Bilo da je riječ o fizičkim transformacijama, zahtjevnim psihološkim portretima ili hrabrosti da se preuzme kontroverzan lik, ovi su glumci pokazali da najveći uspjesi nastaju kada se izađe iz poznatih okvira.
Kada govorimo o slavnim glumcima, često su u prvom planu glamurozni detalji – raskošni honorari, crveni tepisi i njihova uvjerljivost pred kamerama. Razgovara se i o adrenalinskim scenama koje pojedini od njih inzistiraju odraditi sami, bez pomoći kaskadera, kako bi publika dobila osjećaj potpune autentičnosti. No, ono što se rjeđe ističe jest da neke uloge od glumaca traže puno više od fizičke spremnosti i talenta. Traže hrabrost da zakorače u svijet potpuno različit od njihova stvarnog života. Tako je Hilary Swank u drami Dečki ne plaču (Boys Don’t Cry, 1999.) preuzela ulogu transrodnog mladića Brandona Teene i za to osvojila Oscara, Dustin Hoffman je u komediji Tootsie (1982.) prerušavanjem u ženu izazvao vlastite predrasude i društvene stereotipe, dok je Lisa Kudrow, privatno ozbiljna i racionalna, u Prijateljima (Friends, 1994. – 2004.) utjelovila ekscentričnu Phoebe Buffay – lik koji joj je bio potpuna suprotnost. Upravo njihova spremnost da zakorače izvan dobro im znanih okvira učinila je njihove izvedbe nezaboravnima. A takvih je primjera puno. U nastavku su samo neki od njih…
Meryl Streep – Vrag nosiPradu (The Devil Wears Prada, 2006.)
U režiji Davida Frankela, Meryl Streep je odigrala Mirandu Priestly, zastrašujuću glavnu urednicu modnog časopisa koja svoje zaposlenike drži u stanju stalne napetosti. Uloga je zahtijevala da glumica, poznata po toplini i skromnosti, utjelovi hladnu i nemilosrdnu figuru moći. Kritičari su se složili da je Streep, upravo time što je igrala suprotnost svojoj osobnosti, stvorila jednu od najprepoznatljivijih karijernih rola. Film je bio nominiran za dva Oscara, a Streep je osvojila i Zlatni globus. Stoga jedva čekamo nastavak, Vrag nosi Pradu 2,čija je svjetska premijera najavljena za kraj lipnja 2026.
Christian Bale – Egzodus: Bogovi i kraljevi (Exodus: Gods and Kings, 2014.)
Ridley Scott je ulogu Mojsija povjerio Christianu Baleu, glumcu poznatom po transformacijama, no ovdje ga je čekalo nešto sasvim drugo – povijesno-religijski lik, opterećen velikim očekivanjima. Bale se morao nositi s fizičkom zahtjevnošću snimanja i kritikama o „whitewashingu“ biblijskih figura. Iako film nije doživio unisono priznanje, Bale je još jednom pokazao spremnost da riskira i uđe u ulogu koja mu je osobno bila izazovna.
Amanda Seyfried – The Dropout (2022.)
U seriji koja rekonstruira uspon i pad Elizabeth Holmes, osnivačice Theranosa, Amanda Seyfried pokazala je svoju najzreliju glumačku stranu. Naviknuta na uloge u zabavnim filmovima kao što su Opasne djevojke (Mean Girls, 2004.) ili Mamma Mia! (2008.), u ovoj je mini-seriji morala utjeloviti hladnu, proračunatu i manipulativnu poslovnu ženu. Redatelj Michael Showalter tražio je od nje da savlada Holmesin karakterističan dubok glas i izvedbu koja dočarava hladnu, proračunatu osobu. Seyfried je priznala da joj je uloga bila zastrašujuća, ali upravo ju je ta nelagoda odvela do Emmyja i Zlatnog globusa.
Gary Oldman – Prijelomni čas (Darkest Hour, 2017.)
Oldmanova transformacija u Winstona Churchilla bila je toliko uvjerljiva da je publika gotovo zaboravila tko je ispod maske. Redatelj Joe Wright inzistirao je na detaljnom radu, pa je Gary Oldman svakodnevno provodio sate u šminkeraju, a učio je i dikciju s opernim pjevačem kako bi savršeno pogodio Churchillov način govora. Uloga mu je donijela Oscara, BAFTA-u i Zlatni globus, ali i potvrdila njegov status jednog od najvećih glumaca svoje generacije.
Angelina Jolie – Salt (2010.) i Veliko srce (A Mighty Heart, 2007.)
Angelina Jolie je u karijeri imala niz transformacija, no posebno se izdvajaju ove dvije. U akcijskom trileru Salt redatelja Philipa Noycea tumačila je agenticu CIA-e koja se preruši u muškarca, dok je u drami Veliko srceMichaela Winterbottoma preuzela ulogu Mariane Pearl, francuske novinarke afrokubanskog podrijetla. Obje uloge zahtijevale su promjene fizičkog izgleda, ali i uranjanje u emocije likova čije je iskustvo bilo daleko od njezina vlastitog života.
John Travolta – Lak za kosu(Hairspray, 2007.)
Zvijezda koja je publiku osvojila ulogama zavodnika u filmovima poput Briljantina (Grease, 1978.) ili Paklenog šunda (Pulp Fiction, 1994.) ovdje se našla u posve drukčijoj situaciji. Pod redateljskom palicom Adama Shankmana, Travolta je utjelovio Ednu Turnblad, zaštitnički nastrojenu majku glavne junakinje. Kako bi se uvjerljivo transformirao, morao je nositi tešku masku, umjetna odijela i kostime koji su ga činili gotovo neprepoznatljivim. Publika i kritičari pohvalili su njegovu spremnost na autoironiju, a film je postao uspješan mjuzikl koji je Travolti otvorio sasvim novu glumačku dimenziju.
Cate Blanchett – Nema me(I’m Not There, 2007.)
Utjeloviti Boba Dylana u filmu Todda Haynesa bilo je jedno od najneobičnijih iskustava u karijeri Cate Blanchett. Naime, glumica u filmu glumi Judea Quinna, izmišljeni lik koji utjelovljuje Boba Dylana u njegovom najburnijem razdoblju, sredimom 60-ih godina 20. stoljeća, kada je bio na vrhuncu kreativne snage, ali i u stalnom sukobu s publikom koja nije prihvaćala njegovu glazbenu transformaciju. Blanchett je morala naučiti njegove pokrete, način govora i osobitu distanciranost prema svijetu. Kritičari su je hvalili zbog hrabrosti i preciznosti, a u Veneciji je nagrađena Srebrnim lavom. Nominacija za Oscara za najbolju sporednu glumicu potvrdila da je upravo ova uloga jedna od njezinih najodvažnijih.
Nicole Kidman – Sati (The Hours, 2002.)
Nicole Kidman preuzela je zahtjevnu ulogu spisateljice Virginije Woolf u filmu Stephena Daldryja, što je od nje tražilo potpuni izlazak iz zone komfora. S protezom na nosu i radikalno izmijenjenim izgledom, Kidman je morala utjeloviti ženu genijalnog uma, ali i teških psihičkih borbi. Istraživala je Woolfinu korespondenciju i osobne bilješke, kako bi što vjernije prenijela njezinu krhkost i očaj. Film je osvojio devet nominacija za Oscara, a Kidman je za ovu ulogu odnijela nagradu za najbolju glumicu, dok je sama izvedba ocijenjena kao jedno od njezinih vrhunskih ostvarenja.
Jared Leto – Dobri dileri iz Dallasa (Dallas Buyers Club, 2013.)
Jean-Marc Vallée režirao je potresnu priču o borbi s HIV-om u ’80-im godinama 20. stoljeća, a Jared Leto u njoj je dobio ulogu Rayeona, transrodne osobe koja boluje od AIDS-a. Leto se za ulogu drastično fizički transformirao – izgubio je više od 15 kilograma – i morao je pronaći način kako iznutra prikazati nježnost i ranjivost lika, a da ne sklizne u stereotip. Njegova izvedba osvojila je publiku i kritiku, a nagrađena je Oscarom za najboljeg sporednog glumca. Bio je to jedan od onih trenutaka u karijeri kada hrabrost zakoračiti izvan vlastitih granica donosi najveću nagradu.
Emma Stone – Aloha (2015.)
U filmu Camerona Crowea,Emmu Stone gledamo kao Allison Ng. Njezin lik je kinesko-havajskog podrijetla što je od glumice tražilo da se uklopi u kulturni identitet koji joj nije bio blizak, a kasnije je izazvalo i val kritika te otvorilo pitanje zašto takve uloge ne dobivaju glumice autentičnog podrijetla. Sama Stone priznala je da joj je iskustvo bilo neugodno, ali i poučno jer ju je prisililo da preispita industrijske prakse i vlastite izbore. Unatoč kontroverzi, pokazala je spremnost na rizik i suočavanje s pogreškama, što je također važan oblik izlaska iz zone komfora.
Russell Crowe – Noa (Noah, 2014.)
Darren Aronofsky povjerio je Russellu Croweu ulogu Noe, biblijskog lika čija je priča duboko ukorijenjena u religijsku i kulturnu tradiciju. Za novozelandskog glumca to je značilo rad na zahtjevnom setu, punom specijalnih efekata i fizički iscrpljujućih scena. Osim fizičkog napora, Crowe se suočio i s velikim očekivanjima publike, kao i kritikama zbog interpretacije svetog teksta. Ipak, uspio je iznijeti lik s kombinacijom snage i unutarnje ranjivosti. Za samo glumca, uloga je značila i osobni izazov – kako u biblijskom junaku, kojeg publika obično doživljava kao mitsku figuru, pronaći ljudskost i ranjivost.
Helen Mirren – Kraljica (The Queen, 2006.)
Stephen Frears angažirao je Helen Mirren da utjelovi kraljicu Elizabetu II., u trenutku kada je kraljica još bila živa i pod budnim okom javnosti. Od Mirren se očekivalo da balansira između stvarne osobe i umjetničke interpretacije, što je zahtijevalo izuzetnu pažnju i mjeru. Njezina izvedba dočekana je ovacijama, a nagrađena je Oscarom i Zlatnim globusom. Kritičari su isticali da je Mirren uspjela prenijeti i dostojanstvo i ranjivost jedne od najpoznatijih žena na svijetu.
Lena Headey – Igra prijestolja (Game of Thrones, 2011. – 2019.)
Lena Headey je u fantastičnoj seriji HBO-a igrala Cersei Lannister, jedan od najomraženijih likova suvremene televizije. Iako joj je serija osigurala planetarnu popularnost i brojne nagrade ansamblu, Headey je priznala da se teško nosila s količinom mržnje koju su fanovi usmjeravali prema Cersei, a ponekad i prema njoj osobno. Redatelji David Benioff i D. B. Weiss tražili su od nje da konstantno balansira između brutalnosti i krhkosti lika, što je za glumicu značilo stalno emocionalno izlaženje iz zone komfora tijekom gotovo deset godina snimanja.
