Film Surfer novo je rad redatelja Lorcana Finnegana, koji je neobično i provokativno ostvarenje. U njegove pozitivne strane ide odlično građenje napetosti, precizna režija i vješto korištenje vizualne estetike. Ovo nije film za svakoga, ali ako mu se prepustite pružit će vam intrigantno iskustvo. U glavnoj ulozi je Nicolas Cage, koji je dao još jednu intenzivnu izvedbu.
Sunčana pješčana plaža, uz valoviti ocean, sinonimi su za opuštajući i bezbrižni odmor. Tako većina od nas gleda na to. Drugačiji pogleda imaju scenarist Thomas Martin i redatelj Lorcan Finnegan i zorno su nam ga predočili svojim najnovijim filmom Surfer (The Surfer, 2024.). S obzirom na to da oni autorski stoje iza ovog filma, opuštajući pogleda na sunčanu plažu nismo ni mogli očekivati.
Autorski dvojac sličnih pogleda
Ovaj irski autorski dvojac vrlo slične tematske odrednice svojih filmova. Finnegana smo svi dobro zapamtili po bizarnom znanstveno fantastičnom indie filmu Vivarium iz 2019. godine a tri godine kasnije snimio je odličan psihološki triler Nocebo. Njegovi filmovi su atmosferični i vizualno upečatljivi a u njima istražuje teme izolacije i identiteta te (nazovimo to tako) psihološkog kaosa svojih protagonista. Svemu treba pridodati i temu moći manipulacije i kontrolu nad ljudskom psihom.
Scenarist Martin u svom radu bavi se sličnim. Njegove priče istražuju ljudsku psihologiju i moralne dileme a karakteristika im je da su “mračne”. Tematski se bave osvetom, pravdom i unutarnjim sukobima likova. Njegova filmografija nije pretjerano bogata ali napisao je po jednu epizodu za hvaljene TV serije Prime Target (2025.) Tin Star (2019.), Trbosjekova ulica (Ripper Street, 2013.) a svemu dodajmo ne pretjerano uspješan film White Widow (2023.) redatelja Henry Masona. Mislim da ćete se svi složiti da priča i film o mirnoj i sunčanoj plaži nikako ne pristaje ovom dvojcu. Tim više što je glavni glumac u ovom njihovom filmu Nicolas Cage (Sakupljač duša/Longlegs, 2024.), koji je majstor fizičkih i psihičkih transformacija likova.
Radnja filma fokusirana je na Nicolas Cage glumi naslovni lik filma, “Surfera”, čije se ime nikada ne otkriva. On se vraća se na plažu svog djetinjstva u Australiji, gdje planira kupiti kuću koja mu je nekada pripadala. Na tu plažu dolazi sa svojim sinom (Finn Little), koji bi radije bio bilo gdje drugdje osim s ocem. Kada se upute na plažu kako bi surfali, skupina lokalnih surfera pod vodstvom svojevrsnog gurua Scallyja (Julian McMahon) zabrani im pristup.
Njihovo pravilo je jasno – “ako ne stanuješ ovdje, niti ne surfaš ovdje”. To što je “Surfer” odrastao na “njihovoj” plaži apsolutno ništa ne znači. Čitavu situaciju dodatno mu komplicira činjenica da se pojavio i drugi kupac za kuću. Kako dani prolaze, tako sukob između njega i Scallyjeve ekipe jača. On postaje meta maltretiranja, gubi novac, stvari i dostojanstvo.
Vješto korištenje vizualne estetike
Upoznaje i beskućnika (Nicholas Cassim), koji mu otkriva mračnu prošlost Scallyja i njegovih ljudi. Također, od policije nikakve koristi jer su povezani s njim. Sukob eskalira a “Surferova” borba za plažu vuče ga u sve dublju krizu, na rub ludila te suočavanje s vlastitim demonima prošlosti.
Film Surfer ima sve karakteristike dosadašnjih radova i redatelja Finnegana i scenariste Martina. U prvi plan priče dolazi element “izolacije”, koji je podebljan. Naime, njihov glavni protagonist suočava se s tri vrste izolacije koje ga razaraju. Tako je “plaža” tu u funkciji “prostorne izolacije”, na prvi pogleda otvorena ali je u potpunosti za njega zatvorena i mora se izboriti za svoje mjesto na njoj (opsesija). Slijedi “društvena izolacija”, lokalni surferi ga odbacuju, ne zanima ih je li tu prije živio, oni su ti koji postavljaju pravila a oni ostaje bez ičije pomoći. Treća je, dakako, “psihološka izolacija”, koja za njega znači totalno propadanje (psihički slom) a postupno se gradi kako se njegov sukob s lokalcima pojačava.
Finnegana treba pohvaliti jer se vješto koristi vizualnom estetikom kako bi sve nabrojano dodatno naglasio. Tako sunčana plaža koja na početku filma odašilje dojam idiličnog i mirnog mjesta, postaje zasljepljujuća a boje u filmu postaju gotovo neprirodne a prostori poprimaju klaustrofobični tonalitet. Veliku pomoć u svemu tome redatelj je imao u direktoru fotografije Radeku Ladczuku (Chlopi, 2023.; engleski naslov: The Peasants, Nocebo, 2020., Slavuj/ The Nightingale, 2018.).
Cage kao mana
Također, Finnegan odlično gradi napetost (i paranoju glavnog junaka) tijekom čitavog filma i to kroz niz sitnih ali vrlo efektnih detalja – česta tišina između dijaloga, različiti zvukovi (npr. zlokobni pjev ptica koji podsjeća na smijeh i sl.), glazbena kulisa, kadrovi s “valovitom” slikom te on s “maglovitim” rubovima te izrazi lica (opet pohvala za Ladzucku). Dodatno valja naglasiti da je u film utisnuta i velika doza simbolike. Finneganova režija je vrlo precizna, od početka zna što želi i u potpunosti u tome uspijeva. Film je lišen jump scarea, naglih horor prepada od kojih gledatelj pada sa svojih kino sjedalica. Umjesto toga, tu je prikaz polaganoog narušavanja svijeta (stvarnosti) glavnog protagonista. A to je jeza i strava koja je jača od svakog jump scarea.
A što reći za Nicolasa Cagea? Ovo je definitivno film koji njemu paše i u kojem je dao još jednu vrlo intenzivnu i emotivnu izvedbu. Njegova transformacija iz jednog običnog (i uspješnog čovjeka) koji polako gubi kontrolu na svime (a i nad samim sobom) je gotovo briljantna. Još jednom je svoju ulogu ispunio snažnom energijom i gotovo sirovom emocijom.
Dakako, ovo nije film bez mana. Jedna od zamjerki je baš Nicolas Cage jer je dojam da je previše toga stavljeno na njegova leđa, film nekako previše ovisi o njegovoj pojavi. Odnos njegovog lika sa sinom je površan i djeluje gotovo kao višak. Za neke gledatelje česti Finneganovi prijelazi iz “stvarnosti” u “halucinacije” zasigurno će ponekog gledatelja ostaviti pomalo zbunjenim. Tu treba pridodati da je ovo film s podosta ideja ali nisu sve dobile jednaku pažnju.
Intrigantno iskustvo
Karakterizacija likova također ide u manu jer osim lika Cage su površinski obrađeni. Jedna od zamjerki je što film ima prilično neujednačen ritam ali plus je da to ne izaziva dosadu. Za one koji vole surfanje razočaravajuće da surfanja u filmu gotovo da i nema (takvih će u našim krajevima, vjerojatno, biti jako malo). No, ovdje treba naglasiti da surfanje nije primarna tematika, već okidač za čitavu priču.
Bez obzira na svoje mane, film Surfer vrlo je zanimljivo ostvarenje. On je vrlo provokativan (između redaka jasno odašilje i kritiku mačizma) i neobičan film. U njegovu pozitivu dodatno ide i neočekivani kraj koji će vas natjerati na razmišljanje (kao i njegova čitava priča). Jasno je da Surfer nije film za svakoga, ali ako mu se prepustite pružit će vam intrigantno iskustvo.
O autoru
