Novi film redateljice Kathryn Bigelow tematski je vrlo aktualan jer se bavi nuklearnom prijetnjom. Njegova priča uspješno izbjegava patriotizam i propagandu, fokusirajući se na proceduralni kaos i ljudsku ranjivost. Reakcija Pentagona samo je dodatno skrenula pažnju na naslov. U snažnoj glumačkoj ekipi posebno se ističe Rebecca Ferguson.
Kuća dinamita (House of Dynamite, 2025.), koji je dostupan na streaming platformi Netflix, jedan je od tematski najzanimljivijih i najupečatljivijih filmova koji se trenutačno mogu pogledati. Režiju potpisuje Kathryn Bigelow, prva žena koja je 2010. osvojila Oscara za režiju, za film Narednik James (The Hurt Locker, 2008.). Bigelow je poznata po režiranju akcijskih i političkih drama, s naglaskom na institucionalnu napetost i moralne dileme.
Real-time format
Njezini najpoznatiji filmovi su Plavi čelik (Blue Steel, 1990.), Pakleni val (Point Break, 1991.), Čudni dani (Strange Days, 1995.) i Zero Dark Thirty (2012.), svaki s prepoznatljivim autorskim potpisom. Ovo je njezin prvi dugometražni film nakon naslova Detroit iz 2017. godine. Film je premijerno prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji, gdje je dobio 11-minutni aplauz.
Scenarij za film potpisuje Noah Oppenheim, autor koji se već dokazao u političkim i povijesnim dramama. Tu je prije svega film Jackie (2016.) i TV serija Zero Day kroz koje pokazuje sklonost strukturiranju priče kroz institucionalne napetosti i osobne lomove. U ovom filmu, Oppenheim koristi real-time format kako bi pojačao osjećaj neizvjesnosti, ali i birokratske paralize.
Kao što smo rekli, tematski je ovaj film vrlo zanimljiv i upečatljiv – nuklearna prijetnja. A to je, zbog svega što se danas događa u smislu politike i ratova u svijetu, danas vrlo aktualno. Tako nas film vodi u vojnu bazu na Aljasci, gdje bojnik Daniel (Anthony Ramos) nadzire tim koji prvi detektira lansiranje nuklearne rakete s neidentificirane lokacije.
Taj interkontinentalni balistički projektil (ICBM) putuje prema Americi, s procjenom da će udariti u područje Chicaga za nešto više od dvadesetak minuta. U kriznoj sobi Bijele kuće, kapetanica Olivia (Rebecca Ferguson) započinje uobičajen radni dan, no ubrzo dobiva zadatak obraditi informacije koje stižu od bojnika Daniela i pokušati uspostaviti vezu s ključnim predstavnicima američke vlade.
Istovremeno, dužnosnica FEMA (Savezna agencije za upravljanje hitnim situacijama) Cathy (Moses Ingram) jednako je uznemirena dok se pokreću planovi za preživljavanje. U STRATCOM (vojno zapovjedništvo zaduženo za strateško nuklearno odvraćanje, globalne udare i satelitsku mrežu) bazi nuklearnih snaga, general Anthony (Tracy Letts) biva uzdrman izvještajima o projektilu, pokušavajući izvući odgovor od predsjednika (Idris Elba), koji je naglo odvučen s jednog događaja i premješten.
Priča iz različitih perspektiva
Predsjednik je suočen s kritičnom odlukom o vojnom odgovoru, iako se još uvijek ne zna tko je ispalio raketu – Rusija i Kina poriču odgovornost, dok postoje naznake da bi krivac mogla biti Sjeverna Koreja – a minute do udara neumoljivo istječu.
Film je strukturiran kroz nekoliko poglavlja, svako ispričano iz različite perspektive, poput onog kojeg smo nedavno vidjeli filmu Trenutak nestajanja (Weapons, 2025.). Glavni protagonisti filma su predstavnici sustava – političari, vojni dužnosnici, ministri, analitičari i vojnici – svi oni čije su oči usmjerene prema putanji projektila.
Strah, nesigurnost i velika bespomoćnost dominiraju njihovim reakcijama, dok se proceduralna strogoća sukobljava s emocionalnim kaosom. Bez obzira koliko bili uvježbani za jednu takvu kriznu situaciju, stvarnost je sasvim drugačija i donosi u svakog od njih one ‘prave ljudske’ emocije. Režija Kathryn Bigelow fokusira se upravo na te reakcije.
Svako poglavlje donosi novu varijaciju istih 18 minuta, čime se pojačava osjećaj ponavljanja, ali i kolektivne paralize. Posebno istaknimo da neki likovi, poput predsjednika (pojavljuje se u posljednjem činu), dugo ostaju odsutni ili reducirani na ekran, što dodatno naglašava ideju da sustav nema lice, već samo protokol koji se pretvara u ‘nemoć’.
Bez propagande i patriotizma
Kathryn Bigelow majstorski gradi napetost, s precizno doziranom dramaturgijom koja ne popušta ni trenutak, dok suzdržan, ali efektan vizualni stil – statična kamera u trenucima institucionalnog raspada – dodatno pojačava osjećaj paralize. Scenarista Oppenheima treba posebno pohvaliti je njegova priča uspješno izbjegava patriotizam i propagandu, fokusirajući se na proceduralni kaos i ljudsku ranjivost. Dodatno, za pohvaliti je da film ne nudi jasnog antagonista, već prijetnju tretira kao katalizator institucionalne introspekcije.
Iako je nuklearna prijetnja snažan tematski okvir, film je povremeno sklon pretjeranoj dramatizaciji, koristeći je više kao emocionalni okidač nego kao prostor za promišljenu analizu. Umjesto da produbi uzroke i geopolitičke slojeve krize, naracija se oslanja na šok i hitnost, što s vremenom počinje gubiti težinu. Struktura podijeljena u tri poglavlja u početku djeluje svježe i ritmično, no kako se scenarij ponavlja, dramaturgija počinje ipak malo slabiti.
Glumačka ekipa filma okuplja niz snažnih interpretacija koje uspijevaju unijeti emocionalnu dubinu u proceduralni kaos. Najupečatljiviju izvedbu pružila je Rebecca Ferguson (Dina/Dune, 2021., Dina: Drugi dio/Dune: Part Two, 2024.), a nakon nje slijede Jared Harris (Morbius, 2022.), Tracy Letts (Duboka voda/Deep Water, 2022.), Idris Elba (Zvijer/Beast, 2022.), Greta Lee (Tron: Ares, 2025.) te Jason Clarke (Oppenheimer, 2023.).
Reakcija Pentagona
Kuća dinamita jedan je od onih filmova koji ne nude odgovore, već postavljaju pitanja o sustavu, odgovornosti i granicama institucionalne moći. Režija Kathryn Bigelow precizno orkestrira napetost a scenarij Noah Oppenheima uspijeva izbjeći propagandne klišeje, fokusirajući se na proceduralni kaos i ljudsku ranjivost.
U konačnici, ovo nije film o samoj katastrofi, već o institucionalnim odgovorima kad prijetnja postane stvarna. Umjesto dramatičnih ispada, prikazuje sustav koji djeluje tiho, često presporo – kroz ekrane, protokole i mehanizme koji se lome kad kontrola popusti. Zato Kuća dinamita nije samo fikcija, već ogledalo — aktualno, nelagodno i vrijedno pažnje.
Svemu dodajmo da se film nije baš dopao Pentagonu (što baš i ne iznenađuje). U javnoj izjavi izrazili su “zabrinutost zbog netočnosti prikazanih u filmu“, što je, dakako, samo dodatno skrenulo pažnju na naslov. Oppenheim je uzvratio riječima: “Problem je u tome što SAD ima manje od 50 GBI-ja (presretača) u cijelom arsenalu, a stopa uspješnosti iznosi 61%, no to je očito temeljeno na testovima“, te je dodao: “Kad testiraš sustav, možeš kontrolirati mnogo toga. Zato je vjerojatno da bi u stvarnoj situaciji stopa uspješnosti bila još niža.” A nama svima preostaje jedino da se nadamo da do stvarne situacije neće doći.
O autoru
