Unatoč impresivnim brojkama gledanosti i rekordima koje je horor Prizivanja 4: Posljednji obredi postavio, u usporedbi s drugim naslovima iz Conjuring univerzuma, on djeluju skromnije i manje ambiciozno. Riječ je o filmu koji zatvara priču, ali ne ostavlja dubok trag. Solidne izvedbe pružili su Patrick Wilson i Vera Farmiga.
Prizivanja 4: Posljednji obredi (The Conjuring: Last Rites, 2025.) označava završni dio horor franšize koju je 2013. započeo James Wan s originalnim Prizivanjem (The Conjuring). Prvi film, snimljen s budžetom od 20 milijuna dolara, zaradio je impresivnih 316 milijuna globalno i postao je instant klasik. Na popularnom filmskom web portalu Rotten Tomatoes publika ga je ocijenila s 83%, hvaleći atmosferu, napetost i emocionalnu dubinu.
Rekordna otvaranja
Nakon ovog filma slijedila su još dva podjednako uspješna nastavka. Tako je nastavak iz 2016. godine dosegao je 321 milijun dolara te zadržao visoku ocjenu publike, s 82% pohvala. S njihove strane ocijenjen je kao nastavak koji je uspio zadržati kvalitetu i proširiti mitologiju. Treći dio iz 2021. godine, unatoč istovremenom prikazivanju na HBO Maxu, ostvario solidnih 206 milijuna.
Ovaj četvrti nastavak, koji nam je nedavno stigao u kina, snimljen je s budžetom od 55 milijuna dolara i već je u prvom vikendu zaradio 194 milijuna globalno. Time je nadmašio sva očekivanja te postao najuspješnije otvaranje horor filma u povijesti, pretekavši ekranizaciju romana Stephena Kinga Ono (It, 2017.) redatelja Andyja Muschiettija koja je držala rekord sa 190 milijuna.
Taj trend je zahvatio i Hrvatsku, gdje su Prizivanja 4 zabilježila najbolje otvaranje horora ikad, s 269.624 € i 30.210 gledatelja u prvom vikendu. Time je nadmašen i rekord koji je držao film Časna (The Nun, 2018.), koja je držala rekord s 30.024 gledatelja. Svemu dodajmo da je ovaj nastavak ostvario najveće otvaranje horora ikad i u Španjolskoj, Brazilu te Poljskoj. Također, važno je istaći da je kompanija Warner Bros. s ovim naslovom ostvarila sedmo uzastopno otvaranje iznad 40 milijuna dolara, što je povijesni presedan za studio.
Prizivanja 4: Posljednji obredi je temeljen na stvarnim događajima, točnije na tzv. Smurl hauntingu – slučaju iz 1980-ih u Pennsylvaniji, gdje je obitelj Smurl tvrdila da ih je godinama terorizirao demon u vlastitom domu. Ed i Lorraine Warren, glavni protagonisti filma,doista su istraživali taj slučaj 1986. godine, a s novinarom Robertom Curranom napisali su i objavili 1989. knjigu The Haunted: The True Story of One Family’s Nightmare.
Iskusna ekipa franšize
Filma prati Eda Warrena (Patrick Wilson) i Lorraine Warren (Vera Farmiga) koji su se povukli se iz svijeta paranormalnog, odlučni da ostatak života provedu u miru, daleko od mračnih entiteta. No njihova kći Judy (Mia Tomlinson), sada odrasla žena osjeća da se nešto ponovno budi. Judy je rođena klinički mrtva, ali je čudesno vraćena u život, što je ostavilo dubok trag u njezinoj duši i otvorilo vrata njezinim psihičkim sposobnostima. Planira se udati za svog dečka Tonyja (Ben Hardy), no strahovi iz prošlosti ponovno izranjaju – što ako se dogodi nešto neobjašnjivo?
Glavna radnja filma odvija se 25 godina kasnije u Pennsylvaniji, u obitelji Smurl, predvođena s Janet (Rebecca Calder) i Jackom (Elliot Cowan). Paranormalne pojave eskaliraju kada se u kući pojavi ukleto ogledalo, koje je povezano s jednim starim slučajem iz dosjea Warrenovih, slučajem koji nikada nisu uspjeli u potpunosti raščistiti. Ed i Lorraine, iako umorni, ponovno ulaze u borbu, ovaj put ne samo za spas obitelji, već i za dušu vlastite kćeri…
Režiju ovog posljednjeg filma franšize Prizivanja potpisuje Michael Chaves, koji je blizak s ovom franšizom zahvaljujući filmovima Prizivanja 3: Sotona je kriv (The Devil Made Me Do It, 2021.) i Časna II (The Nun II, 2023.) a daleko nisu ni scenaristi Ian Goldberg i Richard Naing, koji su koscenaristi filma Časna II s Akelom Cooper te David Leslie Johnson-McGoldrick, koji je scenarist filma Prizivanja 3: Sotona je kriv.
Naglasak na obiteljskoj dinamici
Režija se oslanja na atmosferu i postupnu gradaciju straha, bez oslanjanja na jeftine trikove. Redatelj Chaves koristi klaustrofobične kadrove, ogledala i sjene kako bi stvorio nelagodu koja se ne nameće, već polako raste. Vizualni pristup je kontroliran i usmjeren na stvaranje prostora koji djeluje istovremeno poznato i prijeteće. Scenarij je emocionalno ambiciozan, s jasnim pokušajem da se obiteljska dinamika i naslijeđe Warrenovih uklope u horor strukturu. Iako ne donosi velike obrte, uspijeva održati tematsku dosljednost i osobnu dimenziju priče. Možemo dodati da korištenje simbolike, posebno ogledala, dodaje sloj značenja a da ne postane pretenciozno.
Mana filma je to što je njegov ritam dosta neujednačen, s početkom koji se razvija sporo. Početno se njegove dvije obiteljske priče isprepliću pomalo nespretno, ostavljajući dojam da nijedna ne dobiva dovoljno prostora. Sama priča ne donosi značajno osvježenje u odnosu na prethodne nastavke, a nedostatak pravih obrata dodatno umanjuje napetost.
Vizualni efekti djeluju poznato i već viđeno, bez inovacije koja bi podigla atmosferu. U usporedbi s drugim filmovima ovog podžanra, možemo reći da je u tom pogledu korektan, ali ostaje ispod prosjeka. Istinski poklonici horora možda će biti pomalo razočarani činjenicom da film stavlja naglasak na obiteljsku dinamiku. To toliko dominira da bi, bez horor elemenata, film mogao funkcionirati kao mirna obiteljska drama za nedjeljno popodne. Žanrovska komponenta postoji, ali ne nosi težinu ni intenzitet koji bi se očekivao od završnog dijela franšize. Sveukupno, radi se o filmu koji više zatvara krug nego što ga zaokružuje.
Bez snažnog udarca
Pohvale treba uputiti Patricku Wilsonu i Veri Farmigi (svi nastavci franšize Prizivanja) jer ponovno potvrđuju svoju snagu u horor žanru, donoseći uvjerljivost i emocionalnu dubinu koja podiže i najpredvidljivije scene. Njihova kemija na ekranu ključna je za uspjeh filma, jer uspijevaju održati fokus na obiteljskoj priči unatoč slabijem scenariju. Za debitanticu Miu Tomlinson i Bena Hardyja (Bohemian Rhapsody, 2018.) može se reći da unose određenu dozu svježine i dodatnu emocionalnu dimenziju priče. Uglavnom, glumačkim izvedbama se nema što prigovoriti.
Unatoč impresivnim brojkama gledanosti i rekordima koje je film postavio, Prizivanja 4: Posljednji obredi ostaje tek prosječno horor ostvarenje. Njegova tehnička izvedba je korektna, ali ne donosi značajnu inovaciju u franšizi a ni žanru. Vizualni efekti su funkcionalni, no većinom poznati i bez svježine koja bi ih izdvojila. Film se više oslanja na atmosferu nego na stvarnu jezu, što će nekim gledateljima biti nedovoljno.
Scenarij ne nudi dovoljno obrata ni napetosti da bi zadržao pažnju zahtjevnije publike. Naglasak na emocionalnoj komponenti i obiteljskoj dinamici potiskuje horor elemente u drugi plan. U usporedbi s drugim naslovima iz Conjuring univerzuma, ovaj nastavak djeluje skromnije i manje ambiciozno. Istinski ljubitelji horora mogli bi osjetiti nedostatak žestine i originalnosti. Završetak je emotivan, ali ne donosi snažan žanrovski udarac koji bi opravdao status finalnog poglavlja. Sve u svemu, riječ je o filmu koji zatvara priču, ali ne ostavlja dubok trag.
O autoru
