Ritual redatelja Davida Midella donosi tiho, atmosferično i introspektivno viđenje egzorcizma, temeljeno na stvarnim događajima. Umjesto šokova i spektakla, film bira psihološku dubinu, duhovnu borbu i glumačku suzdržanost. Fokus nije na zlu, već na onima koji mu se pokušavaju oduprijeti. U središtu priče ostaje ono najvažnije – vjera na kušnji, uz Al Pacina i Dana Stevensa.
Temeljen na stvarnim događajima i inspiriran knjigom vlč. Celestinea Kapsnera Begone Satan! iz 1935., film Ritual (The Ritual, 2025.) donosi potresan prikaz jednog od najdužih i najkontroverznijih egzorcizama u američkoj povijesti. Redatelj David Midell okupio je impresivnu glumačku postavu predvođenu oskarovcem Al Pacinom (Miris žene/Scent of a Woman, 1992.) i Danom Stevensom (Abigail, 2024.) kako bi ispričao priču o vjeri, sumnji i duhovnoj borbi u srcu ruralne Amerike.
Nadnaravno kao okvir za istraživanje
Midell je i ranije pokazivao sklonost prema temama koje istražuju granice ljudske izdržljivosti i moralne dileme. Njegov prethodni film, Ubojstvo Kennetha Chamberlaina (The Killing of Kenneth Chamberlain, 2019.), temeljen na stvarnom slučaju policijskog nasilja, osvojio je niz festivalskih nagrada i pohvale kritike zbog snažne izvedbe i društvene angažiranosti. Još ranije, u drami NightLights (2014), bavio se svakodnevicom skrbi za osobu s autizmom, pokazujući empatiju i pažnju prema marginaliziranim iskustvima.
S Ritualom, on prvi put ulazi u žanr horora, ali ostaje vjeran svom autorskom senzibilitetu – stvarnim pričama, psihološkoj dubini i likovima koji se nalaze na rubu izdržljivosti. Umjesto da se osloni na žanrovske klišeje, koristi nadnaravno kao okvir za istraživanje unutarnjih lomova, duhovnih kriza i pitanja koja nadilaze vrijeme i prostor.
Film prati dvojicu svećenika dok se suočavaju s vlastitim slabostima i silama koje nadilaze razum. Otac Steiger (Dan Stevens) bori se s krizom vjere, dok otac Riesinger (Al Pacino) nosi teret burne prošlosti.. Svoje razlike moraju ostaviti po strani kako bi izveli niz opasnih egzorcizama na Emmi Schmidt (Abigail Cowen), mladoj ženi navodno mučenoj demonskim silama. Njegova radnja smještena je u u 1928. godinu u mirnom poljoprivrednom gradu Earling, Iowa te prikazuje Emmine zastrašujuće doživljaje, uključujući noćne more, nasilne ispade i govorenje nepoznatim jezicima.
Rekonstrukcija najdužeg egzorcizma u SAD
Njezina pobožna katolička obitelj, vjerujući da je opsjednuta, traži pomoć Crkve, što dovodi do uključivanja oca Riesingera, iskusnog njemačko-američkog svećenika poznatog po rijetkim, ovlaštenim egzorcizmima. Egzorcizam, koji se odvija u osamljenom samostanu, razvija se u iscrpljujuće 23- dnevno iskušenje. Film živopisno prikazuje Emmine konvulzije, levitaciju i govorenje drevnim jezicima, kao i ogroman fizički i emocionalni danak za oba svećenika. Kako ritual napreduje, skepticizam oca Steigera nestaje, a on pronalazi obnovljeni smisao u svojoj očajničkoj misiji.
Ritual nije horor koji cilja na brze šokove, krvave prizore ili demonske urlike. Umjesto toga, riječ je o tihoj, gotovo kontemplativnoj rekonstrukciji jednog od najdužih egzorcizama u američkoj povijesti. Film se odmiče od žanrovskih klišeja i umjesto spektakla nudi atmosferu. I to gustu, tešku i prožetu nelagodom. Jedan od najupečatljivijih aspekata Rituala je njegova zvučna kulisa ili bolje rečeno, njegova šutnja. Umjesto glazbenih podloga koje bi vodile emociju gledatelja, film se oslanja na tišinu, škripu poda, disanje i udaljene molitve. Zvuk ovdje služi kao sredstvo napetosti, a ne kao ukras. U trenucima najveće napetosti, film ne pojačava ton, već ga gasi i upravo tada postaje najglasniji.
Ovakav pristup savršeno se uklapa u dokumentaristički stil kojim je film snimljen. Kadrovi djeluju nenametljivo a kamera je često statična ili blago podrhtava, on bilježi ono što se događa bez intervencije. Scenografija je svedena na krajnji minimum i to ne zbog budžeta, već kao svjesna odluka da se prostor pretvori u praznu pozornicu duhovne borbe. Zidovi su goli, prostorije hladne, a svaki predmet djeluje funkcionalno, gotovo asketski. Ta ogoljenost ne odvlači pažnju, već je usmjerava prema likovima, njihovim slabostima i tišini koja ih okružuje.
Od vremena kada je Egzorcist (The Exorcist, 1973.) redefinirao žanr i postavio standarde za prikaz demonskog, egzorcistički filmovi često su težili šokiranju publike — kroz eksplicitne prizore, groteskne transformacije i intenzivne zvučne udare. Ritual ide drugim putem. Umjesto da pojačava vanjske manifestacije zla, fokusira se na unutarnje lomove svojih likova. Egzorcizam ovdje nije samo sukob s nevidljivim silama, već i proces osobnog iskupljenja. Film istražuje granice vjere, snagu sumnje i cijenu duhovne odgovornosti. U tom smislu, više je drama o ljudskoj slabosti nego klasični horor.
Film koji se oslanja na atmosferu i tišinu
No upravo tu leži i njegova slabost, jer oni koji očekuju intenzitet i dinamiku sličnu filmovima poput Egzorcizam Emily Rose (The Exorcism of Emily Rose, 2005.) ili Prizivanje (The Conjuring, 2013.) mogli bi ostati razočarani. Tempo je spor, struktura linearnija nego što bi žanr možda tražio, a izostanak vizualno upečatljivih scena može djelovati pomalo razočaravajuće (iako takvih scena ima, ali nisu presnažne). Film se oslanja na atmosferu i tišinu, ali pritom ne uspijeva uvijek iznenaditi.
Naime, prisutna je doza predvidljivosti pa određeni obrati i razvoj događaja dolaze točno onako kako ih očekujemo. Nema tu velikih skretanja s puta, niti trenutaka koji bi nas izbacili iz ravnoteže. To ne znači da je film bez vrijednosti, ali ostaje dojam da je mogao biti hrabriji u dramaturškom smislu te da je, barem djelomično, žrtva očekivanja koja su oblikovali mnogobrojni filmovi o egzorcizmu.
Al Pacino u ulozi oca Riesingera donosi težinu, iskustvo i onu poznatu unutarnju napetost koja ne traži pažnju, ali je uvijek ima. Njegov lik je pogrbljen, umoran, ali duhovno postojan. On je čovjek koji ne propovijeda, već nosi a važno je istaći da ne pokušava dominirati scenom. Dan Stevens kao otac Steiger igra na drugoj frekvenciji. On je tiši i ranjiviji, čovjek koji još traži vjeru u sebi prije nego što je može ponuditi drugima. Njegova suzdržanost nije slabost, već odraz unutarnje borbe koju film ne dramatizira, već pušta da tinja.
Njih dvojica ne funkcioniraju kao suprotnosti, već kao dvije nijanse iste sumnje – jedna proživljena, druga još uvijek otvorena rana. Treba istaći da film možda ne koristi u potpunosti Stevensov potencijal, ali njegova prisutnost doprinosi tonu koji film gradi. Zajedno, Pacino i Stevens ne vode film, oni ga ukorjenjuju. I upravo u toj tihoj gravitaciji leži snaga njihove igre.
Od ostalih glumačkih nastupa treba istaći nastup Patricije Heaton (TV serija Svi vole Raymondda/Everybody Loves Raymond, 1996. – 2005.) u ulozi majke poglavarice, koja unosi dozu topline i ljudskosti, osobito u trenucima kada film prijeti da postane previše hladan. Ashley Green (filmski serijal Sumrak saga/Twilight Saga) u ulozi časne sestre Rose ostaje tiha prisutnost, ali s jasnim emocionalnim nabojem. Njezina reakcija na nasilje i strah tijekom egzorcizma ne djeluje teatralno, već iskreno — kao da gledamo osobu, a ne lik. Iako je njezina uloga kratka, upravo kroz nju film propušta trenutak fizičke ranjivosti koji dodatno naglašava duhovnu nesigurnost svih prisutnih.
Solidno i s mjerom
Abigail Cowen (Lov na vještice/Witch Hunt, 2021.) u ulozi opsjednute djevojke, ne pokušava šokirati, već ostaje unutar realističnog okvira, što se uklapa u dokumentaristički ton filma. Patrick Fabian (TV serija Better Call Saul, 2015. – 2022.), u sporednoj ali funkcionalnoj ulozi biskupa Edwardsa, donosi rutinski pouzdanu izvedbu, premda mu scenarij ne ostavlja prostora za dublju karakterizaciju.. Ostali likovi ostaju u pozadini, više prisutni kao funkcionalni elementi nego kao zaokružene osobe (što je možda i namjerno, s obzirom na to da se radi o filmu koji više promatra nego dramatizira).
Za film Ritual možemo reći da nije film koji će redefinirati žanr, ali nije ni promašaj. Njegova snaga leži u atmosferi, tišini i glumačkoj suzdržanosti, a ne u efektima ili šokovima. Redateljski pristup je promišljen, iako ne uvijek uspješan, a minimalizam u scenografiji i zvuku daje filmu autentičnu težinu. Pacino i Stevens nose priču s dostojanstvom a ostatak glumačke ekipe funkcionira kao tihi okvir, bez velikih istupa, ali s dovoljno prisutnosti da podrži ton.
Za film se može reći da je predvidljiv, da – ali to je možda i neizbježno u žanru koji već desetljećima reciklira iste obrasce. Umjesto da ide na sigurno kroz spektakl, Ritual je odabrao drugačiji pristup, što će za neke predstavljati vrlinu, a drugima manu. Nema ovdje velikih otkrića, ali ima trenutaka koji ostaju. I to je ponekad sasvim dovoljno. Solidno, tiho, i s mjerom – kao molitva izgovorena više zbog sumnje nego zbog vjere.
O autoru
