Hrvatski film Dobra djeca tematski se bavi odnosom brata i sestre a redateljski ga potpisuje Filip Peruzović. Film je svoju svjetsku premijeru imao prošle jeseni na festivalu u Varšavi. Riječ je o solidnom ali vrlo sporom filmu, s pokojom dozom humora i emocija. Odlične glumačke izvedbe pružili su Filip Šovagović i Nina Violić.
U mnogim medijima objavljeno je da je film Dobra djeca (2024.) prvi igrani film redatelja Filipa Peruzovića. No, to baš i nije u potpunosti ispravna informacija. Naime, debitantski igrani film ovog hrvatskog redatelja je Trebalo bi prošetati psa (2014.). koji se temelji prema istoimenoj drami Tomislava Zajeca (Zečji nasip, 2025.) Ta drama prikazana je u službenoj konkurenciji filmskog festivala u Puli 2014. godine.
Svjetska premijera u Varšavi
Do ove greške (vjerojatno) dolazi jer je Peruzović za njega primio nagradu Hrvatskog društva dramskih umjetnika 2015. godine u kategoriji TV drame. Bilo kako bilo, upravo na taj film trebalo bi gledati kao njegov debitantski. Što se tiče ostale njegove karijere, tu je nekolicina kratkih igranih filmova a izdvaja se naslov Kava s džemom iz 2013. godine, za koji je nagrađen kao najbolji na Pulskom filmskom festivalu i na regionalnom festivalu Kratkofil Plus (BiH). Tu je i omnibus Duboki rezovi (2018.), koji je nagrađen Zlatnom kamerom na filmskom festivalu u Puli, nagradom Best New Talent na Valetta Film Festivalu 2019. godine te je sudjelovao na više od 20 međunarodnih festivala.
Ovaj najnoviji Peruzovićev film svjetsku premijeru imao je prošle jeseni na festivalu u Varšavi, gdje je sudjelovao u konkurenciji prvih ili drugih filmova autora koji su duži od 60 minuta. Također, film je prikazan i na prošlogodišnjem festivalu u Cottbusu, gdje je osvojio nagradu Ekumenskog žirija. Nakon svega toga dočekali smo da film zaigra i u hrvatskim kinima.
Osim što potpisuje režiju, Peruzović je i koscenarist filma s Nikolinom Bogdanović, koja je bila scenaristica njegovog nagrađenog kratkog filma Kava s džemom. Radnja ovog njihovog najnovijeg projekta je vrlo jednostavna – Nikola (Filip Šovagović) i Saša (Nina Violić) su sredovječni brat i sestra, koji su nakon majčine smrti prisiljeni provesti zajedno kratko vrijeme. Naime, moraju raščistiti/očistiti veliku kuću nakon smrti njihove majke.
Mijenjaju li se obrasci ponašanja
Nikola se do smrti brinuo za majku, neoženjen je i nekako je zapeo u svom životu i stoji na mjestu. Za razliku od njega, Saša živi u Kanadi i ima obitelj. Tijekom raščišćavanja kuće, koju namjeravaju prodati, među njima dolazi do trzavica i nesuglasica koje nisu uspjeli riješiti proteklih godina. Između ostalog, Saša smatra da se Nikola loše brinuo za majku (ležaji puni stjenica) a ovaj ju smatra dosadnjakovićkom. Oboje su zakočeni da ostvare novi odnos a igre koje su igrali u prošlosti samo dolijevaju ulje na njihov loš odnos.
I ovaj najnoviji Peruzovićev uradak je drama a neki su ga okarakterizirali i kao crnohumorna drama. U njoj se on tematski bavi prikazom obiteljskih odnosa (brata i sestre). Tematsko polazište filma je jasno – svi mi kao osobe/ljudi rastemo i sazrijevamo a životi nam se mijenjaju. No, koliko se mijenjaju odnosi između braće i sestara tijekom vremena, da li ostaju vezani za iste obrasce ponašanja koje su imali (razvili) u svome djetinjstvu i zajedničkom životu.
Odgovor koji nam Peruzović nudi je vrlo jasan – obrasci ne mijenjaju. Ovo je prilično spori film s dva lika (treći se pojavljuje nakratko u samoj završnici filma), koji ima prilično komornu atmosferu. Sve što se odvija, odvija se polako i to u jednom prostoru (unutrašnjost kuće i njezina minimalna okolica). Neće se pogriješiti ako se kaže da je to, zapravo, i vrlo prikladno.
Na taj način se usipjevaju vrlo detaljno uhvatiti razlike među karakterima i netrpeljivost koja je stalno u uzlaznoj putanji (bez obzira ne neke scene kada se čini da to splašnjava). Dapače, u samoj završnici filma jedan postupak Šovagovićevog lika (koji ne navodimo jer ne želimo spojlati) sugerira da se ti odnosi samo još više narušavaju (barem u ovom slučaju).
Hrvatska glumačka elita
Peruzovićeva režija je vrlo jednostavna, nema tu ničega spektakularnog. On se bavi samo onim što je bitno za radnju. Nesumnjivo je da je Peruzović izvrstan kao redatelj kratkih filmova. “Sporost” kojom se služi vrlo dobro koristi kao element za oslikavanje protoka vremena. Dojam bliskosti/netrpeljivosti brata i sestre odlično naglašava i “kamera iz ruke” snimatelja Tomislava Sutlara, koji glavne protagoniste drži u kadrovima na kratkim (srednjim) distancama.
Hrvatski glumački veterani Filip Šovagović i Nina Violić kao glavni protagonisti najveća su vrijednost ovog filma. Zahvaljujući njima, Peruzović je uspio vrlo detaljno pokazati sve njihove karakterne razlike. Za njih je bolje da se trenutak i vrijeme u kojem su se našli nije nikada ni dogodio. On je, zapravo, svojevrsna kazna za jednog i drugog. U tom prikazu njihovog odnosa ima dosta emocija i ponešto humora.
Na Šovagovića i Violić ne treba trošiti puno riječi, oni su veteranska i hrvatska glumačka elita (oboje zajedno imaju, ako se ne varam, pet Zlatnih arena). U tu istu elitu pripada i Vinko Kraljević, koji se nakratko pojavljuje u samoj završnici filma. Peruzovića treba pohvaliti što je odabrao doista izvanredne glumce za ovaj svoj film.
Film Dobra djeca možemo ocijeniti kao solidno filmsko ostvarenje (kratkog trajanja od oko 80 minuta) . Po onome što se vidi, nije teško zaključiti da se radi o još jednom filmu malog budžeta, koji u zadnje vrijeme pristižu u naša kina (Frka, 2024., Šlager, 2024.). No, svima je zajedničko da prolaze ispod radara i teško je vjerovati da će ovaj nešto bolje proći.
O autoru
