‘Raskid’: O otvorenim brakovima i zatvorenim srcima

Novi film autorskog dvojca Michaela Angela Covina i Kyle Marvina nudizanimljive ideje o ljubavi, slobodi i emocionalnoj iskrenosti. Obojica su i u glavnim ulogama a društvo im prave Adria Arjona i Dakota Johnson. Bez obzira na svoje mane, ovaj filmdolazi kao nenametljiva, ali provokativna komedija koja se ne boji zaviriti u pukotine suvremenih odnosa.

Redatelj Michael Angelo Covino i koscenarist Kyle Marvin ponovno su udružili snage u filmu Raskid (Splitsville, 2025.), koji je premijerno prikazan na ovogodišnjem filmskom festivalu u Cannesu. Njihova suradnja započela je 2018. godine kratkim filmom The Climb, nagrađenim na Sundanceu, koji je kasnije prerastao u hvaljeni dugometražni naslov prikazan u Cannesu 2019. Covino i Marvin tada su se afirmirali kao autorski dvojac koji kombinira komediju, emocionalnu nelagodu i precizno režirane odnose.

Film koji se ne boji apsurda

Raskid, kojeg možemo vidjeti odnedavno u našim kinima, njihov je novi zajednički projekt u kojem je Covino redatelj, obojica su scenaristi i glavni glumci. Autorski potpis Covina i Marvina prepoznaje se u spoju suptilnog humora, emocionalne nelagode i promišljenog dijaloga. S ovim ostvarenjem nastavljaju interes za odnose koji pucaju tiho, bez spektakla, ali s posljedicama koje ostaju.

Ovaj njihov najnoviji film nosi duh američke nezavisne kinematografije iz 1970-ih i 1990-ih, ali ga ne imitira, već ga reinterpretira kroz suvremeni ton i ritam. Film se ne boji apsurda, emocionalnih skokova ni likova koji su istovremeno komični i ranjivi. Njihova priča započinje s Carey (Kyle Marvin) i Ashley (Adria Arjona), bračnim parom koji je naizgled skladan, koji se voze u automobilu, pjevaju i razmjenjuju nježnosti.

No, atmosfera se mijenja kad dolazi do kaotične situacije koja završava prometnom nesrećom drugog para, s tragičnim ishodom. Potresena događajem, Ashley priznaje Careyu da želi razvod te da je bila nevjerna. On, emocionalno rastrojen, odlazi kod svojih prijatelja Julie (Dakota Johnson) i Paula (Michael Angelo Covino).

Oni mu priznaju da su u otvorenom braku, što ga istovremeno zbunjuje i fascinira. U pokušaju da se stabilizira, Carey provodi vrijeme s Julie, a njihova bliskost prerasta u seksualni odnos. Sljedećeg jutra priznaje Paulu što se dogodilo, očekujući razumijevanje. No Paul reagira bijesno a sukob eskalira u fizički obračun, dok Julie pokušava smiriti situaciju. 

Carey dolazi na ideju da bi “otvoreni brak” mogao biti ključ za spašavanje njegovog braka. Umjesto terapije, Ashley i Carey završe u kući prepunoj svojih bivših ljubavnika. U međuvremenu, Paul zapada u poslovne probleme te se ga Julie izbaci. Uskoro se svi likovi moraju suočiti se s vlastitim granicama slobode, iskrenosti i emocionalne odgovornosti.

Ideje o ljubavi, slobodi i emocionalnoj iskrenosti

U tonu i strukturi, Raskid povremeno podsjeća na rane filmove Woodyja Allena pogotovo one iz prve polovice 90-ih. No za razliku od Allenove precizne dramaturgije, Covinov film često klizi u kaotične epizode koje djeluju kao improvizirane vinjete. Ipak, unatoč toj kaotičnoj strukturi, film uspijeva zadržati autorsku jasnoću i emocionalnu dosljednost. Moramo priznati da se ističe kao rijetka odrasla komedija koja ne pojednostavljuje odnose, već ih prikazuje u svoj njihovoj neurednosti i ranjivosti.

Dijalozi su duhoviti, ali ne banalni te se temelje na karakterima i situacijama, a ne na dosjetkama. Film uspijeva balansirati između apsurda i stvarnosti, nudeći gledatelju i smijeh i nelagodu, često u istoj sceni. Ako treba izdvajati neku scenu, onda je to prije svega ona fizičkog obračuna Careyja i Paula, koja nudi obilje originalnog humora.

Vizualni pristup redatelja je promišljen i dinamičan, s kadrovima koji nadilaze standardne komične forme i stvaraju prostor za refleksiju. Upravo taj dio filmu daje dodatnu slojevitost i vrijednost. Uzimajući u obzir sve, možemo slobodno reći da je ovo film koji ne traži urednost, već puls odnosa u raspadu te i u toj nesavršenosti pronalazi svoju autorsku snagu.

Iako film nudi zanimljive ideje o ljubavi, slobodi i emocionalnoj iskrenosti, one često ostaju nedovoljno razrađene. Autori dopuštaju svojim likovima da budu predmet humora, ali su ponekad previše udaljeni od stvarnog ponašanja (lagano prelaze i u karikature). Tematski film istražuje “toksične, samodestruktivne odnose”, ali bez veće emocionalne dubine, pa se dojam ozbiljnosti gubi u nizu ekscentričnih epizoda. Tako ideja o otvorenim vezama i emocionalnoj slobodi ostaje više konceptualna nego stvarno istražena.

Struktura je ciklična, no umjesto da gradi napetost, često ponavlja iste obrasce, čime se umanjuje snaga pojedinih scena. Završni dio filma djeluje dramaturški neuravnoteženo, s naglim promjenama tona koje nisu dovoljno pripremljene. Mana filma je i to što povremeno djeluje kao niz vinjeta koje funkcioniraju zasebno, ali ne uspijevaju stvoriti koherentnu cjelinu. Također, neki dijalozi, iako duhoviti, ostaju površni i ne uspijevaju produbiti odnose među likovima.

Scenaristički “zarobljeni” likovi

Što se tiče glume, Kyle Marvin izvedbu koja se oslanja na njegovu prepoznatljivu “običnost”, lik koji je istovremeno simpatičan i emocionalno pogubljen. Uvjerljiv je u trenucima zbunjenosti i nelagode, no lik ostaje više funkcija narativa nego zaokružena emocionalna figura. Adria Arjona pojavljuje se u sličnoj ulozi kao u Hit Manu, no ovdje ima znatno manje prostora za nijanse. Dok je u Hit Manu gradila lik kroz slojevite emocionalne promjene, u ovom je više funkcija zapleta, poput kakvog katalizator radnje, bez unutarnje logike koja bi opravdala njezine postupke.

Njezina prisutnost u filmu je energična, ali dramaturški nedovoljno razrađena. Dinamika između Marvinova i Arjonina lika funkcionira u početnim scenama, no kasnije gubi emocionalnu težinu jer se likovi ne razvijaju u skladu s događajima. Iako oboje glumački drže ton filma, ostaje dojam da su njihovi likovi više skice nego stvarne osobe.

Što se tiče Michaela Angela Covina on se u svojoj izvedbi oslanja na svoju prepoznatljivu kombinaciju pasivne agresije i emocionalne zatvorenosti. Njegov lik funkcionira kao kontrapunkt Careyjevoj zbunjenosti, ali ostaje više figura ideje nego zaokružena osobnost. Zamišljen je kao čovjek koji kontrolira odnose kroz ironiju i distancu, no izvedba ne uspijeva produbiti taj sloj u nešto kompleksnije.

S druge strane, Dakota Johnson (Spoj iz snova/Materialists, 2025.) unosi nijansu i emocionalnu kontrolu u svaku scenu u kojoj se pojavljuje. Njezin glumački pristup je suzdržan ali precizan. Međutim, no scenarij joj ne dopušta prostor da se razvije. Tako njezin lik ostaje lik koji funkcionira kao ogledalo za muške projekcije, bez vlastite unutarnje putanje. Bez obzira na to što Johnson uspijeva zadržati pažnju gledatelja, njezin lik ostaje dramaturški statičan. U konačnici, odnos njezinog lika i lika Covina djeluje više kao koncept nego kao stvarna emocionalna dinamika, što umanjuje težinu njihovih odluka.

Bez oslanjanja na zastarjeli macho pogled

Raskid se ponaša kao da ima emocionalnu dubinu – likovi se svađaju, ljube, varaju, ispovijedaju – ali sve to ostaje površinski. Film često djeluje kao da simulira intenzitet, ali bez stvarne unutarnje težine. Iako se bavi temama koje traže nijansu, poput emocionalne slobode i granica iskrenosti, pristup ostaje više konceptualan nego stvarno proživljen.

Humor je prisutan, ali nerijetko zamjenjuje refleksiju, pa se ozbiljniji trenuci razvodnjavaju. Film želi biti komedija o suvremenim vezama, ali ne uspijeva u potpunosti artikulirati što točno želi reći o njima. Umjesto da gradi emocionalnu progresiju, često se oslanja na kaotične skokove i ekscentrične situacije. Autorski potpis Covina i Marvina je i više nego prepoznatljiv te se ovom njihovom ostvarenju (a i njima) mora priznati da ima energiju.

Treba posebno istaknuti da se film ne oslanja na zastarjeli macho pogled na muško-ženske odnose, već dopušta svojim likovima da budu ranjivi, zbunjeni i komični bez potrebe za dominacijom. Bez obzira na svoje mane, u vremenu kada su pojmovi ljubavi, braka i iskrenosti sve rastezljiviji, Raskid dolazi kao nenametljiva, ali provokativna komedija koja se ne boji zaviriti u pukotine suvremenih odnosa.

O autoru

Tihomil Hamilton

Pogledaj ostale članke ovog autora