Povratnički film Dine Mustafića koristi crni humor i satiru kako bi progovorio o društvenoj bešćutnosti prema starijima. Temeljen na istoimenoj pripovijetci Viktora Ivančića, riječ je o lako gledljivom ostvarenju koje nikoga pretjerano neće opteretiti. Glumačka regionalna dream team ekipa njegova je najveća vrijednost i zbog toga mu se treba prepustiti.
Nakon više od dva desetljeća filmske šutnje, bosanskohercegovački redatelj Dino Mustafić vraća se igranom filmu.Njegov novi naslov, Paviljon (2025.), označava prvi redateljski povratak na veliko platno nakon filma Remake iz 2003. godine. Mustafić je imao čast da ovim svojim povratničkim filmom, na kojem je radio punih pet godina, otvori ovogodišnji Sarajevo Film Festival.
Crni humor i satira
Nastao je prema istoimenoj pripovijetci splitskog novinara, pisca i satiričara Viktora Ivančića. Ivančićev tekst, izvorno objavljen u zbirci Radnici i seljaci, nosi prepoznatljiv rukopis političke lucidnosti i jezične preciznosti. Za scenarij filma pobrinuo se Ivančić s dugogodišnjim novinarem i piscem Emirom Imamovićem Pirkeom,kojeg pamtimo kao jednog od koscenarista prve sezone popularne TV serije Dnevnik velikog Perice (2021.) te scenaristu kriminalističke TV serije Bijeli put (2021.).
Radnja filma bavi se štićenicima jednog staračkog doma koji, nakon što su godinama bili izložena poniženju, zanemarivanju i institucionalnom nasilju, odlučuju uzeti pravdu u svoje ruke. Naoružani ilegalno pribavljenim sredstvima, zauzimaju dom i uzimaju osoblje za taoce. Vođa revolucije je Anđelo (Rade Šerbedžija), a uže rukovodstvu samoproglašenog Oslobodilačkog komiteta čine Mojmir (Miralem Zubčević), Schumacher (Zijah Sokolović), Gerta (Ksenija Pajić), Bjelinski (Meto Jovanovski) i Sabina (Branka Petrić).
Njihov ustanak se događa u izbornoj godini, što im omogućuje medijsku pažnju i političku manipulaciju.To, dakako, ne ide na ruku gradonačelniku (Ermin Bravo) koji mora riješiti pobunu ako misli dobiti buduće izbore. Osim toga, mora opravdati povjerenje u koruptivnu interesnu skupinu koja ga je i instalira na tu poziciju. Pobunjenici, iako u poznoj životnoj dobi, pokazuju odlučnost koja nadilazi fizičku slabost.
Uspostavljaju novi unutarnji poredak, ne prezajući od brutalnosti u potrazi za dostojanstvom. Maše se crvenim zastavama, pjevaju se poznate antifašističke pjesme kao što su Ay Carmela! i Bella Ciao (a i slike druga Tita neizostavni su dekor). Zatvoreni prostor doma postaje kulisa za sukob između nemoći i moći, između zaboravljenih i onih koji odlučuju. Politička elita pokušava ugušiti pobunu, ali starost pobunjenika postaje njihova prednost jer oni nemaju što izgubiti.
Mustafićev film koristi crni humor i satiru kako bi progovorio o društvenoj bešćutnosti prema starijima. U pozadini pobune štićenika staračkog doma krije se šira dijagnoza društva koje je izgubilo osjećaj za solidarnost. Ta revolucija štićenika doma prikazana je energično, ali dramaturški neravnomjerno, s naglim prijelazima koji umanjuju emocionalni učinak.
Likovi kao simboli
Likovi su glumački precizno izvedeni, no ostaju djelomično shematski , više su funkcionalni nego psihološki razrađeni. Njihova karakterizacija oslanja se prvenstveno na jezične dosjetke i duhovitosti, koje povremeno uspijevaju stvoriti ritam, ali rijetko produbljuju unutarnji svijet likova. Takav pristup rezultira time da likovi ne izlaze iz okvira koji im je zadan.
Oni ne rastu, ne mijenjaju se, ne iznenađuju. Umjesto da budu nositelji složenih osobnih pozicija, ostaju u službi parabole koja je, unatoč političkoj relevantnosti, dramaturški prilično banalna. Film se oslanja na ideju kolektiva, ali pritom zanemaruje individualne nijanse koje bi taj kolektiv učinile uvjerljivijim. Jednostavnije rečeno, likovi funkcioniraju kao simboli – jasno su postavljeni, ali bez emocionalne dubine koja bi ih učinila stvarnima.
Crni humor prisutan je u dijelovima, no često ostaje nedovoljno razrađen da bi nosio težinu koju film pokušava prenijeti. Iako film donosi relevantnu društvenu temu, ne uspijeva u potpunosti ostvariti ravnotežu između političke oštrine i dramaturške uvjerljivosti. Umjesto da produbi političku oštrinu, humor nerijetko djeluje kao površinski sloj, koji je efektan u trenutku, ali bez trajnog učinka. Dosjetke i ironijski obrati povremeno uspijevaju razbiti monotoniju, no rijetko se razvijaju u kompleksnije dramaturške situacije.
U pojedinim scenama, humor se oslanja na prepoznatljive fraze i gestikulaciju, što rezultira stilskom ujednačenošću, ali i emocionalnom plitkoćom. Film se pozicionira kao crna komedija, no taj žanrovski okvir ostaje nedovoljno iskorišten. I to ne kao alat za razotkrivanje, nego kao zaštita od dublje konfrontacije s temom.
Vrijedni glumački dream team
Glumačka ekipa okupljena oko Paviljona je vrlo jaka te svojim izvedbama uspijeva kompenzirati dio scenarističkih slabosti. Unatoč dramaturškim nedorečenostima, glumci izvlače film iz potencijalne površnosti i daju mu težinu koju tekst sam po sebi ne osigurava. Tako treba izdvojiti Radu Šerbedžiju, kao svojevrsni Che Guevara, koji je pružio jednu od najboljih filmskih uloga posljednjih godina. Duhovit, relaksiran i s dozom ironijske distance vrlo je uvjerljiv i plijeni pažnju.
No, usprkos toj svojoj glumačkoj dominaciji, on ne zatvara prostor oko sebe, već ga otvara i za kolege – Miralem Zubčević donosi mirnu preciznost, Zijah Sokolović pouzdanu energiju, a Mirjana Karanović glumačku sigurnost koja ne traži potvrdu. No, ona je, kao i Meta Jovanovski, nedovoljno iskorišten. Posebno treba istaknuti i pohvaliti Kseniju Pajić, koja je razigrana i odigrala je svoj lik s emocionalnom jasnoćom i glumačkom suverenošću. Sve u svemu, upravo glumačka ekipa – svojevrsni regionalni dream team – daje filmu ono što mu scenarij ne uspijeva uvijek pružiti – uvjerljivost, ritam i emocionalnu prisutnost.
Teško do šire kinopublike
Film Paviljon nije bez nedostataka, ali zaslužuje pažnju zbog teme koju rijetko tko na ovim prostorima usuđuje otvoriti s ovakvom ambicijom. Njegova vrijednost leži u pokušaju da se starost prikaže kao prostor političkog otpora, a ne samo biološkog kraja. Unatoč festivalskom otvaranju i snažnoj glumačkoj postavi, dojam je da će teško pronaći širu kinopubliku.
Iako se teško uklapa u dominantne kino-repertoare, Paviljon ima potencijal da dopre do publike koja traži sadržaj s političkom težinom i društvenom relevantnošću. Streaming platforme i televizijske kuće mogli bi mu osigurati dugotrajniju prisutnost, izvan festivalskog konteksta. To ne znači da film pripada marginama, već da govori jezikom koji zahtijeva drugačiji ritam gledanja.
U svakom slučaju, iako je ovo ostvarenje redatelja Dine Mustafića kao neki politički pogled (ili komentar) prilično površan, ono je lako gledljivo i nikoga pretjerano neće opteretiti. Zanatski gledano, glumačka ekipa njegova je najveća vrijednost i zbog toga mu se treba prepustiti. A samo to je ponekad dovoljno da malo predahnete i opustite se.
O autoru
