Zečji nasip drugi je dugometražni igrani film redateljice Čejen Černić Čanak. Njegova priča bavi se gay romansom dvojice tinejdžera u maloj sredini. Riječ je o sporogorućoj drami koja donosi vrlo realan prikaz teme prihvaćanja “zabranjenih ljubavi”. Film je sasvim solidno režiran a odlične glumačke izvedbe pružili su mladi Lav Novosel i Andrija Žunac.
Hrvatski film Zečji nasip (2025.) koji potpisuje redateljica Čejen Černić Čanak, kojoj je ovo drugi dugometražni igrani film. Prvi je bio sasvim solidni Uzbuna na Zelenom vrhu (2017.), koji je bio ekranizacija istoimenog romana za mlade hrvatskog književnika i akademika Ivana Kušana. Scenarij je napisao Tomislav Zajec (Vzornik , 2023., Majka asfalta, 2010.).
Svjetska premijera u Berlinu
Ovaj film svoju svjetsku premijeru imao je na ovogodišnjem filmskom festivalu u Berlinu, kao dio natjecateljskom programu Generation 14+, nakon koje je dobio ovacije publike i pobrao samo riječi hvale. Riječ je o programu namijenjenom ostvarenjima za “mlađu publiku ali i sve druge”. Ovaj program stekao je među strukom renome jednog od najupečatljivijih kada je riječ o njegovoj programskoj orijentaciji.
Odmah na početku treba, za one koji to ne znaju, objasniti naslov filma. “Zečji nasip” stavlja se kao privremena zaštita za objekte (ali i širje) kada je riječ o poplavama. Radi se, najčešće, o vrećama pijeska s ciljem da se spriječi prodor bujičnih voda. Ovaj naslov filma je odlična metafora za sve što ćemo vidjeti u njemu. Uz jednu bitnu razliku – tu se ne štite objekti, nego osobe a voda koja prijeti nije nabujala i divlja rijeka već ona iz okoline (socijalna).
U selu kojem prijete poplave, mladi sportaš Marko (Lav Novosel) omiljen je među vršnjacima i ima stabilnu vezu s lokalnom djevojkom Petrom (Franka Mikolaci), koju prihvaća njegova majka Vanča (Tanja Smoje). Sport kojim se bavi nije baš uobičajen – obaranje ruku. No, on se ozbiljno priprema za sva natjecanja a trenira ga njegov otac Franjo (Filip Šovagović), kojem također pomaže u mehaničarskoj radionici.
Marko dosta vremena provodi i sa svojim mlađim bratom Fićom (Leon Grgić), koji je dijete s Downovim sindromom. Iskazuje veliku ljubav i pažnju prema njemu, njegujući njegovu opsjednutost kunićima o kojima brine. No, njegov posloženi život uzdrma povratak Slavena (Andrija Žunac). On je Markov nekadašnji najbolji prijatelj koji je prije nekog vremena iznenada otišao u Berlin.
(Ne)prihvaćanje ljubavi
Razlog njegovog kratkog povratka je sprovod njegovog oca. No, njih dvoje imaju osjetljivu tajnu koja ponovno izbija na površinu – ljubav. Marko u početku ne zna kako se nositi s tim ali njegov “zečji nasip” počinje popuštati a on se impulzivno prepušta emocijama. Time se izlaže velikom riziku da u potpunosti obriše (lažnu) sliku o sebi, koju je stvorio kako bi ugodio drugima…
Ovaj film redateljice Čanak sporoguruća je drama koja donosi vrlo snažan prikaz ljubavi i njezino (ne)prihvaćanje u maloj sredini. Dodatnu težinu toj temi svakako je činjenica da su glavni protagonisti njezine priče dva tinejdžera. Bijeg je jednini način da se ona ostavi iza sebe, što je jedan od njih dvojice i učinio.
Sve to dodatno je naglašeno i kroz karakterizacije glavnih likova a scenarist Zajec poigrao se temom “muževnosti”. Lik Marka je vrlo uspješan sportaš u neuobičajenom sportu obaranja ruku, zaljubljenik (i poznavatelj) automobila. Simbolika muževnosti tu je i više nego jasna. S druge pak strane, lik Slavena je onaj koji ne može trpjeti da “bude onaj normalni” u toj okolini i bježi iz nje radi (svog) boljeg života (i emocionalnog i financijskog).
Njegov bijeg iz te okoline odraz je njegove emotivne čvrstoće (za razliku od Marka). On ne bježi od sebe, nego je vjeran sebi. Za razliku od njega, Marko je emocionalno u sebi vrlo krhak, ne prihvaća sebe, gradi lažnu sliku o sebi i na kraju emocionalno “puca” jer ne može protiv sebe. Njihov ponovni susret možemo nazvati i “konfliktom” koji u konačnici za jednog i drugog donosi potvrdu njihove ljubavi i toga što oni jesu.
Talent u radu s glumcima
Redateljica svoju priči gradi vrlo polako, tako da je u njegovoj prvoj polovici orijentirana na socijalni prikaz naselja u kojem se odvija radnja. Težište druge polovice zasniva se na ponovnom susretu (povezivanju) glavnih protagonista (i njegove posljedice za njih ali i širje). Tu se mora reći da je ritam filma neujednačen, posebice u prvoj polovici. No, gledajući u cjelini režiran je sasvim pristojno.
Da posjeduje veliki redateljski talent u radu s glumcima, Čanak je već dokazala svojim prvijencem (rad s djecom). U ovom drugom angažirala je studente glume i s njima odradila i više nego odličan posao – za svoje glumačke izvedbe Lav Novosel i Andrija Žunac zaslužuju samo pohvale. Uz vrlo realno prikazanu temu prihvaćanja “zabranjenih ljubavi”, oni su i najveća vrijednost koju ovaj film nosi.
O autoru
