Treći je i završni dio hvaljene norveške trilogije redatelja i scenarista Daga Johana Haugeruda odnio je glavnu nagradu ovogodišnjeg Berlinalea. On otvara prostor za promišljanje odnosa između mladenačke fascinacije i društveno uvjetovanih granica, bez potrebe za eksplicitnim komentarom. Ovo nije film koji traži, već koji dopušta da se osjeti, promisli i zadrži.
Snovi (Drømmer, 2024.; engleski naslov: Dreams), koji je zaigrao u našim kinima, treći je i završni dio hvaljene norveške trilogije redatelja i scenarista Daga Johana Haugeruda, koja se još sastoji od filmova Seks (Sex, 2024.) i Ljubav (Kjærlighet, 2024.; engleski naslov: Love). Trilogija je nastala u izuzetno kratkom vremenu, unutar samo jedne godine. Postigla je zavidan uspjeh kod kritike i publike na filmskim festivalima, ali i u kinima diljem svijeta kao izuzetno dobro prihvaćen portret autentičnog i senzibilnog istraživanja ljudske intime kroz različite životne faze.
Neočekivani pobjednik Berlinalea
Sva tri naslova prikazana su u programima najprestižnijih svjetskih festivala – Berlina i Venecije. Prvi film, Seks, premijerno je prikazan prošle godine u Berlinu, dok je Ljubav ušla u službenu konkurenciju Venecije. Upravo je ta činjenica dovela do toga da se treći dio, Snovi, prebaci za ovogodišnji Berlinale, i to u službenu konkurenciju.
U svemu je zanimljivo da redatelj Haugerud taj film prvotno nije zamislio kao završno poglavlje trilogije. No, nakon što je Venecija izrazila golemu zainteresiranost za uvrštavanjem Ljubavi u konkurenciju, on praktički nije imao izbora pa je Snove prebacio za ovu godinu. To se, međutim, pokazalo kao pun pogodak: film je, pomalo iznenađujuće, odnio glavnu nagradu Berlinalea — prestižnog Zlatnog medvjeda za najbolji film. Time je Haugerud postao prvi norveški autor s tom nagradom, zaokruživši trilogiju koja je već sada upisana u suvremenu europsku filmsku povijest.
Svoju je hrvatsku premijeru film je imao tijekom srpnja na festivalu Cinehill u Fužinama a zagrebačka publika premijerno ga je mogla pogledati na nedavno završenom Zagreb Film Festivalu. Spomenimo da su Snovi, pored osvojenog Zlatnog medvjeda, u Berlinu pokupili i dodatne dvije nagrade od kojih je jedna nagrada FIPRESCI, a sam je film dobio i sedam nominacija za nagradu Amanda, najugledniju nagradu norveškog filma (pandan Zlatnim arenama u Hrvatskoj) uključujući i u kategorijama najboljeg filma i režije te je u konačnici osvojio onu u kategoriji najbolje montaže.
U fokusu filma je tinejdžerka Johanne (Ella Øverbye) doživljava snažnu zaljubljenost u svoju profesoricu francuskog jezika, Johannu (Selome Emnetu). Svoje osjećaje počinje zapisivati u dnevnik, pretvarajući ih u intimne i literarno snažne zapise. Ono što je zapisala pokaže svojoj baki pjesnikinji Karin (Anne Marit Jacobsen) a ona, unatoč obećanju da to neće učiniti, njezine zapise preda njezinoj majci Kristin (Ane Dahl Torp).
Zaljubljenost kao snažan emocionalni impuls
Iako su šokirane sadržajem, istovremeno ih dirne snaga i iskrenost Johanninog izraza. Kristin, suočena s emocionalnim distancama u vlastitom životu, počinje preispitivati vlastite odnose. Karin, u poznim godinama, suočava se s vlastitim sjećanjima i neizgovorenim čežnjama. Johanne, nesvjesna učinka svojih riječi, nastavlja istraživati granice između fantazije i stvarnosti. Film prati kako njezina zaljubljenost postupno mijenja dinamiku unutar obitelji, otvarajući prostor za tihe promjene i nove uvide.
Priča filma tematski se fokusira na prvu ljubav kao transformativno iskustvo koje mijenja sve u životu jednog pojedinca – ono je intenzivno, konzumirajuće i sudbonosno. Ono preobražava, uzdrmava i ostaje. Za glavnu protagonisticu, ta ljubav nije samo osjećaj, već i prostor unutarnjeg rascjepa između tijela i misli. Psihološka čežnja i fizička samosvijest ne odvijaju se u istom ritmu, što stvara napetost koju ni ona sama ne može imenovati.
Zaljubljenost je u filmu prikazana kao snažan emocionalni impuls koji nadilazi racionalno razumijevanje. Glavna protagonistica suočava se s unutarnjim neskladom između psihološke čežnje i fizičke samosvijesti. Taj disbalans stvara prostor zbunjenosti, ali i potencijalne emocionalne nelagode, osobito u kontekstu adolescencije. Ljubav nije prikazana kao pogrešna, već kao iskustvo koje nadilazi kapacitete mlade osobe da ga u potpunosti obradi.
Upravo ta intenzivnost čini je trajno prisutnom u pamćenju, kao iskustvo koje se kasnije teško može ponoviti. Haugerud ne nudi odgovore niti moralne okvire, već se fokusira na promatranje unutarnjih procesa. Njegov pristup ostaje suzdržan, ali precizan, s naglaskom na emocionalne nijanse i psihološku dinamiku. U tom kontekstu, za film Snovi možemo reći da funkcioniraju kao studija o granicama emocionalne zrelosti i o utjecaju prve ljubavi na oblikovanje identiteta.
Emocionalna perspektiva kroz naraciju
Ovaj film otvara prostor za promišljanje odnosa između mladenačke fascinacije i društveno uvjetovanih granica, bez potrebe za eksplicitnim komentarom. Redatelj Haugerud pristupa osjetljivoj temi s mjerom i povjerenjem u gledateljevu sposobnost da razlikuje nijanse bez vanjske interpretacije. Zaljubljenost tinejdžerke nije prikazana kao tabu, već kao kompleksan fenomen koji se ne svodi na jedno značenje. U prikazu emocija izbjegnuta je svaka patetika – Haugerud se oslanja na gestu, tišinu i kontekst, a ne na eksplicitnu ekspresiju.
U značajnom dijelu filma Snovi, Haugerud koristi pripovjedački glas glavne junakinje kao sredstvo za strukturiranje unutarnje perspektive. Ta narativna forma omogućuje uvid u emocionalne procese koji ostaju neizgovoreni u dijalozima. Iako takav pristup nosi rizik prevelike introspektivnosti, u filmu je izveden s mjerom i bez narativne dominacije.
Pripovjedački glas glavne junakinje ne služi za objašnjavanje radnje, već za dopunu njezine emocionalne perspektive. On prati razvoj likova iznutra, nudeći uvid u misli i osjećaje koji ostaju neizgovoreni u dijaloškim scenama. Takav pristup omogućuje dodatnu razinu razumijevanja, ali ne preuzima narativnu kontrolu nad filmom. Glas ostaje funkcionalan i nenametljiv, u službi psihološke nijanse, a ne dramaturške strukture.
Iako film pokazuje dosljednost u režijskoj suzdržanosti, ritam pripovijedanja nije uvijek ujednačen, što u pojedinim dijelovima može djelovati razvučeno. Vizualna estetika filma ostaje vrlo jednostavna, s minimalnim promjenama u kadru i svjetlu, što kod dijela publike može izazvati osjećaj monotonije. Takav pristup, iako svjestan, ne nudi dovoljno vizualnih impulsa koji bi podržali emocionalnu dinamiku radnje.
Gluma koja podržava Haugerudovu estetiku
Povremena narativna statičnost dodatno otežava angažman, osobito u scenama koje se oslanjaju isključivo na dijalog bez jasnog dramaturškog pomaka. Emocionalna preciznost, iako prisutna, ponekad je potisnuta režijskom šutnjom koja ne ostavlja dovoljno prostora za identifikaciju s likovima. Ovo Haugerudovo ostvarenje traži strpljenje i aktivno sudjelovanje, ali ne nudi uvijek emocionalnu nagradu koja bi opravdala taj angažman.
Glumačke izvedbe u filmu Snovi dosljedno prate Haugerudovu režijsku suzdržanost. Ella Øverbye oblikuje lik Johanne s iznimnom suzdržanošću, prenoseći kompleksne emocije pogledom i tišinom, bez potrebe za eksplicitnim izrazima. Njezina prisutnost stabilizira emocionalni ton filma, ali upravo ta zatvorenost može ostaviti dio publike na distanci, osobito u trenucima kada radnja zastane.
Selome Emnetu, kao profesorica Johanne, uspješno balansira između profesionalne distance i osobne nelagode, no u nekim scenama njezina prisutnost djeluje previše neutralno, čime se gubi potencijal za dublju tenziju. Ane Dahl Torp u ulozi majke donosi emocionalnu jasnoću bez dramatizacije, ali njezin lik ostaje funkcionalan, više kao narativni oslonac nego kao psihološki razrađena figura. Anne Marit Jacobsen kao baka unosi toplinu i refleksivnost, no u pojedinim trenucima njezina izvedba djeluje distancirano, što umanjuje potencijal za generacijski dijalog.
Sve u svemu, glumački ansambl djeluje usklađeno s režijskim ritmom, ali upravo ta usklađenost ponekad rezultira emocionalnom ravnotežom koja ne ostavlja dovoljno prostora za iznenađenje. U konačnici, izvedbe podržavaju Haugerudovu estetiku, ali ne nadilaze njezine granice ostajući u službi strukture, više nego u službi unutarnje razrade likova.
Misao koja nije iscrpljena
Filmu Snovi mora se priznati da je elegantno stiliziran, senzibilno odglumljen, inteligentno režiran i tematski relevantan. Njegova snaga ne leži u narativnim obratima, već u pažljivom promatranju unutarnjih procesa i emocionalnih prijelaza. Redatelj Dag Johan Haugerud ne podcjenjuje publiku, već joj nudi prostor za tihu refleksiju i vlastito tumačenje. U tom smislu, ovo nije film koji traži, već koji dopušta da se osjeti, promisli i zadrži.
Iako neujednačen u ritmu i vizualno skroman, film ostaje dosljedan u svojoj poetici suzdržanosti. Njegova emocionalna preciznost ne proizlazi iz izražajnosti, već iz pažljivo doziranih tišina i pogleda – što je istovremeno snaga, ali i ograničenje. Film ne traži emocionalnu identifikaciju, već zahtijeva spremnost na promatranje bez jasnih uporišta.
Film ne ostavlja snažan dojam u trenutku gledanja, ali se vraća u mislima, više kao osjećaj nego kao artikulirana misao. Ta povratnost nije rezultat dramaturške snage, već atmosferske neodređenosti koja ostavlja prostor za naknadnu refleksiju. Možda upravo u toj neodređenosti leži njegova postojanost — ne kao iskustvo koje se pamti po sadržaju, već po tonu. Snovi ostaju dosljedni u svom izrazu, ali ta dosljednost povremeno dolazi na račun dostupnosti. U konačnici, film se ne nameće, on ne zaključuje ali ostaje – kao misao koja nije iscrpljena.
O autoru
