Antun Vrdoljak jedna od najosebujnijih javnih osoba ovih naših prostora. Monografiju o ovom glumcu, redatelju, političaru potpisuje Branka Sömen. Riječ je o raskošnom izdanju koje sadrži brojne fotografije te Vrdoljakove duhovite crtice i tekstove. Dio posvećen njegovom redateljskom radu vrlo je vrijedan te pregled i njegovih dokumentarnih i nenamjenskih filmova.
Još 2007. godine objavljena je monografija o Antunu Vrdoljaku, novinaru, glumcu, redatelju, političaru te nekadašnjoj čelnoj osobi Hrvatskoj olimpijskog odbora. Za njega se može reći da je jedna od najosebujnijih javnih osoba ovih naših prostora. Danas je u poodmaklim godinama (rođen je 1931. godine) i u potpunosti se povukao iz javnosti nedugo nakon svog posljednjeg filma General (2019.). Neki od razloga leže u činjenici da se iza ovog filma vuku veliki financijski repovi, da je 2021. godine imao moždani udar a tu su i neki obiteljski problemi koji pune stranice medija.
Govoreći o drugima piše o sebi
Monografiju Antun Vrdoljak priredila je Branka Sömen a objavila ju je nakladnička kuća Školska knjiga. Ova monografija je vrlo raskošna, tvrdog uveza i na svojih 170 stranice sadrži mnogobrojne fotografije. Sadržajno je podijeljena u sedam glavnih poglavlja i daje pogled na Vrdoljakov profesionalni i privatni život. Knjiga Knjiga započinje Tončijevim abecedarijem u kojem, abecednim redom, na duhovit i zanimljiv način Vrdoljak progovara o najvažnijim pojmovima, događajima i osobama koje veže za svoj život.
Za taj dio možemo reći da je iskren i u njemu Vrdoljak na na sebi svojstven način govoreći o drugima piše o sebi. Spomenimo samo da su među tim osobama Miroslav Krleža, Fabijan Šovagović, Ena Begović, Boris Dvornik, Ivan Raos, Ranko Marinković, Nikola Tanhofer i dr. Od mnogobrojnih pojmova ovdje izdvajamo “film” za koji je napisao:”Meni je film bio i ostao iluzija stvarnosti, svake stvarnosti pa i stvarne filmske umjetnosti. Čudo, kao i život sam.“
Naslovnica knjige “Antun Vrdoljak: Monografija” (Foto: Školska knjiga)
Drugo i četvrto poglavlje bavi se umjetničkim dijelom Vrdoljakova života, njegovom glumačkom i redateljskom filmografijom. U uvodnom tekstu posvećenom njegovom glumačkom životu o glumi je rekao:”Gluma na filmu jako me veselila dok nisam shvatio da je glumac igračka u tuđim rukama i, dakako, žrtva nesposobnog redatelja koji će od vas tražiti da radite gluposti, nešto što je neprimjereno ljudskoj naravi. Otuda i potječe moja ljubav za glumce, moja neizmjerna naklonost i nježna sklonost ovom pozivu koji poštujem i maksimalno respektiram. To nije samilost, nego duboko razumijevanje teškog posla koji glumci rade i u kojem su potpuno nezaštićeni.“
Uz svaki od sedamnaest filmova i njegove osnovne podatke (kredit-liste), pridodana je kratka Vrdoljakova crtica. Tako je uz film Ciguli miguli (1953.) stoji:”Prvi film i potpuni kaos. mnogo godina kasnije Orson Welles mi je rekao:”kada ljudi sa strane gledaju snimanje filma, prvi je dojam da u toj gomili ljudi i tehnike nitko ništa ne radi.“
Vrijedan pogled na redateljske filmove
Tu treba izdvojiti i vrlo kritički iskrenu opasku koja se tiče filma Nije bilo uzalud (1957.):”Bože, kako čovjek sebi izgleda glup kad se vidi s leđa! Još ako toliko lamata rukama! Užasno sam bio razočaran sobom.” Film Sreća dolazi u 9 (1961.), po onome što kazuje, bio je onaj u kojem se odlučio da će se početi baviti redateljskim poslom:”Tanhofera nisam mogao odbiti. A bojim se da mu nisam mnogo pomogao. Sebi da: sve sam više gledao što se događa iza kamere.“
Dio monografije posvećen njegovom redateljskom radu vrlo je vrijedan. Osim obrade igranih filmova i televizijskih serija tu je pregled i njegovih dokumentarnih i nenamjenskih filmova (spotovi za pamćenje). Uz uvodni tekst poglavlja dodana je i Vrdoljakova izjava:”Od svih umjetnosti film je najsličniji svome autoru. Ni loši autori ne mogu sakriti autoportret u svome filmu O čemu god i koliko god o različitome snimaš film, on je tvoj i iz njega izbija tvoja duša, pamet, kultura…Ti! Baš pljunuti autor!“
Kadar iz filma “U gori raste zelen bor” (Foto: Jadran film)
Ovaj dio sadržajno je doista bogato obrađen. Uz kredit-liste i brojne fotografije svaki film popraćen je i tekstovima iz razdoblja kada su oni premijerno prikazani. Dakako, tu su također prisutne, kao i kod glumačkih filmova, i Vrdoljakove kratke crtice o svakom filmu. Svi ovi tekstovi su iznimno vrijedni. Njihova posebna vrijednost leži u tome da se iz njih može iščitati koliko se prihvaćanje (i neprihvaćanje) njegovog rada tijekom desetljeća mijenjala.
Ono što je iznimno bitno je to da se vrlo jasno može vidjeti kako je s vremenom od autora koji je bio od političkih krugova (gotovo) odbacivan prerastao u središnju filmsku figuru (ai širje) Hrvatske devedesetih. Dobar primjer za to je tekst koji je posvećen filmu U gori raste zelen bor (1971.), koji je završio u bunkeru (“Od Titovih pohvala do bunkera“).
Tri dokumentarca – Ivan Lacković Croata (1972.), Ivan Rabuzin: Uvijek za suncem (1986.), O djelu Ivana Meštrovića (1986.) – predstavljeni su vrlo kratko, uz dodatak dva redateljeva teksta. Na sličan način predstavljeni su i njegovi nenamjenski filmovi, “Spotovi za pamćenje”. Kako god da se okrene, bez ovog dijela ova monografija ne bi bila potpuna.
Neupitno potrebno izdanje
Ova monografija donosi i dio posvećen novinarskoj karijeri Antuna Vrdoljaka. Tu se mogu pročitati njegovi novinarski tekstovi. Između ostalog, on je za Večernji list izvještavao s filmskog festivala u Veneciji 1967. godine. Tako su tu njegovi “filmski” tekstovi O Buñuelovom filmu Ljepotica dana, O Pasoliniju i Godardu, O Viscontijevom filmu Stranac.
Poglavlje HTV – Antun Vrdoljak na čelu nacionalne televizije je sadržajno kratki dio koji se tiče njegovog angažmana kao čelnika nacionalne TV kuće. Također tu je i poglavlje Vrijeme športa koje se bavi osnivanjem Hrvatskog olimpijskog odbora u teškim ratnim okolnostima, odlaskom naših sportaša na Olimpijske igre u Barcelonu 1991. godine te daljnjom sportskom ali i političkom promocijom Hrvatske i uspjesima sportaša.
Tu je i poglavlje Rekli su o Antunu Vrdoljaku, u kojem neke od poznatih javnih i kulturnih ličnosti govore o Vrdoljaku (Tonko Maroević, Milan Ivkošić, Boris Dvornik, Zvonimir Boban i dr.). Posljednji dio knjige donosi kratku biografiju Antuna Vrdoljaka te pregled nagrada i odličja koja je dobio (uz obrazloženja).
Prilikom promocije ove monografije autorica je istakla da je za nju ona “odraz je i slika sredine u kojoj smo živjeli i hrvatske kinematografiji. Jer, dodala je od A(ntun) do V(rdoljak) cijeli je jedan Ž(ivot) o čovjeku svestranih sposobnosti i aktivnosti koji je obilježio hrvatsku suvremenu stvarnost neupitnim talentom.“
U svakom slučaju, monografija autorice Branke Sömen o Antunu Vrdoljaku neupitno je bilo potrebno izdanje. Bio je vrlo aktivan i prodoran na političkom polju (u što spada i osnivanje HOO). U svojim stavovima bio je jedinstven, a to će mu priznati i oni koji ga ne vole (ni dan danas). Što se hrvatskog filma tiče, iza sebe ostavio je neizbrisiv trag kao glumac i redatelj. Bez ikakve sumnje, jednako tako – jedinstven.
O Branki Sömen
Dugogodišnja filmska kritičarka nekadašnjih dnevnih novina Vjesnik. Bila je ataše za kulturu u konzulatu Republike Hrvatske u Los Angelesu, SAD. Autorica je tri knjige – Film za dvoje (1990.), Antun Vrdoljak (monografija) (2007.), Moja polovica jabuke (2010.). Autorica je i koordinatorica izložbe Pravednici među narodima – Hrvatska (2023.).
