistici – muž, liječnik, prijatelji – Levin kreira atmosferu paranoje koja ne proizlazi iz nelogičnosti radnje, već iz precizne logike izolacije. Što dulje čitamo, to više postajemo Rosemary, zbunjeni, ali sigurni da je nešto krivo. Levin nas ne vodi strahom, on nas vodi intuicijom. Njegov stil je diskretan i nepretenciozan, no s vremenom izaziva snažnu nelagodu. Roman se ne oslanja na stil kao ukras, stil je ovdje instrument jeze. Ono što treba posebno istači da Levin pokazuje da horor nije uvijek pitanje krvavih prizora, već osjećaj da si sam u prostoru gdje bi trebao biti siguran.

Roman Rosemaryna beba brzo je osvojio publiku svojom jezivom atmosferom, uronjenom u svakodnevicu. Čitatelji su bili fascinirani načinom na koji Levin gradi paranoju bez oslanjanja na klišeje horora, već kroz suptilne psihološke nijanse. Mnogi su hvalili autentičnost likova i realizam zapleta, što je dodatno pojačalo osjećaj nelagode. Reakcije publike bile su izrazito pozitivne, a roman je postao bestseler koji je zacementirao Levinovu reputaciju majstora napetosti. Njegov utjecaj vidljiv je i desetljećima kasnije, jer je roman ostao jedan od najprepoznatljivijih naslova u žanru psihološkog horora.

Kritika mu je također bila sklona i dočekala ga je s velikim interesom, hvaleći njegovu sposobnost da spoji svakodnevicu s jezom. Recenzenti su isticali Levinovu suzdržanu prozu koja stvara snažnu atmosferu paranoje i nelagode bez oslanjanja na groteskne elemente. Mnogi su pohvalili način na koji roman tematizira žensku ranjivost i društvenu kontrolu kroz prizmu horora. Smatran je inovativnim doprinosom žanru, jer je strah proizlazio iz psihološke napetosti, a ne iz natprirodnih efekata. Ne treba posebno ni spominjati da je roman vrlo brzo stekao status kultnog djela te snažno utjecao na kasniju književnost i film.

U spomenutom pogovoru za izdanje iz 2003. godine, Levin je jasno stavio do znanja da nije očekivao takav uspjeh: “Nisam uopće znao kako će knjiga biti prihvaćena.Bio sam svjestan da se radnja suprotstavlja tradicionalnom prikazu priče o Mariji i Isusu i strahovao sam da bi urednici i izdavači mogli odbaciti projekt zbog kontroverzne prirode. No, nisam imao alternativni smjer u kojem bih mogao razviti tu ideju.” Također, istaknuo je da je knjiga dobila povoljne kritike zahvaljujući velikim dijelom velikodušnoj preporuci Trumana Capotea,
koju je izdavačka kuća Random House mudro otisnula na naslovnici.

Roman koji je dojmio Polanskog

Prava za ekranizaciju knjige otkupio je, još prije nego što je bila objavljena, američki redatelj, producent i scenarist William Castle, koji jenajpoznatiji po horor i triler B-filmovima iz 1950-ih i 1960-ih. Svoju reputaciju je stekao i po tome što je u kino sjedala ugrađivao mehanizme koji bi šokirali gledatelje tijekom prikazivanja njegovog filma The Tingler (1959.). Ira Levin  nije bio previše oduševljen tom akvizicijom, no drugih ponuda nije bilo.

Srećom, Castle se za financiranje obratio kompaniji Paramount Pictures. Tu je projekt preuzeo Robert Evans, koji je zatim angažirao Romana Polanskog, tada vrlo traženog mladog europskog redatelja, da napiše scenarij i režira film. U to vrijeme Polanski je planirao snimiti film o skijanju, no producent Evans mu je ponudio mu je dva projekta – sportski film Downhill Racer i roman Rosemaryna beba. Roman Ire Levina pročitao je tijekom jedne noći i odmah ga se dojmio svojom paranoičnom atmosferom i suptilnim hororom. Sljedeće jutro kontaktirao je Evansa s izjavom da želi režirati upravo Rosemarynu bebu.

Dobio je slobodu da sam napiše scenarij, koji je dovršio u samo tri tjedna, vjerno prateći originalnu radnju. Rezultat toga je adaptacija koju mnogi smatraju jednom od najvjernijih u povijesti filma. Film je svoju premijeru imao 12. lipnja 1968. godine a Polanski je u njega uklopio čitave dijelove dijaloga iz knjige, pa čak pazio na specifične boje koje su bile opisane u originalnom tekstu. Osim što mu je to bio prvi film u Hollywoodu, bio je to i prvi put da je Polanski radio prema tuđem predlošku.

Postoji i mišljenje da tada nije ni bio svjestan da ima kreativnu slobodu mijenjati izvorni sadržaj. Njegov minimalistički redateljski pristup savršeno se uklopio u ton knjige, a odabir glumaca pokazao se iznimno uspjelim. Zanimljivo je da je Levin bio prvi koji je predložio da Mia Farrow glumi naslovnu junakinju njegovog romana. No, Polanski je u razgovoru sa slavnim i pokojnim američkim filmskim kritičarem Rogerom Ebertom, u prosincu 2012. godine, priznao da nije bio početno oduševljen: “Vidio sam je samo na naslovnici časopisa ‘Life’. Iskreno, nisam bio oduševljen njome sve dok nismo počeli surađivati. Tada sam, pomalo iznenađeno, otkrio da je briljantna glumica. Ovo je jedna od najtežih ženskih uloga koje mogu zamisliti.“

Napadi na film i veliki komercijalni uspjeh

Film Romana Polanskog, brzo je stekao status filmskog fenomena. Svojim jezivim prikazom zla koje se krije iza svakodnevice, izazvao je kontroverze i reakcije javnosti. Katoličke organizacije, poput Legije čestitosti (The Legion of Decency) osudile su film zbog navodnog bogohuljenja a Ira Levin je primio brojna gotovo identična pisma osude od katoličkih školarki. O tome je napisao: “Film je izazvao neke neprijateljske reakcije kojih sam se bojao već dok sam pisao knjigu. Jedna je žena, nakon prve projekcije u New Yorku, u predvorju povikala: “Bogohuljenje!”, a kasnije sam primio na desetke prijekornih pisama od katoličkih školarki, sva gotovo identičnog sadržaja. Legija čestitosti osudila je film, no film je na neki način uzvratio osudom same Legije kad je unatoč – ili baš zbog – svoje C ocjene postao veliki hit. Legija, koja je ionako bila pred gašenjem, bila je raspuštena.“

Međutim, film je unatoč tim negativnim reakcijama ostvario golemi komercijalni uspjeh – s budžetom od 3,2 milijuna dolara zaradio je 33 milijuna širom svijeta. Publika je naprosto bila zaintrigirana njegovom atmosferom i temama. Što se tiče kritike, on ga je hvalila zbog vrhunske glume Mie Farrow i Ruth Gordon – koja je za svoj nastup osvojila Oscara za najbolju sporednu žensku ulogu, napetog scenarija i sugestivne režije, čime se film nametnuo kao prekretnica u horor žanru.

Danas se ovaj film Romana Polanskog smatra klasikom koji je redefinirao psihološki horor te se redovito uvrštava među najutjecajnije filmove u povijesti, s trajnim kulturnim utjecajem. Njegov utjecaj se ne očituje samo kroz brojke ili nagrade, već u načinu na koji je postavio temelje za introspektivni horor, gdje strah proizlazi iz svakodnevice, povjerenja i tijela. Film i danas zrači svježinom,  ne zbog efekata, već zbog jezive tišine u kojoj se odvija izdaja, majčinstvo i sumnja. S razlogom se i dalje proučava, citira i nadahnjuje nove generacije filmaša, kao priča koja nadilazi žanr i ostavlja trajan dojam.

Nakon ovog kultnog filma Romana Polanskog, uslijedile su tri različite interpretacije koje su pokušale proširiti njegovu mitologiju, ali nijedna nije dosegnula njegovu reputaciju. TV nastavak Look What’s Happened to Rosemary’s Baby (1976.), režirao je montažer originalnog filma Sam O’Steen. On je naišao je na oštre kritike te se danas smatra zaboravljenim pokušajem nastavka, zanimljivim tek kao primjer televizijskog eksperimenta tog doba. Mini-serija Rosemaryno dijete (Rosemary’s Baby, 2014.), smještena u Pariz i s Zoe Saldanom u glavnoj ulozi, pokušala je modernizirati priču, ali je kritizirana zbog razvučenosti i nedostatka napetosti.

Refleksija društvenih i intimnih napetosti

Ira Levin objavio je 1997. godine roman Son of Rosemary kao nastavak svog kultnog horora, no unatoč komercijalnom uspjehu, kritičari su ga ocijenili kao razočaravajući i stilski neujednačen nastavak bez jasnoće i napetosti. Završetak romana, koji uključuje apokaliptični obrat i povratak u prošlost, izazvao je podijeljene reakcije a Entertainment Weekly ga je nazvao “besmislica bez ikakvog reda ili smisla“.

Roman Rosemaryna beba ostaje izvanredan primjer kako se horor može razvijati kroz psihološku napetost, bez oslanjanja na stilistički prenaglašene elemente. Njegova snaga leži u sposobnosti da običnu svakodnevicu pretvori u prostor latentne prijetnje. Rosemaryn doživljaj nije samo fikcija, ona postaje ogledalo kolektivnih strahova vezanih uz kontrolu, nepovjerenje i izolaciju. Pisac Ira Levin ne pruža odgovore, već otvara prostor za sumnju i intuiciju, što roman čini svevremenskim.

Njegov stil, precizan i nenametljiv, uvodi čitatelja u atmosferu nelagode bez očitih signala opasnosti. Upravo ta suptilnost čini roman jednom od najefektnijih literarnih studija paranoje. On nije priča o zlu koje dolazi izvana, nego o tihoj eroziji sigurnosti iznutra. Levin uspijeva stvoriti horor koji nije spektakl, već odjek koji odzvanja dugo nakon posljednje stranice. Roman time nadrasta žanrovske okvire i postaje važna refleksija društvenih i intimnih napetosti. U konačnici, on ne zastrašuje čitatelja prizorima, nego neizrečenim pitanjima koja ne prestaju mučiti.

O Iri Levinu

Ira Levin bio je jedan od najsvestranijih američkih pisaca 20. stoljeća. Uspješno je vodio dvije paralelne karijere – kao romanopisac i kao broadwayski dramatičar. Pisao je u gotovo svim žanrovima: od trilera, komedije, horora i znanstvene fantastike, do drame i mjuzikla. U njegova najpoznatija djela svrstavaju se Rosemaryna beba (Rosemary’s Baby, 1967.), Stepfordske supruge (The Stepford Wives, 1972.), kazališna drama Deathtrap i Dječaci iz Brazila (The Boys from Brazil, 1976.). Levin je pomogao oblikovati nekoliko podžanrova, uključujući moderni horor i feminističku distopiju.

Rođen je 1929. u Bronxu, New York, i studirao je na NYU-u. Prve profesionalne uspjehe postigao je pišući scenarije za televiziju tijekom “zlatnog doba” američkog TV-a. Njegov debitantski roman Poljubac prije smrti (A Kiss Before Dying, 1953.) osvojio je Edgarovu nagradu za najbolji prvijenac. Nakon služenja u vojsci, debitirao je na Broadwayu s adaptacijom No Time For Sergeants. Tijekom 1960-ih pisao je više kazališnih komada, uključujući mjuzikl Drat! The Cat!, koji je rezultirao hitom Barbre Streisand.

Godine 1967. vratio se romanima i objavio Rosemarynu bebu, djelo koje se smatra začetnikom modernog horora. Stepfordske supruge iz 1972. postale su kulturni referentni okvir za kritiku društvene kontrole. Njegov kazališni triler Deathtrap postao je jedna od najdugovječnijih broadwayskih predstava. Levinov roman This Perfect Day (1970.) predviđa budućnost koja nalikuje našoj sadašnjosti. Njegov stil karakteriziraju jasne rečenice, suptilna atmosfera i odsutnost stilskog pretjerivanja.

Levin je osvojio više nagrada Edgar, uključujući nagradu za životno djelo. Bio je član Dramske udruge (Dramatists Guild) i glasač za Tony nagrade (Tony Awards) više od trideset godina.

Umro je 2007. u New Yorku, u 78. godini života, ostavivši neizbrisiv trag u književnosti i kazalištu.

O autoru

Tihomil Hamilton

Pogledaj ostale članke ovog autora